| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Još pre dve (?) godine sam konstatovao da sam police iznad radnog stola montirao previsoko. Treba celu konstrukciju spustiti za 6 santima... Za manje od sedam dana krećem u vatrom pogođena područja, na lokaciju Sada je idealan trenutak da se pakujem. Ali avaj, pogled luta. Police... A što ih ne pomerim sada, dan je tako lepo počeo. Uvertira krstastim odvijačem, rasklapanje konstrukcije, gipsovanje starih rupa. Sledi Simfonija u Fi 8 duru, popularna "Komšijska", izvodi nepoznati umetnik na Hiltiju i usisivaču. |
|
Kada sam bio klinac, živeli smo u gradu u pustinji. Aerodromska zgrada je bila mala, ispred nje je bilo prostora tek da se parkira putnički avion. Kada bi upalio motore i krenuo ka pisti, morao je prvo da se okrene i polako udalji od aerodromske zgrade. Žicom ograđen prostor bi se pre toga ispraznio, jer niko nije želeo da tamo stoji u zaglušujućoj buci, produvan vrelim vazduhom iz avionskih motora. Juče je vreo vetar bio tu, nedostajao je miris kerozina, pesak, i još puno toga. |
|
Ne znam šta se to dešava. U nizu zupčanika i polugica, nedostaje neki deo na putu od glave do bloga. Teško je pisati. Nije zbog vrućine. Niti je da se ništa ne dešava. Mada su dani prilično slični. Hod po vrelini. Vruć vetar. Vruće uši. Lubenice. Kuvanje. Da, kuvanje. Pranje sudova. Tuš. Pevanje. Mineralna voda + sok breskve + led. Lov na promaju. Spavanje bez pokrivača kraj otvorenog prozora. Znojav jastuk. Ustajanje svagog jutra oko četiri, da se spuste roletne pred zracima Sunca sa Istoka. Tek tada nastupa pravi san, i malo kasnije, buđenje sa glavoboljom. Jednog dana, napisaću pesmu koja će doneti kišu brdima tamo napolju. |
|
volim vrućinu, volim hladnoću volim sve al nešto ne pišem ne znam kojimije 33 stepena u mom stanu greju me sijalice greje me odraz u ogledalu i ne znam kojimije postponoćna promaja konačno me produvala odo da se zanesvestim |
|
Šta nam se to dešava, kad se odjednom češće okupljamo na groblju nego na žurkama? Dopustili smo da nas smrt podseti da treba slaviti život. |
|
Juče sam iz tramvaja video kombi na kome piše baš tako: Beskonačni oluci. Danas je prva subota u mesecu, kada đubretari odnose kabasti otpad. Čistim garažu. Otkako sam se osamostalio, svo vreme provodim sa kutijama oko sebe. Ma šta da uradim, nikad nemam dovoljno soba i garaža, polica i ormana, da primim sav njihov sadržaj. Selim se i vučem ih sa sobom. One se razmnožavaju. Dve raspakujem i razbucam, ali se pojave tri nove. Otac je počeo da sređuje svoj podrum, i donosi novi materijal za moje kutije. Moje uspomene. Njegove uspomene. Dedine uspomene. Pradedine uspomene. Čistio sam garažu. Bacio sam jedan kartonski kofer. Kariran, zelen. Pitao sam oca da li je u redu da ga se ratosiljam. Ah, taj kofer, kaže on, sa njim smo se pedeset šeste vraćali iz Burme. Pre dve nedelje sam bacio jedan bolji kofer, Made in Pakistan. U njemu su bili stari delovi dedinog automobila: Poluosovina. Manžetna. Zadnja stop svetla, polomljena. Ko će se jednog dana ratosiljati mojih kofera? Ovo je stilska figura, jer ja kofera nemam. Niti sam ih ikada imao. Imam par ranaca i gomilu kutija. |