(Zbog jake zubobolje odlučih skrenuti misli ulijevo i naškrabat nešto nakon dužeg vremena, da razbijem misli i glavu koja je teška kao olovo, bemti antibiotike)
.
"Dva cimera traže cimera/icu, trosoban stan-kat kuće, N.N. blizina tramvaja, 120 Eura plus režije, soba zasebno, kuhinja i kupatilo se uzajamno koriste"
Što može gore snaći podstanara koji živi s cimerima nego da mu se cimer odseli usred hladnog doba godine? U vrijeme kad su svi studenti, a i oni koji to pokušavaju biti već nekoliko mjeseci smješteni i nemaju problema oko smještaja.
Elem, ja i cimer ostadošmo bez trećeg i šta nam preostade, osim da ne platimo i njegovu stanarinu, nego da damo oglas u novine. Da je traženje cimera zahtijevan posao i iziskuje dozu sreće znao sam, al da je ovako zahebano, to nisam ni sanjao...
Story1.
Poziv. Ja na poslu, udubljen u kompjutor ko T-zombix kad zvoni mobitel..
"Dobar dan ja sam taj i taj, treba mi soba, bla bla bla."
"Okej dodjite večeras iza 16 h".
I stvarno u 16 sati dolazi plavokosi mladić vesela lica sa šarenim šalom oko vrata. Ulazi u stan gleda sobu, svidja mu se, kupatilo je okej isto, kuhinja s neopranim sudjem i tavom s jajima na stolu, starim kruhom na trpezi i kutijom voća od pet tjedana.
"Okej svidja mi se stan", reče mladić nakon kratkog premišljanja, "ja bi uzeo".
"Hm, okej" rekoh ja momku koji mi se zbilja učini simpatičnim na prvi dojam.
"Ajd da sjednem i zapalim cigaru pa onda idem, naravno ostavit cu kaparu od 100 kn, sljedecih dana dodjem s stvarima.Ti si isto iz Bosne jel tako, upita me mladić??"
"Da da jesam, može, no problemo", rekoh mu.
"A čime se inače baviš", upitah ga tek tako usput?
"Ma joj, radim svašta pomalo, sad sam u King Krossu čuvar, al kako sam se rastao sa ženom ostavit ću i taj posao."
"Rastao", upitah ga? "Ta, koliko imaš godina"?
"Trijest jednu, da juče sam odlučio ići od žene, i curice od četiri godine, ma joj znaš kako je, Zagreb, žena na svakom koraku i to, kuiš već, onda totalno smo različiti karakteri, pet godina smo u braku, ne ide više majke mi ni sekunde. Ne da mi da izlazim, ne da mi ništa živo, dojadilo mi brate, pa sam se odlučio pokupiti..Nego znaš ti onog N.N. od vas je dole iz srednje Bosne (usput spomenu mi nekog drogeraša kojeg slučajno moj ex cimer zna)??"..
Nakon njegovog odlaska, ex cimer koji je bio s nama prije tu, otvori mi oči:"Čovječe di ćeš njega, vidiš šta je napravio s životom, ako ne može živjet s svojim djetetom kako će s vama?Još zna onog narkomana, kao jarani su bili..
"U pravu si jebate. Ništa, zovem ga poslije i otkazujem mu"..
Story2.
"Dobar dan, ovdje N.N., čitam da trražite cimericu pa da vidim je li zauzeto".
"Ne, nije" odgovorih, pomalo iznenadjen što jedna žena ipak zove iako vidi da bi trebala dijeliti stan s dva muškarca.
"Okej, onda dodjem ja večeras pogledat?"
"Može, no problemo", rekoh.
I zaista u šest navečer zvono zvoni, kad ispred vrata ženska s dečkom, na prvi pogled mi se čini ok, (al on kod mene definitivno više nije mjerodavan)..Posvadjala sam se s bivšim gazdom, "nije mi dao dečka dovoditi u stan, nije mi dao ovo, ono, tamo vamo, poče ona svoju priču prije nego što joj pružih ruku"..
"Soba je naprijed" rekoh zbunjeno, na što se ona glasno nasmija i lupi me po ledjima:"A bi bila fora da budemo cimeri, uzviknu ona!"
Već nakon ulaska dvojca u stan, šanse za njihov ostanak su se svele na minimun, a potvrda definitvnog prekrižavanja je bila kad je djevojka ušla i odmah se latila za krevet i počela ga cimati da vidi jer raskliman. Od sexa of course. Krevet je bio čvrst ko babin zub, iako je bivši cimer zadnjih pola godine apstinirao kao misionar. Ona se samo đavolski nasmijala i upitala me je li znam bišeg susjeda koji je živio ispod nas?
"Onog ..?? Iz N.N.?? Da, da znam ga",rekoh na što me obli hladan znoj. Naime lik je deportiran od naših susjeda zbog prekomjernog konzumiranja opojnih sredstava, neplaćanja računa, glasnog techna etc..etc..
Za kraj sam im napravio kavu, jer su bili promrzli ko čaplje na Sjevernom polu, i slušao njihovu socijalnu priču o neimaštini, tome kako su Bosanci fakat cool, kako im je muzika koju puštam super, etc..
Možda ekipa nije loša, al za suživot, ne hvala..
Story 3.
To popodne sam još primio pet-šest bauštelaca koji su obilazili stan, te dvije cure iz okolice Labina. Ali kako me dosadašnje iskustvo natjeralo da više pazim, raznim trikovnim pitanjima shvatih da ni od njih neće biti ništa. Cure su htjele napraviti sljedeći vikend ogromni parti, te bi bar jednom mjesečno brijale u stanu (brijale-ubijale se s technom, elektronskim izričajom i sumnjivim likovima te drogama do zore).
Valjda su tako nastupile, jer su mislile da ću ih na njihov prijedlog oduševljeno zagrlit, ali dosta. Pametnom dosta.
Story4.
Javlja mi se lik s jakim zagorskim naglaskom, kao treba mu stan došao bi pogledati etc etc.
Dogovorismo dolazak, kad se pojavi na vratima momak od dvajest dvije tri godine, totalno u crnom s malo dužom kosom. Nije puno pričao, pogledao je sobu i rekao da će se javiti sutra.
Ja ostadoh opet u nedoumici, kako procijeniti čovjeka, a da ge ne pitam u facu jel na drogama, jel divlja etc?
Jbga nekad moraš i pregrist govno rekoh sebi, a lik mi se činio najnormalnijim od svih, iako je izgledao veoma depresivno (valjda i zbog crnog outfita)..
Elem, nazvao me ujutro i rekao da će prihvatiti, da će stvari donijeti naveče, sa starim.
I zaista točno, kako je i rekao oko pet i pol pojavi se na vratima s kutijama.
Prvu stvar koju je unio bila je električna gitara i pojačalo..
Ajme, odvalih se sam sebi smijati. Prošle godine sam proganjao susjede zbog prekomjernog korištenja istog instrumenta, pogotovo u vrijeme ispitinih rokova...
Al da kucnem od drvo, tip je već par dana kod nas, ne čuje mu se ni glas..
Ipak ne sudite po izgledu narode, nego po punom frižderu piva i knjigama koje nosi za sobom..)
Kategorija posta:Osobno!!
.
"..Netko to od gore vidi sve,
povlači te konce, igra se.."
Balašević
Prije pedeset godina na ovaj dan je bila ciča zima, snijeg je bio do iznad koljena, okolne seoske kuće zatrpane nanosima sve do ulaza, konji su jedva gazili selom praveći prtinu..
15.1.1957. je bio kao i svaki drugi dan u toj godini, od početka mrzloj i ledenoj, cijela Bosna je bila zatrpana nezapamćenim sniježnim pokrivačem.
Prije pedeset godina moji roditelji su se uzeli, obećavši jednom drugom ljubav do kraja života. I zbilja biješe tako. Danas, pedeset godina poslije tate više nema s nama. Znam, osjećam da gleda negdje sa strane i klima glavom što ne sredim do kraja fakultet, što još više ne učim.. Mama je kući, sama, vjerojatno gleda TV i pokušava suspregnuti suze kao i svake godine otkako je tata otišao. Jer je sama, a mi po svijetu razasuti kao zrnje po livadi..
Hvala vam. Za svaki trud i muku. A bilo ih je u ovoliko godina.
Ljubav nikada nisam trebao tražiti u svom životu. Vi ste je uvijek davali, ne tražeći ništa zauzvrat..
.
Da je svijet "global village" to znam, ne samo iz loše sceniranih američkih dokumentaraca nego i iz prakse.
Jednom dok sam na stanici u Beču izlazio iz busa i krenuo po kofer, te iz tko zna kojeg razloga razmišljao o jednom starom poznaniku "Kreši", taj isti se pojavio s golemim crnim kišobranom trčeći iz taksija, da bi uzeo stvari koje mu je mama poslala iz Bosne. Ne moram reći da pojma nisam imao da je lik u Beču, a kamoli da ću ga sresti. Bio sam skamenjem kad sam vidio njegovo dobroćudno lice, koje me pitalo: "Što ti je kao da si vidio utvaru?"
Zanimljiva je bila i scena na Trgu Bana Jelačića kad sam prvi put došao u Zagreb. Trebao sam se naći s kumom s kojim sam trebao ići praviti dokumente. Dogovorili smo se za sastanak ispod sata. Čekajući kuma i nervozno se osvrćući u gomili ljudi koji su meni začudo, nekoga čekali, sreo sam prvog susjeda iz sela. Koji je slučajno šetao trgom. Zanijemio sam ko riba i nisam sebi mogao doći deset minuta.
Bilo je još hrpa scena, zadnje vezane uz blogere su bile na koncertu Balaševića u Mariboru, kad sam upoznao neke drage ljude (Na pola puta) i na pitanja jel pišemo blogove i potvrdnog odgovora, te nakon priznanja da sam siddarhta, na što su dotični rekli, aaaa :"Čovek s mesecom u očima!". Pa čitali smo te!, na što sam ja zbunjeno slegnuo ramenima..
Taj dan su jaranicu tratinchicu neki blogeri čak prepoznavali na ulici Maribora i upirali prstom u nju.-))
Al sve je neusporedivo s ovim što mi se desilo danas.
Dok sam se vozio tramvajom, slučajno sam čuo razgovor dvije cure od nekih dvadesetak godina koje su sjedile ispred mene.
Tema razgovora su bili blogovi. Razgovor je tekao otprilike ovako:
Plava: "Prestala sam blogati. Ne znam kaj mi je, već dugo nisam napisala ništ smisleno, a ne volim pisati tek tako, radi reda. Tu i tamo otvorim blogove koje čitam, da vidim ima li kaj novoga. Nemam vremena na faksu sam cijeli dan, pa poslije brija i tak..Ne mogu ništ položit čim blogam često..
Crna: "Ja sam prošli tjedan napisala post, baš me ovih dana hvata neka pozitivna vibra, pa konačno da i osvježim blog veselim postom".
Plava: "Ma ja pročitam Tiju tu i tamo i onda poklikam neke blogove koje čitam a njoj su u boksu. Znaš ta mi je cura jako simpa, čini mi se jako prirodnom piše bez pretjeranog uljepšavanja i kad je dobro i kad je loše. A i ne ignorira kometare već skoro na svaki odgovori."
Crna: Da i meni je super, baš je onak prirodna, čitam najčešće nju, tajnu, ordinary, siddarhtu,sumohrvata i još neke s njene liste.Sumohrvat je lud do jaja.
Plava:Ček, kojeg siddarthu, čini mi se da sam ih vidjela više?
Crna:"Ma onog s mesecom u očima, postovi su mu super osim kad ne piše o politici i sportu, jer ne kužim se baš u te teme. Al inače tip piše super.Onak ful sanjarski i tak..
Plava:"Ima još jedan koji mi dobro piše. Onaj Catcher. Mislim da je iz Karlovca. Super su mu tekstovi. Jedino kaj ne volim nekad su predugi. Ma ima ih još,al one s cool liste ne čitam puno. Osim tije.
(Ja u šoku ko da pada tramvaj na stranu, ne usudjejem se pomaknut da se ne bi na neki način otkrio, cure se slučajno okreću i gledaju bezrazložno kroz mene tražeći valjda nekog. Nadam se da nisu primjetile moje crvenilo.Ma kad malo bolje razmislim ne vjerujem da su me uopće i primjetile.)
Crna:Ni ja. Imam neke poznanike i ove koje čitam od prije. Al neki su ljudi zaluđeni blogom. Ona teuta se udala il tak nešt preko bloga. To mi je bolesno.
Plava:I meni..Još kad s svojim mužićem cupka po postovima i vole se javno, to mi je bljuv..
Bila je došla moja stanica, žurio sam s posla na faks, pa u poštu, sav skamenjen od čuda sam ustao, skoro zapeo i pao od tuđu nogu i u čudu izišao iz tramvaja..Na blogu u ovom trenu dok pišem ima preko 220 000 blogova, blogomanija je opasala Hrvatsku uzduž i poprijeko, al da ću nekog čuti u tramvaju kako komentira moj blog, e to nisam ni u najluđim snovima sanjao. Da mi je netko rekao ne bi mu vjerovao. Rekao bi mu da me ne zajebaje. Ma ne ne, nikako!! Nema šanse!!
Al bilo vam je tako. I eto cure, ako čitate, znajte da sam sjedio iza vas..Hahahaha..
Strašno...
Stara duša mi dade u ruke stvarno na prvi pogled malo smiješnu zadaću, al kad sam se sabrao shvatih da će na kraju ispat možda i zanimljivo.
Elem,
1) Ja sam po mišljenju okoline «čudna osoba» po uvjerenjima, nazorima, afinitetima, napose hobijima. Kazalište, Utakmice, Skijanje, Film, Gluma, Pisanje, Opijanje,Dangubljenje,Internet..Priroda.. …Dostojevski, Davor Šuker, Hermann Hesse, 2 Pac, Ivo Andrić, Papa Ivana Pavao 2, Robin Williams(glumac), Đorđe Balašević, Miljenko Jergović, Zvonimir Boban, Boban Marković, Johny Štulić, Marija Terezija, Roditelji,..naizgled su nespojivi zar ne?? Još kad bi počeo nabrajati bendove koje slušam..hee..
Uvjerenja sam da nemam nikavih ograničenih uvjerenja, nikakvih, osim vlastitih izgrađenih na osnovu vlastite percepcije i shvaćanja bilo čega oko mene. Čitam suvremene, moderne pisce, odrastao na klasicima, možda sam u duši malo konzervativan, ali obožavam liberalne pisce ljevičare po političkoj odredbi.. Netko bi rekao izgubljen u prostoru i vremenu, ja bi rekao čovjek kojemu nisu bitni nikakvi okovi nametnuti društvom ili ustoličenim pravilima. Kupim od sveg što mi se sviđa i ne stavljam se ni na kakvu stranu.
2) Nekad davno sam se zarekao, nakon ljubavnog brodoloma, nikad više ljubav na daljinu, ali eto kako čovjeka uvijek strefi ono od čeg bježi, tako to nije zaobišlo ni mene. U lepezi dosadašnjih ljubavnih veza, pogađate, dominiraju one na daljinu… I sada Imam ljubav na daljinu i sretan sam.-))Jako. Toliko o tome. Ostatak nek stoji u kući.
3) Vitez, Brela, Beč, Vitez, Mostar, Zagreb…Gradovi u kojima sam proveo jedan dio života..veći ili manji…Still always sam u Zege.
4) Šesto sam (najmladje) dijete u obitelji.Tralallalala…
5) Ne volim viceve.I nemam više vremena...))
A Sada. Nominirani su:
Tratinče
Labrouhaha
BOBEEE
Lakeisha-jaranica iz Duu
P.S. Ha Bobe mislila si se izvuć, e neš Allaha mi!!!!-))
Ostatak bliže ekipe je ionako već u govnima s time.-))
Tamni pločnik okupan svjetlima noćnih lampi je neodoljivo podjećao na mistično jezero, obasjano mjesečevim sjajem s tragovima zvijezda. Noć, kao i svaka druga u nizu, radna, nije se puno razlikovala od ostalih. Na stanici kao i uvijek u ranu zoru, baka s svilenom maramom na glavi, dva broja većim kariranim kaputom, crnim dokoljenkama od vune iako je bilo ljeto i noći su bile jako sparne, te usječenim zaliscima na licu i borama oko očiju, koje nisu uspjevale sakriti ono što ostatak tijela kaputom možda jeste, dug i naporan život, mnoge neispavane noći, upotpunjene vožnjom noćnim tramvajima, od stanice do stanice, prebirući kante po kvartu, kolodvoru, tražeći nešto vrijedno, bar povratnu bocu s kojom bi kupila komad kruha.
Svako jutro je viđam, pogurenim staračkim hodom izranja između sjena oronulih zgrada koje arhitekturom i vanjskim izgledom podsjećaju na vrijeme nastajanja,doba komunizma, kad je zapravo ovaj kvart i bio nastanjen vojnim licima. Obično su tu jednosobni stanovi, s jednim prozorom koji gleda na suprotnu stranu od izlaska sunca, tako da je bio u njima cijeli dan lagan suton, tek pri zalasku sunca za horizont bi se sunčev sjaj pojavio u sobama. Imao sam prilku živjeti točno u zgradi pokraj koje je prolazila svako jutro, stanovi su bili stari, trošni, tijesni i tamni, s rijetkim izvorima svjetlosti, kao znakovi sjećanja ostali su tu, da prkose susjednim zgradama koje se rađaju i da pričaju kako je ovdje nekad bilo puno drukčije.
Već poznati ritual dok čekam tramvaj je da gledam u smjeru iz kojeg dolazi baka ,uvijek je s glavom pognutom ka zemlji, koju svako malo pomjera tamo-ovamo tražeći nešto vrijedno. Kanta na autobusnoj je uvijek prvo mjesto na koje zaviri i ako nađe bocu na tren se razveseli kao malo dijete, te brzinom munje je strpa u duboki džep kaputa. Nakon toga prelazi prometnu cestu, neprestano se osvrćući tamo-amo i dolazi na stanicu gdje stojim i cupkam, naizgled nezainteresiran i u svom filmu, baca pogled okolo i zaviruje u drugu kantu na tramvajskoj stanici. I danas je imala sreće. Još jedna bočica je spremljena u kaput, iako je tek pet ujutro, a grad spava, osim noćnih ptica i vozača ZET-a, te ponekim zalutalim čovjekom. Kao po nekom tajnom ritualu, čekajući tramvaj svako jutro izvadi krunicu i prevrće je u blago drhtavim rukama, dok joj donja usna podrhtava i moli već milijunima puta izmoljenu molitvu. Micanje donje usne traje dok ne dođe tramvaj, ona uđe i sjedne na prvo mjesto do narančastog automata za karte, te glavom naslonjenom na prozor, nastavlja micati palcom i kažiprstom pomičući zrna svako malo.
Iako stara i pogurena, s rukama drhtavim od teškog života, svaki puta kad uđe netko stariji, možda i stabilniji od nje, ona skoči s zadnjim atomom snage i ustupi mjesto, ispričavajući se na tvrdom bosanskom naglasku, našto me svaki put kad ga čujem probode u stomaku.
Baka je tipičan primjer žene sa sela, negdje iz vrleti Bosne,s izgubljenim i na laganu smrt osuđenom životom u milijunskom gradu. Kao ptica nesigurna leta, ona mi se čini dok se kreće po mokrim pločnicima, tamnim procjepima između zgrada, podhodnicima išaranim anarhističkim porukama, slabo osvjetljenom tramvajskom stanicom, s pogledom nenaviknutim na ogromne betonske građevine, prikovanim za pod ili negdje u daljinu.
Sve ovo napisah zato što je nema na stanici već neko vrijeme..I jeza hvata zbog tog. Ne znam zašto.
"Hrvatska glad za Europom"
Eto, nakon mjesec i nešto dana medijske pompe, bučnog najavljivanja završila je "Snježna kraljica" ili ti utrka slaloma Svjetskog kupa koja se već po treći put vozi u Hrvatskoj. Treća utrka, utrka kao iz snova, prepuno brdo navijača, pjesma i vino, Ana Jelušić na drugom mjestu, Kostelići kao medijski magnet na čelu s Janicom u svim svjetskim medijima, organizacija u gradu i oko njega za pet, neizbježno političko promoviranje gradonačelnika i još nekih sitnih političara u V.I.P. ložama su bili neizbježni dekor jedne obične slalomske utrke za svijet, ali događaja "Nummero Uno" u mjesecu Siječnju za nas.
Prošlo je kako je prošlo, utrka je završena, pobjednik se zna, novac je podijeljen, sljedeća utrka je već u subotu u Kranjskoj gori, svijetla Svjetske skijaške i sportske pozornice se brzo sele u susjednu Sloveniju. Jednom rječju Sljeme je nakon dva dana buke i Blještavila ostalo prazno, opustošeno, tek s nekim čuvarom Gorske službe, slučajnim izletnikom iz Zagreba i lokalnim drvosječama.
Sav taj sjaj i blještavilo, pompozni Vip šatori, novinarske lože besprijekorno uređene ostale su da čame i čekaju novu utrku iduće sezone.
Zašto sve ovo pišem?
Jer kao i uvijek medalja ima dvije strane. Naši mediji, predvođeni fosilskom upravom i filozofijom HTV-a, potpomognuti jakim novinarskim izvještajima u pisanim medijima pisali su bajke i epove na račun Slalomske utrke.
Da smo jasni, obožavam sport, pratim sve uspjehe Hrvatskih sportaša, jednostavno mi od malena struji pozitivni sportski duh u krvi, ali se pitam zašto je gradu Zagrebu trebala jedna tako skupa utrka kao što je ova?
Ako niste znali, ove godine je na Sljemenu podijeljeno samo natjecateljicama ukupno 160 000 eura, za organizaciju se potrošilo nekoliko milijuna kuna, sportašice su odsjedale u najskupljem Hotelu, samo u Zagrebu se zatvara promet za vrijeme sportskih događaja, nigdje to još nisam čuo ni vidio. I kao šlag na kraju dođe nam gospodin Bandić na binu i drži političke promidžbe kroz Slalomsku utrku i organizaciju iste.
Sezona na Sljemenu ne traje ni dva mjeseca,ovakve investicije su totalno neisplative, zapravo hirovite. Zašto se taj isti novac nije uložio na neko mjesto (Bjelolasica?) u siromašnijem dijelu Hrvatske kao npr. u Gorskom Kotru ili Lici, gdje je sezona skijanja znatno duža, a poboljšao bi se i barem malo standard ljudi u siromašnijim dijelovima Hrvatske.
Zar baš svaki kolač promidžbe mora pripasti Zagrebu?
Je li postoji neka vlast koja može kontrolirati odljeve novčanih sredstava iz Gradske uprave u ovakve slične neisplative stvari? Da ne spominjem šuplju vreću bez dna, Nk Dinamo, u koji Grad svake godine baca milijune, a Dinamo je danas pod paskom i divljom politikom lokalnog Šerifa Zdravka Mamića!
Ne znam kako drugi razmišljaju, ali definitvno mi smrdi ova naša bahatost i ucviljena naglašena europeiziranost na svakom koraku. Kao mi smo dio Europe. Zagreb je sinoć bio dio Europe.
Jest, samo po jednom. Po bahatom nagradnom fondu koji je uvjerljivo najjači (u usporedbi s Austrijom i Švicarskom kao puno bogatijim zemljama) .
Mediji svakodnevno iskrivljuju sliku nas samih, stvarajući od nekih sportaša i javnih osoba "idealizirane zvijezde" koje se nakon određenog vremena nakon pojavljivanja u medijima počinju tako i ponašati.
Je li sinoć itko išta rekao ili komentirao kada je Anja Paerson pala pri kraju druge vožnje, a svih 20 000 tisuća ljudi su njen pad gromoglasno pozdravilo? Ili glasan koncert zvižduka "finog i europeiziranog" naroda koji je bio na Sljemenu dok se niz strminu spuštala Marlies Schild? Tako to rade Hrvati koji se na silu žele ugurati u Europu. S "finim ponašanjem" i bahaćenjem s nagradama. Kad se zviždi protivničkoj himnoj s Maksimirskog ili Poljudskog SJEVERA, svi mediji izgovor nalaze u neodgojenim Zagrebačkim boysima ili Splitskim huliganima. Koji to i jesu. Ali ti ljudi sinoć nisu bili na utrki. Sinoć je zviždao i omalovažavao druge "kulturni i ucviljeni" hrvatski milje. Koji se zapravo veoma malo razlikuje od miljea sa Maksimirskog sjevera, osim što te u lice ne gađaju šakom nego istom umotanom u rukavice.
Bio sam na par utrka u Austriji kad je Janica pobjeđivala. Kako su je Austrijanci dočekali? Pogodite. Pljeskom.
Pad Anje Paerson (slika s Indexa)
Da smo jasni to me uopće nije iznenadilo. Jer takvi smo mi Hrvati, fini i uglađeni pred ogledalom , a iznutra (čast izuzecima) ljubomorni i puni zavisti na tuđi uspjeh.
Da ne bude sve crno, reć ću i ovo:"Dvije me stvari vesele, a to je uspjeh male Ane i spoznaja da je primitivaca ipak manje, ali su nažalost uvijek glasniji. Cura s astmom za vratom i neviđenim medijskim pritiskom i bahatim izjavama Janice kako nitko ne zna skijati osim Schild je napravila pothvat karijere. I kao druga uzela 30 000 eurića. Prst gore mala!!Trud i muka su ti donijeli uspjeh i slavu.I to je potpuno zasluženo. Sve ostale medijske zvijezde poput nekih Simona i Gianna,Yameisija koje pune novinske stranice svojim glupostima nestaju i ugase se kao bljesak na obzoru. Za tren. Jer nemaju nikakve kvalitete koja bi ih idržala na površini. Osim vlastite gluposti."
Ana Jelušić u cilju (slika s 24 sata)
Još jedan cirkus za svijet se odigrao, a obični ljudi u Zagrebu se vraćaju svojim svakodnevnim prilikama i neprilikama, poput plaćanja najvećeg prireza u državi, poskupljenju Komunalnih dadžbina za 18 %.I tako dalje. Unedogled.
Al neka, bar smo se dva dana prsili i bili dio Europe!
Alal nam vera!
