Izlomljeni svjetovi
Izlomljeni kristalići jutarnje svjetlosti koja sa rađa iznad brda i nestaje iza susjednog, svakog dana neizmjenično, stvara oko nas osjećaj prolaznosti. Ona kola što su maločas prošla, vidjela si, vozio je onaj stari čovjek. Znaš, on je najstariji u selu, ima devedeset i dvije godine i ima samo konja. Nema rodbine, ove bližnje mislim, a daljnja samo čeka da ga pokopa i da kao vukovi na cičoj zimi razgrabe njegov imetak. Kaže mi baka da je u mladosti bio najpoželjniji mladić u devet sela, ali da je previše prelio i nakon dvajest pete mu se sva ženskadija koju je gledao poudala. I tako je ostao sam s majkom koja je umrla prije tridesetak godina. Svako jutro ga čujem da ustaje u četiri da bi dao konjima zobi, da cukama mela i svako jutro zviždi istu veselu melodiju, već godinama.
Njegov susjed ispod, onaj u onoj ograđenoj uvali je sagradio ogromnu kuću nakon devedestih, poslije rata je na pijaci prodavao prvo voće, pa auto dijelove, na kraju alkohol i cigare i sad je sa svojim carstvom jedan od moćnijih u gradu. Prošle godine je napravio kuću u selu, na četiri kata i s mnogo malih tornjeva, kaže da su mu se svidjeli oni dvorci u Švicarskoj koje je vidio kad je išao u posjetu tetku. I veli:"Zašto ne bi ja takav toranj napravio kod nas u selu?" Ne moram ti reć što su seoske babe pričale kad je sagradio dvorac. I on se budi često noću. Ali on ne zviždi. Nekad me probudi glasan mlaz vode koju pušta noću da bi zalio ogromnu živu ogradu koja ga štiti od neželjenih pogleda izvana i asfalt koji je nedavno dao napraviti. Veli da liječi živce noćnim zalijevanjem.
Treća kuća je Mirkova, on je taksist, vozi djecu u školu iz susjednih i našeg sela. Kaže mi da ima problema s naplatom karti, posebno kod ovih mališana s brda. Al kaže da mu glupo derat se na djecu radi petnest maraka i da će radije zaustavit kombi i reć ćaći ili majci kad ih vidi da idu iz prodavnice. Bio je na opasnoj funkciji u vojsci pa je malo oćelavio, svakog Božića zakolje krme na ražnju i nisam ga nikad čuo da je rekao neku suvišnu riječ. Već dvije godine ima kako je kupio neki pokvareni auto i svaki dan se bakće oko njega i pokušava ga kresnuti, ali ne ide. Jedan od onih koji su šutili i kad je bujica riječi plutala oko njih.
Ne bi ja rekao da je on zlopamtilo ili zao, jer obično tako misle kod nas za ćudljive i šutljive ljude, ali znaš kakav je naš svijet, ako mu ne sviraš kako oće, gotov si. I u najfinijoj puri nađu trnja.
Četvrta kuća u šoru je Budimirova. Ona je već desetak godina prazna, otkada je otišao Anto u Hrvatsku. Nakon smrti mame mu nije više mogao živjeti sam u trošnoj kući i otišo e negdje na obalu raditi. Drugi brat, onaj svećenik, je misionar i nema ga u Bosnu po dvi-tri godine. Otišo u svećenike u dvajest šestoj poslije fakulteta, nakon tog u misionare i cijeli život je u Ruandi. Ako dođe kući onda ne ide puno iz dvorišta, veli da voli sjesti sam u prazno dvorište zažmiriti i osluškivati graju i zvukove iz prošlosti. Kad je dvorište bilo puno, a graja i dreka insana tolika da bi te uši zabolile. I njega su u selu uzeli na zub kao poluludog, jer tako sjedeći zna provest sate i sate. A vide ga par dana u par godina. Štaš našem svijetu.
Sad bi ti trebo na kraju dati kao neki zaključak što ti pričam o njima. Jednostavno mi došlo. Nema zaključka kao što nema ni utabanih puteva i cesta kojim ćemo ići i koje se znaju. Taman kad mislimo da smo upoznali put i utabali stazu, naiđe netko i trgne nas malo udesno i pokaže nam livadu koju nismo vidjeli. Kad sam krenuo u svijet mislio sam da će me voditi putevi koje su gradili ljudi prije mene, mučeći se u vrućini znoja i asfalta. Ali ne vidjeh nigdje te utabane puteve. A da sam iskren i kad ih vidim nastojim da ne kročim na njih. Nekako mi je finije kad odam sam nekom svojom neugaženom stazom, pa što bude bit će.
Često mi padnu na pamet, vidim ih kad sam tu, vidim ih kad sam isto negdje daleko, jest u mislima, ali vidiš i sama, tako su blizu, rođeni u dva koljena, a putevi su im se zapravo razdvojili davno na početku priče. Zapravo prije nego je priča i započela.
