..kako smo odrastali..part II..
...ako umrem mlad posadi mi na grobu samo ružmarin..
Svanuo je još jedan proljetni dan, godine 1993. Rat je uvelike bio u našim svakodnevnicama, uvukao se tiho i iznenada kao nezvan gost. Mi klinje od kojih 12 godina konačno smo imali na dlanu sve vojne uniforme, noževe, puške, metke i sličnu robu široke potrošnje koju smo do sada gledali u filmovima. Glavna fora je bilo skupljanje čahura, sjećam se kako je Josip donio čahuru od haubice, meni je bila do ramena. Za nju je dao veli 30 romana, 20 Zagorovih i 10 Alan Fordovih. U to vrijeme je bio glavna faca u selu, djevojke su bile lude za njim, pisale su mu svakodnevno pisma, a on ih je čitao dok smo čuvali krave i pekli krompire. On stariji od nas,tjelesno već razvijen ponosno je čitao ljubavne izjave koje su mu slale Dijana, Ivana i Šeherzada s Bukava. Često usta zinutih od čuđenja unosili smo se u njegova pisma kao glavni akteri jeftine sapunice slušajući nježne ljubavne izjave ludo zaljubljenih djevojaka. Sjećam se kako sam često zamišljao Dijanu dok je on čitao pisma, samo s malom promjenom, zamišljajući kako su bila namijenjena meni. Osjećaj ugode bi mi uvijek ispunjavao nutrinu i zaboravio bih na tren nedaće; jednom sam se uživio u pismo i nisam primjetio da je krava otišla u susjedovu djetalinu gdje se za tili čas prežderala. Osim što sam morao trpjeti susjedovo psovanje i spominjanje rodbine, kravu sam ganjao cijeli dan po selu da bi izasrala sve ono što je pojela jer bi jadna crkla od prevelike količine zelene trave. Štaš' hajvanu. Ništa.
Josipu je popularnost naglo opala nakon jednog sunčanog dana kada ga je brat uhvatio kako prodaje metke i poštenski ga namlatio. On jadan sav u bijesu i zloj volji ne znavši kako se osvetiti bratu i svom mladenačkom inatu je uzeo bombu kašikaru i pokušao se ubiti. Posljedice nisu bile velike, osim par desetaka plastičnih gelera po tijelu i majčinom naricanju kad je ga ugledala krvavog. I naravno pada popularnosti kod seoskih curica.
Jedino mu je ostala Šeherzada kao satisfakcija za promašene planove. Ali u zadnje vrijeme su se sve rjeđe viđali zbog već napetih odnosa sa Muslimanima. Katkad bi on u suton sišao niz selo s biciklom do farme gdje bi se viđali negdje u štali na stogovima sijena.Jedne večeri smo ga odlučili pratiti kradomice do farme. On je kao i svako predveče prošao niz selo vozikajući se bezbrižno i zviždeći sebi u brk. Mi smo ga pratili na pristojnoj udaljenosti vozeći se jedan za drugim na ponijima. Put do farme kroz selo i njive je prošao veoma brzo, prije prelaza na cesti smo sišli sa ponija i sakrili ih u grmlje. Vidjeli smo u daljini Šeherzadu kako ga čeka pokraj zida od jedne od štala na farmi. Mahnula mu je krišom i nestala u unutrašnjosti.
Prišli smo štali sa gornje strane kroz šljivik i spustili se ravno iznad gornjeg ulaza štale koja je bila ukopana u zemlju sa blago pognutim prozorima kroz koje smo imali prostran pogled na unutrašnjost. Njih dvoje su bili u strastvenom zagrljaju na sijenu obasjani slabom svjetlošću. Vodili su ljubav strastveno i glasno, kao da su željeli da se nadjačaju povremene rzaje konja i riku krava. Primjetili smo Josipove brže kretnje i malo jači uzdah na što se Šeherzada uspravila, zabacila glavu unatrag i polagano se kretala na Jospivom tijelu stenjući sve glasnije i glasnije. Ostali smo nijemi prikovani uz prozor promatrajući prvi put uživo vođenje ljubavi . Bio je to prvi put gledanje seksa uživo za nas i uživali smo, a Josipu je bio posljednji put sa Šeherzadom.
Par dana nakon toga nazvao ga je Šeherzadin rodjak Amel koji je išao s njim u razred i javio da je Šeherzada jutros rano poginula od krhotine granate u Travniku. Išla kupiti nove hlače i na povratku kući je pogođena gelerom u glavu.Gelerom koji je poderao hlače s torbom i dokumentima, zbog čega je nisu mogli jadnu identificirati.
Šeherzada je poginula u središtu grada na pijačni dan četvrtak nekoliko dana prije nego su zaratili njeni i naši, uhvaćena u trenu razbrige, kupnje odjeće ne sluteći da će biti jedna od prvih žrtava u kraju. Preskačući ponor u dva skoka ostala je ležati na hladnom betonu s poluotvorenim očima kao da nije željela zaspati usred njene najlepše životne bajke.
Josip nije uspio otići na pogreb ali je jedne večeri otišao pješke u Zenicu na groblje gdje je ukopana i urezao na drveni nišan koji je već bio par mjeseci na udaru vremena i godišnjih doba sljedeće riječi.."zaustavljena u koraku i snu"...
Nikada nije o njoj nakon nje pričao niti smo to saznali od njega, nego nas je Amel par puta tijekom rata zvao i jednom je kao usput rekao da je urezana neka poruka na njenom nišanu..
..zaustavljena u koraku..i snu..
.."on the face on the place.."
Tjedan proleti, a da se nisam okrenuo. Kako se teško navići na veliki grad kad se vratiš iz provincije, gdje otpozdravljaš idući cestom ka gradiću pod brdom. Sve mi teže i teže padaju seljakanja, mjenjanja sredina, pakiranja kofera, maminih suza na rastanku, rastanaka općenito.
Zašto se zapravo stalno rastajemo s ljudima oko sebe? Ha, vjerovatno da bi se opet vidjeli, sastali, doživjeli, jer svaki rastanak donosi još ljepše ponovno viđenje te iste osobe..Ma mogao bi o sastancima i rastancima do sutra, magistarski ako nekom treba na temu, tu sam..
Svakodnevnica često djeluje loše na mene, a vjerujem i na druge ljude.
Čim nemam velikih obveza, problema, zdrav sam, sve je otprilike kako bi trebalo biti (ne baš sve kockice jer sve savršeno ne postoji), počinjem se zamarati običnim svakodnevnim trzajima, svađicama, promjenama raspoloženja.I svaki put kad se uhvatim u "Fucking" raspoloženju zbog nekog ne baš velikog razloga pomislim na kraju kako je to BEZOBRAZNO prema onim ljudima koji stvarno imaju probleme u životu. One stvarne "real life" probleme.
Kako sutra pojesti nešto? Kako sutra pobijediti neku bolest? Kako sutra ući u nov dan , a nemam nikog na svijetu?Mogao bih nabrojati još sigurno pedesetak problema koji brinu milijune ljudi oko nas?
..Davno sam našao jedan zanimljiv ha recimo upitnik, pa ću ga pokušati prenijeti na papir ili ti blog, da podijelim sa ostatkom raje.Unapred se ispričavam što ga pišem kao da se postavlja muškoj osobi, a odnosi se na sve nas. Što bi se reklo, bez obzira na marku i tip..
Nešto kao..
Jesi se jutros probudio u vlastitom krevetu?
Jesi nakon pošao u kupaonu, tuširao se, poslije tog pojeo nešto i popio čaj ili kavu?
Usput si pozdravio roditelje, prošetao se van po dvorištu, sjeo malo na travu i uživao u suncu?
Jesi poslije tog otišao u školu ili na faks, možda posao gdje si obavljao svoje zadaće, u međuvremenu popivši koju lozu ili kavu sa kolegama?
Dan ti je prošao u ispunjavanju kojekakvih obveza, sa možda malo truda ili muke, ne osjećajući neke bolove ili znakove bolesti. Vratio si se kući, večerao, pogledao malo tv, popričao sa ocem o nogometu, s mamom o kuhinji i načinu spravljanja baklave-)). Poslije toga si izišao van sa ekipom, bio si na svirci, polsije se sreo s voljenom osobom i proveli ste ostatak večeri sjedeći negdje van, uz dašak vjetra i razgovarajući o neobveznim temama i često šuteći. Jer se šuteći često osjete nečije želje, htijenja, strahovi..
Ako se suočavaš otprilke s ovakvom svakodnevnicom onda spadaš u veoma rijetku skupinu ljudi ili manje od 2%
koji imaju žive roditelje, brata ili sestru, topao obiteljski dom, zdravi su, obavljaju svakodnevno svoje obveze ma kakve bile, imaju drage ljude oko sebe. Na kraju imaju osobu koju vole i koja ih takodje voli..
Pazi ni 2 % ljudi na svijetu nemaju to...
Eto narode, pa se zamislite malo..
Ugodna veče..i vikend..
..The story
of life is quicker
than the wink of an eye
The story of love
is hello and goodbye
Until we meet again ..
..novi tjedan nova nafaka..
Putujući juče iz Bosne ka Zagrebu često mi je pala na pamet misao što da napišem nakon par dana izbivanja iz virtualnog svijeta. U tom razmišljanju misli su mi se malo produbljile, pa sam razmišljao o tome zašto ljudi pišu blogove. Ima ih raznih vrsta. Da ne nabrajem sada sve,al poznati su vam oni posvećeni raznim ikonama: Marleyu, Madonni, Severini, blogovi kao neka vrsta klubova, okupljališta sličnih ideja, pa ako hoćete i ideologija.. pa ovom pa onom, nekom sportskom klubu gradu,..etc..uglavnom blogovi sa pjesmama temama posvećenim nekom ili nečemu što je općepoznato, prihvatljivo za široke narodne mase, i koji će svakako svi shvatiti...
Dok pišem ovo svira Nick Cave-"Supernaturally". Možda bi mogao pisati o njemu..Stalno..I možda bi me nakon odredjenog vremena čitalo puno ljudi,sa onim blagim prizvukom u glasu:"Jebate,ovaj sluša Nick Cavea u 7 ujutro". Nakon par brzo prenesenih informacija bi možda završio na naslovnici ili nekoj cool listi. Il da pišem nešto što je IN, jer znam da će i takva stvar doći do širokih masa..
.............
Ili možda da Vam pričam o liku iz susjednog sela kraj čije kuće prodjem svaki put kada idem u grad.Čovjek u zadnjih desetak godina ima široko razvučen osmjeh (znate onu širok osmeh,i zlatan zub,he koja ironija života), neprestano je u pokretu sa smeđom kožnom torbom na ramenima ,izbljedelim kaputom i kravatom s motivima Jugoslavije.I uvijek nosi gomilu papira u rukama. Ako mu priđeš slučajno na stanici, odmah ti krene objašnjavat kako je situacija u zadnjih deset godina katastrofa, kako papirologiju ganja mjesecima, sređuje ovom osiguranje, onom mirovinu, ovom prepisuje kuću; na kraju ako shvati da ga slušaš pozorno priupita i tebe:"Znaš imam ti ja sve tu skupljeno, crno na bijelo. A trebal tebi neke papire srediti?"
..............
Ili o M., dečku iz sela, mislim, ako tako mogu nazvati čovjeka koji ima već preko četrdeset i živi s od života osušenom majkom i bratom kojeg su životne obveze zaboravile.
Također je često nasmijan, osmijeh od uha do uha, ispod kojeg se naziru 2 preostala zuba kao stative, prkoseći nečemu teškom što je ostavio za sobom. Čovjeku koji na putu od kuće do trgovine godinama bjesomučno kupi i baca kamenje, valjda čisteći put, iako je uz samu cestu do trgovine odron i kamenja ima za pola stoljeća. Nasmijan je često, iako nema ni 4 osnovne, ne zna pisati, ali zato zna npr. kad je tko iz sela otišao u vojsku u zadnjih 30 godina.Točan datum i dan. Ima dosta zlobnika koji se naslađuju njegovim širokogrudnim razmišljanjem. Čak su mu na poljskom Wc-u napisali na vratima njegov nadimak koji nikako ne voli, i jednog dana kad je upitao malog susjeda što to piše, a ovaj mu pročitao,on je otrčao teškim korakom plačući u kuću..Kažu da nije desetak dana izlazio van osim po drva, i vodu kad nestane u kući..
.............
Ili da vam pišem o dva vozača autobusa ludom F. i Ma. koji već desetljećima biju bitku jedan sa drugim tko će kojeg putnika pokupiti na putu za Vitez .Često su znale te utrke završiti i fizičkim okršajem. Ono, stanu obojica sa busevima, i naočigled putnika se pokefaju. Jednom je F. u utrci za putnikom koji je čekao na Krčevinama (mjesto prije Viteza),pretičući Ma. sletio s ceste i prevrnuo se s kombijem. Sreća pa je s njim bila samo njegova žena, koja usput takodje vozi buseve, pa je za ogrebotine odgovarao samo njoj..
Ali što vam pišem, kada ovo neće nikoga zanimati?? Koga još pored bjelosvjetskih tema i motiva, materijalističkih i inih ikona današnjice zanima kako živi neki tamo M. u nekom selu u Bosni kojeg bajdvej niko ne zna osim pisca?? Ne znam možda naleti i neka zalutala glava i pročita ovo i svidi mu se.
Jer dosta mi je.Dosta mi je čitanja nekih trendova, moda, ovoga onoga. Pisanja o homićima zato što su danas in? Ili veličanja ovoga, onoga, meni možda dalekom, ali atraktivnom samo zbog teme pisanja? Ne, radije uzimam mrvice.Ili ti pričice o "malim" ljudima koji su uz našu svakodnevnicu godinama, a koje ne primjećujemo samo zato što oni imaju malo drukčiji pogled na svijet. Neko ih naziva luđacima. Ali ja ne. Definitivno. Možda čudak, ali ne luđak. Jer u biti ko je luđak,što je luđak??
Nije li možda i ovo moje piskaranje isto kao i M.-ino skupljanje kamenja od trgovine do kuće?? Ne znam, ne znate ni vi. Ko zna. U biti fućkaš ga.Koga briga ko zna. Nek ostane tu. Zapisano.
Pa što bude...
..Luđakom te nazivaju samo zato što ti treba malo više da bi shvatio vremenoplov oko sebe..
..nema me par dana...
..sutra idem kući..
..nisam bio od Božića i već me hvata lagana trema jer je tri mjeseca prošlo ko dan..
..tako prodje i život cijeli..
..već se vidim kako izlazim iz busa, šetam rodnim krajem, snjeg malo napadao, grane se savile kraj puta do pola..auta usporeno prolaze, poneki susjed zastane, upitavši me da li ću da sjednem...ja samo odmahujem rukom i kažem :"Neka,pješke ću..Da se malo nagledam ovih dimnjaka i voćnjaka.."
U četvrtak ću skoknut do ...
...moram s mamom po neke lijekove...
...ali ću svakako iskoristiti dan i posjetit ću....
...možda se vrnem i do Baščaršije..ne znam vidit ću..bio sam prije godinu u Sa...malo me iznenadilo..
...prljavo i puno ciganluka..al valjda je to naša realnost..nego nisam otvorio post da prenosim negativne dojmove..
...nego da vam mahnem do sljedećeg tjedna..jer moram malo napustiti ovaj virtualni svijet i dolje u Bosni, malo se posvetiti i stvarnim ljudima kojima je do mene stalo i obrnuto..a možda ipak otrčim na sekund na internet i prenesem vam dojmove iz brrr hlaaadne Bosne..klimom samo naravno...ali pretople ljudskim srcima i gostoprimstvom...i bezbrige...i kozna ceg već... jedino se u Bosni za zadnju marku kava pije...svugdje drugo u svijetu se kupuje kruh..
...i za nekog...kad već otvori ovu ko zna kakvu stranicu...ide..
...znat će već..a Vama...svima jedno iskreno mahanje i kiss nosen sjevercom..--))
... sasvim obično popodne...
...Nije me bilo par dana..malo zbog problema s Blogom kad sam bio u trenutku inspiracije,malo zbog previše obveza (što me svakako ne opravdava), al evo sad sam sjeo kući za kompjutor s namjerom pisanja kavog postića..
...Upravo sam pojeo pitu krompiraču, konačno je mogu kupiti i u ovom dijelu N.Zagreba (sad mi znate i lokaciju)..baš je bila dobra... s jogurtom..onako puna sitno izrezanih krompirića i bibera..mmm...ko da vidim mamu kako je mijesi i reže krompiriće...već me hvata nostalgija i lagana sjeta,al srećom Bosna će me uskoro vidjeti..nakon pite se popio sokić i sve je mirisalo na još jednu tzv. super nostalgičnu večer kada potežem za starim Cd-om gdje su arhivirane najdraže mi sevdalinke..jbga..Bosna nije šala...ozbiljno..i tako bi...Cd je in..ja piskaram..i eto..
Danas dok sam išao na fakultet na stanici sam duže nego uobičajeno čekao tramvaj. Bio sam u potpuno praznim mislima,znate onaj tren kada se uhvatite s pogledom prema mjestu gdje treba izviriti sunce iza oblaka,a baš ništa vam nije u glavi kad mi za oko pade jedan pas koji je stajao pokraj nekog mlađeg para. Već je sunce progrijalo,tako da ga nisam baš najjasnije vidio, ali povučen znatiželjom malo se približih da vidim psa. Par je stajao meni okrenut leđima, nije sad da sam buljio, al mi u oči upade njihovo neprestano stalno ljubljenje, grljenje i što već uz to ide, dok je pas nepomično stajao kraj njih.
Baš tog trena je prilazio tramvaj prema stanici i ja se odlučih opet povučen nekom čudnom znatiželjom uvući u zadnji vagon gdje su i oni ušli.Tako sam ušao i provukao se cijelom dužinom tramvaja do samog kraja naslonjen na njegov zadnji dio. Nastavih promatrati taj par.Ona meni leđima okrenuta, čvrsto grli dečka, a on je isto grčevito grli pognuvši glavu malo dolje. Ja se približih vratima i njima pošto sam izlazio na sljedećoj stanici ne mogavši skidati pogled s njih. Kad sam prišao vratima ,mladić blago diže glavu i tupo pogleda u mene. Meni bi malo neugodno pa spustih pogled nekoliko sekundi, pa ga ponovo dignuh. I shvatih da dečko zapravo nije mene gledeo, nije gledao ni iza.Nego ono kako se kaže, kroz mene.Njegov ubrzani treptaj poluzatvorenim očima me sledi kao santu leda..Pa čovjek je slijep!!!!
Ajme, ja se zacrvenu više nego da me netko ošamario i provukao sam se brzo naprijed ka drugim vratima. A oni i dalje stoje s psom, držeći se u klimavom tramvaju,ona djevojka od nekih 20 ak godina s velikim crnim krupnim očima i savršena vida, a on slijep..
U stotinki je kroz mene prošlo milijun osjećaja:od sreće do tuge, preko sažaljenja..do ne znam čega..
Čini mi se da sam na čitao jednu sličnu story, al je bilo u pitanju prijateljstvo..
..Ljubav ipak ne poznaje granice..Na kraju me ispunio taj osjećaj...Bio sam sretan...Zbog nikakvog posebnog razloga,jednostavno sretan..
..pozdravcic..--))
...novi post...
....ce doci uskoro...imam posla pa se ne mogu javiti...
....i hope you understand it....
..i pitanje za kraj...
...Do you like it??????????????????????????
Jer još trava nije nikla
tamo gdje je stala
moja štikla.
Dođi, dođi, dođi,
hop, hop, hop,
Ajde, pile moje.
Tika taka oko pola tri
štipnut ćeš me
da se ne vidi.
Znam ja dobro
takve kao ti
đavoli su tvoji kumovi.
Zvrc, zvrc, tražit ćeš
moj broj,
kuc, kuc, kucaj
nekoj drugoj.
Sojčice divojčice,
daj obuci čarapice,
Jer još trava nije nikla
tamo gdje je stala moja štikla.
Ojda, da, oj daj,
oj da, da, da, ojdaj
moj, moja štikla.
Šije, šete, šije oto,
šije nove, šije moja
i opet moja...
S, s, sex,
hop, hop, mrk, mrk.
Tika taka, oko pola tri
gricnut ćeš me da se ne vidi.
Zlatan prsten,tanki brčići,
Ma znam ja dobro takve kao što si ti.
Šic, šic, bježi nekoj drugoj,
Zumba, zumba,
sijeno, slama, sir, salama, riži biži, teća veća, cikla bikla, cikla bikla,
Afrika paprika.
Šije, šete...
............
....sta reci osim....jadna majko....
..ne zelim prenositi nikave Sevine vibracije...ni ovo...ni ono...al ovo je dno...dna...
..nek se zna kako razmislja vecina Hrvata...na cast...ili sta vec..-))
do uskoro
P.S.
Ovaj f....server mi je progutao posljednja dva posta....uarghahahhfdhhdffbhfhrfhr....od sad sve kopipejstam..
a bili su mi dragi...do bola....uaaahhhhhhh!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
..kako smo odrasli..
..prošlost je nešto nepovratno,rečeno i učinjeno...budućnost je ono što dolazi i o čemu sanjamo, maštamo mislimo...a što je sadašnjost?..ona nit koja povezuje ova dva vremena dajući nam moć da to zrno možemo mijenjati..
Ponedeljak ujutro, već je nekih 10 i 15. Ja i Dada čekamo da zvoni za veliki odmor. Gladni smo kao i svako jutro kad smo prva smjena, ništ ne jedemo do velikog odmora.Čim se zvono oglasi trčimo do Tiškove čevabdžinice i naručujemo male ćevape. Pokušavamo uvijek u startu pobjeć ostaloj djeci da bi manje čekali i da bi se mogli voditi za rukice. Jer nismo željeli da nas itko vidi. Svako jutro ista procedura. Naslonjeni na zid, ja i Dada čekamo hranu. Za nama dotrči često gazdin rodjak Marko na kojeg smo često bili ljubomorni jer je ćevape dobijao džaba. Dada se nije na to posebno obraćala, jer je svaki dan kupovala ćevape i sok, al ja jesam,jer sam u većini slučajeva imao samo za polivenu(polivena-lepinja polivena sa slankastom tekućinom voda,ulje,vegeta). .
Najdraži dan u tjednu nam je bio četvrtak, kad smo poslije odmora imali zemljopis i kada je profesorica često šetala po razeredu, a mi smo se mogli kriomice držati pod klupom za ruke. I bili smo najsretniji na svijetu. Iako je to bilo sve vrhunac naše ljubavi. Držanje za ruke. Onda je došao rat i sve odnio u nepovrat.
Dada se odselila preko noći, nikada je više nisam vidio. Kad sam se vratio iz "vana" rekao mi je Nermin da se udala. Sa osamnaest i po. To je meni bilo malo čudno, jer znao sam da je još onda sanjala o faksu, o putovanjima,o...
Nisam bio ni nesretan, ni tužan, samo mi je bilo teško shvatiti udaju sa osamnaest i po. Još mi je Nermin rekao da ju je odveo neki Mudžahedin i da živi u brdima podno Vlašića. Nešto kao stari se sprijateljio s njim, on je oženio preko noći, a ovaj se poslije kajao i proklinjao zlu kob i čudnog stranca..
-"Kako je sijao, tako je i ubrao".- reče mi Nermin dok smo jednom pričali o Dadi.
-"Što hoćeš s tim reći?"-upitah ga boreći se sa cigarama koje su me i nakon par mjeseci pušenja još uvijek ujedale.
-"Ma, taj ti je dočeko Mudžahedine ko sinove, a kad je vidio da je uništio život kćeri umalo se nije ubio"-reče Nermin u dahu.
-"Ma takvi Narcisi ne bi ni pero na se digli, ne bojim se ja za takve"-rekoh mu i promijenih temu.
Pričali smo još neko vrijeme o nekim neobaveznim stvarima, o nogometu, politici Amerike prema ostatku Balkana, knjigama, romanima, ženama. Sve smo pretresli, a o ratu nismo puno pričali. Kao da smo se prešutno dogovorili da ne brljezgamo o onom o čemu cijeli svijet priča. Nekom rat a rijetkima brat. Na kraju smo se pozdravili i obećali jedan drugom javiti, al smo se nekako izgubili i z obzora jedan drugom. Također neka vrsta prešutnog dogovora. Vjerovatno.
Viđali smo se poslije u prolazu, mahnuli jedan drugom, nasmijali se i otišli dalje.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
..Danas sam dobio jednu pjesmu. Ne pardon, zapravo više pjesama. Al jedna me se dojmila, posebno. Dugo sam bio u nedoumici da li je podijeliti s vama ili ne, ali ipak neću. Štiteći privatnost dotične osobe. Ako hoće nek je ona doda.
Ta me pjesma natjerala da se prisjetim pričice od gore,koja je duboko zakopana i prekrivena velom prašine,al i naše ( moje i pjesnikinjine) priče u sadašnjosti što je nešto lijepo,čedno i slatko do srrrrži, i da se bacim u neke misli o budućnosti. Al ne smijem predaleko.U budućnost mislim...
Zaista je bitno samo ono jedno, što se događa sad. Jedino na SADA možemo direktno utjecati i poboljšati. Što je bilo bilo je, da li dobro ili loše, to ne možemo vratiti. Kao što i ne možemo predvidjeti budućnost. Zato se prihvatimo sadašnjosti. Ovog trena.E baš tog koji je u prošloj rečenici i već je iščezao. Već je prošlost...Zato čuvajte sadašnjost. Kao kap vode na dlanu.
...ova sličica koju sam "ukrao" mi savršeno paše uz osjećaj prolaznosti...i poimanje sadašnjosti..
zato je dijelim s vama-)))
| 16:35 | Komentiraj (5) | Print this! | #
..he prolaznost.. ...i priča... ...i sadašnjost.. bacio si me u misli.. ..like always.. (anabel lee 03.03.2006. 17:59)
opet stavljaš velike slike i cijeli tekst ode ispod boxa:( pa se ne da čitati:)) lako tebi mene tješiti kad si ti zaljubljen;) ;) (D.S.O. 03.03.2006. 20:32)
jako dobar blog...svidja mi se...mnogo puno...peace (izgubljena 03.03.2006. 20:38)
život je doist rijeka,ima svoj izvor,brzace i virove,mirnu luku i neminovan kraj...tako prošlost teče kroz sadašnjost i uvječe u budućnost..kao..tri sestre..jako lijep post,odlazim u arhivu... (snoviđenje 03.03.2006. 23:19)
ma gle, ovo je sad pretjerano! ja ne mogu vidit tvoj tekst jer mi ga opet boxevi prekrivaju a d.s.o. veli da si zaljubljen????!!! a kako sam ja to mogla vidit, uimissovo, ja svakog vraga zadnja doznam! de popravi to ko Jahvu s visina te molim :) (Viz 05.03.2006. 01:46)
