...nešto kao ljudska sudbina..
..Neki u životu imaju velik san i promaše ga. Drugi u životu nemaju nikakav san, pa i taj promaše....
Često sam se pitao dok sam stopao prema Vitezu kao gimnazijalac, kakva su to kola koja prolaze sa plavim križom i natpisom Fojnica Bakovići K.M.O.?
Nije baš da su svaki dan prolazila prašnjavom provincijskom cestom ( kod nas kažu pazi "magistralnom"), al si ih mogao vidjeti taman toliko puta da ih zapamtiš i da se pitaš što li ona zapravo prevoze, šta su ti Bakovići??
-Tako sam taj dan kad sam došao kući pitao starog:Tata bolan, de mi reci šta su Bakovići?
-Bakovići,ponovi otac poluglasno u sebi. Sine to ti je jedno mjesto blizu Fojnice.
-A što na nekim kombijima piše velikim slovima Bakovići Fojnica?-upitah ga ja htijući konačno saznati pravi odgovor.
-Tamo ti je sine bolnica, reče otac i nastavi sa jelom.
Ja sam bio zadovoljan odgovorom i nastavio sam jesti pitu i piti kiselo mlijeko koje je to jutro donijla susjeda.Veli da će se u nje pokvariti.
Ove misli,sjena pokojnog oca kako jede, kao i miris pite krompirače blago začinjene biberom su mi prošle kao flesh kroz glavu dok sam sinoć slušao radio i pred sam san onako u polusnu sam čuo stihove pjesme:
...Na morskome plavom žalu gde ćarlija vetrić mio
plavušu sam bajnu snio
o kako sam sretan bio
i dok sam joj govorio
drhtale su usne njene
a u mome zagrljaju
plakala je ljubeć mene
e da mi je jos jedared sresti
da je pitam dal me ona voli
da joj kažem da me srce boli
i da je bez nje
tuzan zivot cijeli...
Pjesma pomalo sjetna i tužna kao i većina ljubavnih, neke melankoličare bi trgnula na tren,one malo veće bi trgnula da otvore jedno oko,romantičari bi možda otvorili i dva...al mene je trgnula toliko da sam ustao,zapeo o trenerku koja je "uredno" ležala na podu i umalo razbio nos..ne iz ljubavnih poriva, nego iz onih nekih drugih, za koje ne znam definiciju..
..Pjesma je nastala kao dio jednog od najvećih filmova ex yu scene "Sjećaš li se Dolly Bel", o kojem ne bih sada puno trošio riječi jer je svakako o njemu već sve rečeno..
Ne znam, Vama koji ste gledali film,je li ostala u sjećanju uloga lika koji je pjevao ovu pjesmu, al u mene je ostao urezan kako po malo čudnoj ulozi koju igra ( blago mentalno zaostalog momka), kako po načinu na koji je otpjevao ovu pjesmu.
Dječački naivnim i sjetnim.
Saša Zorovac ili ti Vlado Kliker u filmu je lik koji je otpjevao tu pjesmu, i kojeg je Kusturica pokupio negdje usput građenja svog filmskog imperija.Nisam čuo da je negdje poslije ostvario neku veću zapaženu uloga al nije ni bitno.Saša je s tom ulogom dotakao zvijezde filmskog ex yu neba. Bilo ga je po novinama, lokalnim mjesnim zadruškim pijankama, ponekom sporednom filmu,tek toliko da se ne izgubi smisao njegove profesije. Čovjek je bio dobar i drag, onako polublesav, zanimljiv kao kolega i sugovornik svim tadašnjim medijskim protagonistima. Slikao se "oba Halida" što bi reko Edo, aludirajući na vrhunac lokalprovincijske popularnosti..
...A danas..
Danas Saša "živi" čekajući konačan kraj ili početak kako hoćete, u BAKOVIĆIMA ..LUDNICI koja se nalazi nadomak Fojnice. Sam u sobi, zamišljena pogleda kako mi kaže susjeda koja je tamo medicinska sestra sjedi po cijele dane u sobi i gleda kroz prozor. Kažu da ga na jedvite jade izvedu u šetnju po lokalnom parku koji je naravno zazidan visokom ogradom. Neka malo bolja verzija zatvora.
Ne voli kako kaže, ničije društvo pa ni ono od susjeda mu bolesnika. U posjetu mu niko i ne dolazi, jer rodbine kao veli nema. Nije da je nema nego ga se odrekla, saznale su lokalne medicinske sestre-tračare, svaki put kad bi neko započeo priču o Saši..
A u rijetke trenutke kada izađe iz sobe kažu da pjevuši poluglasnim već bolesnim i zapuštenim glasom svoju pjesmicu:
"na morskom eplavom žalu"..i svaki put kad je zapjeva, veli susjeda on promijeni boju očiju, kao da mu se vrati onaj sjaj, kako ona kaže, normalni, te otpjeva pjesmu u jednom dahu...pa je opet krene ponavljat...pa opet..pa opet...(a mi shavtimo da je ipak lud)sve dok ga ne vratimo u sobu..
Poslije šetnje obično sjedne na krevet, skupi noge i obavije ih čvrsto rukama te tako sjedi po nekoliko sati..
Sam.Sa sobom i bolešću, zaboravljen i ostavljen od svih sanja svoju plavušu..ili što već..
Ponekad u tu srednjobosansku provinciju zaluta neka gradska novinarska skipa tražeći uvijek priču za naslov, zanemarujući ljudsku bol i patnju, provincijsku privatnost te mir bolesnika. Dođu tamo i traže ekskluzivu.Koga briga za stvarno stanje bivšeg glumca pomračenog uma.
Budu tu par sati, vrzmaju se oko bolnice, nešto slikaju. Pričaju sa mještanima susjedima bolnice. I nestanu.
A on. On i dalje sjedi u sobi, vegetirajući u sobi i pjevušeći poluludim već zapuštenim glasom pjesmu koju ste vjerujem svi bar jenom čuli..
A ja....
Nakon misli o njemu pokušah zaspati, al mi se vrati slika u misli: topao dan, popodnevna žega, miris vruće krompirače, susjedinog kiselog mlijeka i sjena pokojnog oca.. Da, i očeva sjena..
..Znao sam da od sna ove noći nema ništa..
| 16:03 | Komentiraj (22) | Print this! | #
ajme..priče.. ivy ( 27.02.2006. 18:09)
ajoj...em fakat znaš potaknut čovjeka na razmišljanje..nou koment=(....ovaj...nadam se da nije odviše nametljivo ili netaktično ako upitam..a šta je s tvojim tatom?..=)sorry..poZz* (nothing but dirt 27.02.2006. 21:10)
tužna je ljudska sudbina! (lakeisha 27.02.2006. 21:14)
nadam se da nije previše naporno ako te pitam zašto ne mogu pročitati tvoj post jer su ti slova odrezana desno... (LadyK4rMy 27.02.2006. 21:56)
Poznate su te neprespavane noći..Jako, jako lijepo napisano..Baš me uvijek nekako zamisliš.. (DragonFly 27.02.2006. 22:20)
..eh, mogu samo reći da si mi izmamio suze s ovom pričom...što zbog plavog žala i saše, što zbog sjećanja na oca... i moj je "tamo negdje"... (indian woman 27.02.2006. 22:54)
ni ja ne mogu pročitat, odrezana mi slova s desne strane :((( (Viz 28.02.2006. 00:24)
e ti baš znaš pogoditi..pročitala sam priču doslovno u jednom dahu..gotovo da sam mogla osjetiti prisutnost te sjene i miris toga dana...eh da.. (Ina 28.02.2006. 10:03)
ne znam mozda je do previse pjesama u boxevima...sad sam nesto skinuo...pa javite opet ako ne mozete procitati.. tnx na razumijevanju siddarhta (siddarhta 28.02.2006. 10:18)
ok...ovo je fakat super blog...hvala bogu kaj sam na njega naletjela...samo tako nastavi...i jedno pitanje zasto Siddarhta?????...uživaj (LeMavrica 28.02.2006. 15:18)
Zakon blog čovječe. Jadna je ljudska sudbina ponekad. Life sucks and then you die,... Ono što me najviše straši u ovoj rečenici već totalno izlizanoj i pretvorenoj u klišej jest njezina nevjerojatna blizina istini. Kao kad skužiš kako neku situaciju možeš najbolje opisati upravo nekom jadnom babinom poslovicom,...damn,... Fora slike, pozz :) (rosemary 28.02.2006. 15:29)
Super pjesma sa strane od Nirvane. (rosemary 28.02.2006. 15:32)
Heh, rimuje se :) (rosemary 28.02.2006. 15:32)
opet ne može :( (Viz 28.02.2006. 15:52)
izgleda da je to sa slovima na malim ekranima...posto samjana malom ekranu i to se desava.. al evo pokusat cu to nekako popraviti...meni je kuci sve okna LCD 17 inchnom.. i will try again...i hvala na opasci VIZ-))) do citanja-.. (siddarhta 28.02.2006. 18:44)
nisam znala ovo za Sasu... tuzno i zalosno, a jos tuznije sto covjek nema moci da pomogne... a, ti, Siddartha, divno pises i tako zive razglednice citaocu poklanjas - mirisi radoznalog i sigurnoscu ispunjenog djetinjstva, sjene ljubavi roditeljske sto nikada ne prestaje da grije, sjecanja, tuge zbog sudbina ljudskih... pozdravljam te i laku noc zelim... (sjena sjete 28.02.2006. 23:38)
nice post...i slika koja je super povazana s njim.. kao i ostale..u dr postovima.. sve u svemu lijepo otkriće..ovaj blog..)) n.i.c.k.y.y. ( 01.03.2006. 10:45)
...ja ti lipo vidim slova, al od njih mi se odmah plače..... (cvit_s_kamena 02.03.2006. 13:06)
tuzno mi je ovo... (zvoncica 03.03.2006. 13:13)
Jako tužno... (cvet 03.03.2006. 14:23)
...da vrijedi plakati cvite...plakao bi noćima.. ...nego treba gledati naprijed... ..i nisam ovim postom htio prenijeti tugu,nego upozorit na tužne ljudske sudbine..i izmedju redaka apelirati na sve nas, da ne zamaramo glave glupostima..nego da cijenimo ono što imamo dok imamo, a ne onda kada ga izgubimo.. (siddarhta 03.03.2006. 16:01)
aha, to bi bilo super kad bi mogli biti sretni zbog onog sta imamo, a ne zbog onog sta cekamo. ali ne mozemo, zato i jesmo nesretni. kaze isus i skoci u more. (pozelenjela gospa 04.03.2006. 12:35)
..nešto kao...
...Postoje ljudi koji uđu u neki prostor i kažu:”Evo me!” Postoje drugi koji uđu u taj isti prostor i kažu:”O, tu si!”...
...osjećaj usamljenosti...u subotu naveče...
...dođe i uvuče se...kao koprena...
.....ne vidiš je...
...ne čuješ je....
...al je osjećaš...negdje duboko...
...u srcu....
...bio sam...he...izgubljen valjda..
..Jutro kao i većina drugih u Zg,puno mračnih snenih pogleda na tramvajskoj stanici u Novom Zagrebu. Ljudi stoje u gomili ne mičući se uopće u hladno jutro, svatko u svojim mislima...kako je čudno ustajati ujutro u odredjeno vrijeme, čekati tramvaj, stajati s istim ljudima, vidjeti tragove njihove svakodnevnice na usahlim obrazima, a ne prozboriti niti riječi ni sa jednim od njih...ta šutnja može potrajati zapravo godinama, i to je zapravo ono najstrašnije u velikim gradovima...živiš, stojiš čekaš tramvaj cijeli zivot s ljudima, vidiš im lice, vanjštinu, al ih zapravo nikada ne upoznaš...
...A nekada na nekom mjestu gdje si slučajno i gdje si zapravo bio u prolazu upoznaš biće koje ti se ureže u srce za cijeli život...i dušu da je pamtiš vječno...puno duže nego što traje prosječan ljudski život??
Jeste ikada šetali gustom šumom i vidjeli na velikim deblima stabala urezana nečija imena...koja stoje godinama i prkose godišnjim dobima koji ih puhaju,griju,peru i deru...??
I tako ukrug godinama....tako to otprilike izgleda...rez tupim nožem...u srcu i duši...
..a srce ono je Ludi gusar, pijan i mlad" što bi reko Đole.....
...što više reći-.....
...osim da je ovo pisano i napisano da bi se nekomu nešto reklo,pokazalo i prikazalo, na onaj najgluplji, najsmješniji, na naj ...naj.. ne znam ni ja kakav način...nešto kao...
....volim te...
....želim te...
....i trebam te-....
...ili...ma...vec kenjam previše....
...Neki dan me pita cimer...."Majke ti jes se to ba razvalio pravo za njom,jel je volis"???-sumnjičav malo prema meni i nasem hmmmm.... cudnom odnosu...
..Ja slegnu ramenima, i pogleda ga u oči vidjevši u njima njegov ispitivački pogled..
Volim je...
...Da volim je odgovorih tren poslije iznenadjen njegovim pitanjem...dok mi se stomakom rasplamsavao onaj topli blagi osjećaj...nešto kao izmedju...ma znate već...u tom trenu sam kroz glavu dobio bezbroj blic sličica mene i nje...onih najbezazlenijih....na koje se ne bi nikada osvrnuo ni primjetio...da te...upravo te su bile najljepše..i najsladje...one spontane...pogled malo bijesan...ili preplasen...lud sms...bijesan mail...čvrst zagrljaj...strasno ljubljenje,gladna uzajamna požuda... dodir kose..da...to je ona..da...ta upravo..ona koju sam vidio...znaš kad sam ti...krenuh ja nesto buncati pred cimerom dok su mi slike letjele...na što me on smiješno pogleda, odmahnu glavom i izidje na vrata...
Sve te grimase, osmjesi, pogledi, nježnosti, galame,ljutnje,rana ustajanja dok je sjena mraka oko nas, ispijanje čašica slatkog otrova.....etc etc etc...
THATS LOVE BABY..
THATS LOVE BABY
THATS LOVE BABY
THATS LOVE BABY
...MOSTOVI..
...slika umjesto naslova....
Od svega što čovek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, jer opštiji, od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.
Veliki kameni mostovi, svedoci iščezlih epoha kad se drugojačije živelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudeli od vetra i kiše, često okrzani na oštro rezanim ćoškovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice. Tanki železni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao žice, što drhte i zvuče od svakog voza kad projuri; oni još kao da čekaju svoj poslednji oblik i svoje savršenstvo, a lepota njihovih linija otkriće se potpuno očima naših unuka. Drveni mostovi na ulasku u bosanske varošice čije izglodane grede poigravaju i zveče pod kopitama seoskih konja kao daščice ksilofona. I, najposle, oni sasvim mali mostići u planinama, u stvari jedno oveće drvo ili dva prikovana jedno uz drugo, prebačeni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan. Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadođe, ta brvna, a seljaci slepo uporni kao mravi, seku, tešu i postavljaju nova. Zato se uz te planinske potoke, u zatokama među stenama, vide često ti bivši mostovi; leže i trunu kao i ostalo drvo naplavljeno tu slučajem, ali ta zatesana brvna, osuđena na oganj ili truljenje, izdvajaju se od ostalog nanosa i podsećaju još sada na cilj kome su služila.
Svi su oni u suštini jedno i podjednako vredni naše pažnje, jer pokazuju mesto na kome je čovek naišao na zapreku i nije zastao pred njom, nego je savladao i premostio kako je mogao, prema svom shvatanju, ukusu, i prilikama kojima je bio okružen.
I kad mislim na mostove, u sećanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najviše prelazio, nego oni koji su najviše zadržali i zaneli moju pažnju i moj duh.
Pre svega, sarajevski mostovi. 
Na Miljacki, čije je korito kičma Sarajeva, oni su kao kameni pršljenovi. Vidim ih jasno i brojim redom. Znam im lukove, pamtim ograde. Među njima i jedan koji nosi sudbinsko ime jednog mladića, malen ali stalan, uvučen u se kao dobra i ćutljiva tvrđava koja ne zna za predaju ili izdaju. Zatim, mostovi koje sam video na putovanjima, nošu iz voza, tanki i beli kao priviđenja. Kameni mostovi u Španiji, zarasli u bršljen i zamišljeni nad sopstveno slikom u tamnoj vodi . Drveni mostovi po Švajcarskoj, pokriveni krovom zbog velikih snegova, liče na dugačke ambare i iskićeni su iznutra slikama svetitelja ili čudesnih događaja, kao kapele. Fantastični mostovi u Turskoj, postavljeni otprilike, čuvani i održavani sudbinom. Rimski mostovi u južnoj Italiji, od bela kamena, sa kojih je vreme odbilo sve što se moglo odbiti, a pored kojih već stotinu godina vodi neki nov most, ali oni stoje još jednako, kao skeleti na straži.
Tako, svuda na svetu, gde god se moja misao krene ili stane, nailazi na verne i ćutljive mostove kao na večitu i večno nezasićenu ljudsku želju da se poveže, izmiri i spoji sve što iskrsne pred našim duhom, očima i nogama, da ne bude deljnja, protivnosti ni rastanka.
Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri mašte. Slušajući najgorču i najlepšu muziku koju sam ikada čuo, odjednom mi se ukaza kameni most, presečen po polovini, a izlomljene strane prekinutog luka bolno teže jedna ka drugoj, i poslednjim naporom pokazuju jednu mogućnu liniju luka koji je nestao. To je vernost i uzvišena nepomirljivost lepote, koja pored sebe dopušta jednu jedinu mogućnost: nepostojanje.
.... Naposletku, sve čim se ovaj naš život kazuje – misli, napori, pogledi, osmesi, reči, uzdasi – sve to teži ka drugoj obali, kojoj se upravlja kao cilju, i na kojoj tek dobiva svoj pravi smisao. Sve to ima nešto da savlada i premosti: nered, smrt ili nesmisao. Jer, sve je prelaz, most čiji se krajevi gube u beskonačnosti, a prema kom su svi zemni mostovi samo dečije igračke, bledi simboli. A sva je naša nada s one strane....
Ivo Andrić
...umjesto mog pisanja o ljepim danima u kojima uzivam, dobrom raspolozenju etc..naisao sam na jedan tekstic koji sam davno procitao, i danas opet, sasvim slucajno i naravno nisam mogao odoliti, a da ge kopipejstam..
..Ljudi, gradite mostove, mostove ljubavi,povjerenja i prijateljstva..
.....
.......
..Pošao sam u šumu kako bih osjetio život..
..."pošao sam u šumu kako bih osjetio život....
...kako bih duboko udahnuo i ispio sam srž života...
..kako bih pobjegao od svih stvari koje sam život nisu, a ne da tik pred smrt shvatim zapravo da živio nisam"...
Ovako otprilke počinje jedan od filmova koji su mi ostali u sjećanju kako po dramatičnim obratima u njemu, a kako i po mislima razbacanih u njemu..
..ne smijem ni zamisliti da je već prošlo desetak godina, a da sam ga gledao,..."jutro me zatiče u laganom kaosu tema..u mojim strofama lagani raspad sistema..."...
...sve mi to govori da starim..
...a ovi početni stihovi u meni sad odzvanjaju kao da ih čujem prvi put..
...čini mi se da sam ih tada nesvjesno zapamtio,upio i pohranio duboko u sebi...ne nazirem uopće mjesto gdje su oni ležali...kao ni još mnogo sličnih mjesta u sebi.."JER IZMEĐU MENE I MENE POSTOJI JOŠ MNOGO MENE"
..ali mi danas tj.sad ispliva na površinu kristalno jasna i čista, kao jutarnja rosa..
..ne čini li se i vama koji živite kao i ja u većim gradovima, da sve oko nas leti brzo, zapravo prebrzo??
..sve češće mi se javlja misao da pobjegnem..pobjegnem negdje daleko...u šumu...
...ne od problema..ne od muke..
..nego od ovih gluposti koje sačinjavaju našu svakodnevnicu..
...koliko vremena zapravo posvetimo sami sebi???...
...ja veoma malo,iskreno,u biti najviše kad pišem neku misao (kao sada)...to je jedini tren kad razmisljam o sebi, svojim osjećajima,..
..a u ostale dane..idu sve one gluposti koji nam čine dan naš svagdašnji....
...ne moram ih nabrajati...
..većinu ih znate pošto su nam zajedničke..
...misao...
Ovaj malo duzi post od pisanja prekidam recenicom koju sam sinoc procitao..neobavezno citajuci neku knjigu:
.........POBJEGAO SAM DUBOKO U SEBE AL SU ME I TAMO PRONAŠLI.....
Ostavila je na mene nekakav čudan dojam...koji ne mogu opisati ni dokučiti, al ću ga eto podijeliti s vama..
tek toliko...da ostane zapisano..
