| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Juče sam iz tramvaja video kombi na kome piše baš tako: Beskonačni oluci. Danas je prva subota u mesecu, kada đubretari odnose kabasti otpad. Čistim garažu. Otkako sam se osamostalio, svo vreme provodim sa kutijama oko sebe. Ma šta da uradim, nikad nemam dovoljno soba i garaža, polica i ormana, da primim sav njihov sadržaj. Selim se i vučem ih sa sobom. One se razmnožavaju. Dve raspakujem i razbucam, ali se pojave tri nove. Otac je počeo da sređuje svoj podrum, i donosi novi materijal za moje kutije. Moje uspomene. Njegove uspomene. Dedine uspomene. Pradedine uspomene. Čistio sam garažu. Bacio sam jedan kartonski kofer. Kariran, zelen. Pitao sam oca da li je u redu da ga se ratosiljam. Ah, taj kofer, kaže on, sa njim smo se pedeset šeste vraćali iz Burme. Pre dve nedelje sam bacio jedan bolji kofer, Made in Pakistan. U njemu su bili stari delovi dedinog automobila: Poluosovina. Manžetna. Zadnja stop svetla, polomljena. Ko će se jednog dana ratosiljati mojih kofera? Ovo je stilska figura, jer ja kofera nemam. Niti sam ih ikada imao. Imam par ranaca i gomilu kutija. |