Juče sam iz tramvaja video kombi na kome piše baš tako: Beskonačni oluci.
Danas je prva subota u mesecu, kada đubretari odnose kabasti otpad.
Čistim garažu.
Otkako sam se osamostalio, svo vreme provodim sa kutijama oko sebe. Ma šta da uradim, nikad nemam dovoljno soba i garaža, polica i ormana, da primim sav njihov sadržaj. Selim se i vučem ih sa sobom. One se razmnožavaju. Dve raspakujem i razbucam, ali se pojave tri nove.
Otac je počeo da sređuje svoj podrum, i donosi novi materijal za moje kutije. Moje uspomene. Njegove uspomene. Dedine uspomene. Pradedine uspomene.
Čistio sam garažu. Bacio sam jedan kartonski kofer. Kariran, zelen. Pitao sam oca da li je u redu da ga se ratosiljam. Ah, taj kofer, kaže on, sa njim smo se pedeset šeste vraćali iz Burme.
Pre dve nedelje sam bacio jedan bolji kofer, Made in Pakistan. U njemu su bili stari delovi dedinog automobila: Poluosovina. Manžetna. Zadnja stop svetla, polomljena.
Ko će se jednog dana ratosiljati mojih kofera?
Ovo je stilska figura, jer ja kofera nemam. Niti sam ih ikada imao. Imam par ranaca i gomilu kutija.
Post je objavljen 07.07.2007. u 19:08 sati.