*Krv
*Leprša mi koža na izgrebenom prstu, boli, hebo ga pas… *Da je svakome moje probleme :) *Krv *Zaplešimo u krvi hara-kirija, Časnom smrti se okupajmo. Oblijmo se želučanom kiselinom I adrenalinom, žlijezdama se umijmo. Osjećajmo se dobro i bez kože, Neka visi na hrđavim čavlima mesnice, Bacimo je hijenama, više od vanjštine Neće dobiti. Žive na milostinji. Zubima ćemo istrgati ikone iz okvira, Prostirkom će nam biti, Rame ćemo u ognju rastaliti, Vladat će plavi pakao vrućine. A gore? Gore će rasti djetelina, Koju će trpat janjad u ružičaste gubice. Njih će u gubice trpati hijene. Sluša se: Barry White – I'm gonna love you just a little bit more Želi se: razrezati vene. Ne da umrem nego samo da se prelijem. Oseća se: mogla bih plakati, mogla bih se prelomiti od smijeha. Jak osjećaj osjetljivosti na uvjete. *Djed
*Sjećam se kako mi je djed navlačio crve na udicu jer je znao da mi se gade, i vozio me na ribičiju na biciklu sprijeda, iako je to puno teže nego straga da me vozio. Sjedili bi tako na obali dugo, bilo je vruće, i naokolo je rasla djetelina. Moj djed zna prepoznati bilo koju pticu u letu. Pričao mi je kako je jednom, dok je bio mlad, ribičijao, i bacio opušak, a neka žaba pomislila da je to neki leteći kukac, ulovila čik jezikom i počela vrištati. Djed se od smijeha srušio u jezero. *Sjećam se kako mi je djed vadio kaugumu iz kose benzinom i vatom, satima, da mi se ne mora izrezati niti jedan pramen, i grdio me da zašto se ja igram s tim u krevetu. Svako jutro mi je pleo pletenice prije škole, on, koji je rudario 40 godina u Sibiru, i imao grube ruke. Pleo je polako, dosta bolno. Ali bez pletenica nisam smjela u školu. :) *Sjećam se kako mi je djed, dok je popravljao bilo što u kući, a to je radio stalno jer to voli, davao neku dasku i čavle, i dao mi da ih do besvijesti zabijam i vadim. Još uvijek mi malo što predstavlja veći gušt. To je radio da mu budem blizu, i onda bi pričali. *Sjećam se kako me je djed učio čitati i jako se ljutio što ne učim dovoljno brzo, da kako ja to namjeravam u školu. A kad sam imala oko šest, čitala sam mu na balkonu Kapetana Vrungelja. Pušio bi i smijao se i kad bi došla do nekog poznatog djela, citirao sa mnom, kao da čitamo zajedno. Od svake knjige ili pjesme moj djed zna citat-dva. *Moj me djed naučio rezati nokte, čitati, vaditi vodu iz bunara, prometne znakove, igrati domino i dame, cijeniti samo i isključivo jak crni čaj, da je treća zdravica UVIJEK za Ljubav, da se ne smije prekidati ljude dok pričaju i cijeniti knjigu, starije i tišinu. *Moj djed je sijed, ima plave oči, žute zube, veeelike dlanove, nema komad srednjeg prsta na lijevoj ruci, može napraviti sedam sklekova sa pljeskom ali ne može dugo stajati ni sjediti, diže se i liježe rano, voli križaljke (i mene :), senilan je i ponavlja iste viceve triput dnevno ali citira knjige koje je pročitao prije 40 godina, svima pamti imena, boji se moje bake, alkoholičar je, i seosko je dijete. Preživio je glad drugog svjetskog. Radio kao rudar 40 godina. S mojom je bakom od svoje petnaeste godine. Osvojio ju je pismima.  *Volim svog djeda, Jurija Alekseeviča Deškovca, jako mi fali i jedva čekam da ga opet vidim. Sluša se: Sigur ros (malo malo, pa se vratim njima, jel... Želi se: ne znam, dobro mi je :) *Osjeća se: ma ono, na lj nešto... bla bla bla  *Mjesečina
Samo tihi šum jezerske vode, struganje cvrčaka, i lupanje troje srdaca, tiše od spuštanja mjesečine kroz izmaglicu, tiše od zatomljenog disanja u ljetnoj noći. *Evo, sad će, sad… u tri glave *Tanki gležnjevi, koljena, sjajni od vlage, potiho, jedan ispred drugog do vode. Glatko se naježi koža na dodir prohladne vode, i sitni talasi počnu igrati kola oko bijelih nogu. Bijeli pamuk se počne močiti, a dječački drhtaji svedu na trzaje u nutrini kad prione spavačica uz mlado tijelo. Samo bijeli mjehurić kod pupka. Prsti poveli, potjerali crnu vodu. U njoj se raspršila crna kosa. *Tri para pohlepnih očiju, pretvaralo prizore u uspomene brzinom svijetlosti. Topao miris zemlje se dizao ispod tankih tijela priljubljenih uz nju. Gladni života, dječaci su gubili svoj. *Odjednom, jedan od njih je skočio na noge. Uz djevojčin vrisak, poslao joj je veliki zračni poljubac i smijući se pobjegao.  Sluša se: sram me priznati Želi se: Sram me reći Osjeća se: Temperatura *Danas
Ma može :) *Pjesma u prozi, o sad *Vozim se u Samobor iz metropole, a vani na suncu se Cigani vozaju, sjaje im se euri po čelima, igra im crno paperje ispod košulje, mame prstom mene, hebem im zube zlatne. Vani Sunce, vani sunce rastura, vani se igra, vani ulicama kola život, filtrira se kroz bubrege, proljeva se po licima, žuto sunce , jarko. Tope se livade po crnoj zemlji, tvrđava se pijano ljulja, paperjasto srebrnilo se vješa po granama, aaaajjaaaaaaAAAAAAAAAA!!! Boje se vratile, vratio se život. Živio Živjele dosadne mušice, živjeli znojni radnici, živjele suknje! I da, živjela ja. Hm :) Sluša se: Mostar sevdah reunion – treća stvar Želi se: sutra da brže dođe, budem još jednu boju dodala na paletu :) Osjeća se: ma baš sam dobre volje *Kremen
*Kremen Zvijezde zvjeraju na svijet Od kremena skresane. Tu nagost crna štiti noć. Talasa se kosa, nemir prosipa po dimu, vatri, žaru, sa krvlju vino miješa. Okvir kože se iskrivi Pod igrom sjene, I izviju se potpornji mesa. U pjev ptica vlaga se skupi Na ramenu od riječi. I tišina utihnu. Sluša se: Balkan blues – osma stvar Želi se: mir božji Osjeća se: prezasićenost, neko nezadovoljstvo, uberlagana frustracija *Lean on me, lay now…
*Mali sivi ježići, s malenim nožićima, budu jako pažljivo, vani švrljali. Oštrim tima nožićima, Rane male prolaznike Mali sivi ježići Pročeprkat će. Crvene i crne Plave i razne, Dame nezarazne U gaćicama svilenim. Uzet će plaću ježićima, S malenim nožićima, I krenut će po ulicama, Po ulicama šetati. U haustorima modernim, S ispijenim licima, Susrest će ih radosno, Ko goste najdraže. I po tim haustorima, Ježići i damice Radit će strašnu, užasnu, Strašnu, užasnu djecu.  *Hehe, ni ježići nisu nešto što se rado viđa u dvorištu. :) Hahah, Darja B. – slijepa putnica svog života. Sluša se: I dalje Foltin. Obitelj se brine za mene. zato sam stavila u popis jednu pjesmu koja nije njihova. Al zvuči identično ko njihova. Stavila sam im soli na rep. Želi se: tjelesne prirode nešto. Od subote. c c c… :) Osjeća se: novi dan, a meni se ne da zakoračiti u njega. Lijenost življenja. *Čudovište i Zvijer
Golotinja je navika, i potrebna je kao kruh i voda. Ne tjelesna, duševno ogoljivanje. To kad jednom počneš, ne možeš stati. Kao čokolada. :) *Neka mi netko oduzme ovu igračku, sad bum tak nekaj napisala, smrzla se bum. Ja napišem, a ono ne postoji. Koja pizDarja… :) *Hahaha… bilješka na marginama moje skripte iz staroslavenskog – Nije mi dobro, Nekako mi je zlo… Trebam Aspirin. Ili cijanid. *Koji kurac ja opće pišem, nije mi jasno. Od ovih slika u mojoj glavi samo ja mogu pasti u ekstazu, jer predstavlja kombinaciju glazbe koju tada slušam, stvari koje mi se dešavaju. Ako ja ne mogu doživjeti do kraja ono što čitam, zašto uopće pišem? Ima li umjetnost uopće svrhu osim za onog koji je stvara? Izbaciš neke stvari iz sebe, osjećaš se dobro. Al je kanal zatvoren. Slijepa ulica. Moraš biti ili psihopat ili neznamšto da od nekog djela dobiješ istu inspiraciju kao i stvaraoc tog djela. Inspiracija me frustrira do zadnjih granica svojih mogućnosti. Ne mogu je do kraja izvaliti iz sebe, jer sam neuka (opet, ništa tako ne ubija originalnost kao znanje, o tome sam već pisala), a čak i kad mi to uspije… sve džabe, pišem zbog učinka, a za taj ne znam dal postoji. Sama sebi sam krvnik i … nešto suprotno od toga. *Vatra se proljeva po daljini, vuče jezike. Suton. Ptice pod krila glave svijaju, lišće se tanko savija oko grančica, i sve se prigiba, pokriva svoju čvrstoću, sabija je u crvenilo i prekriva se njome kao svilenom plahtom. Dvije hladne, bose noge skupljaju večernju rosu s trave. Čelo se zlati od zalazećeg sunca, ramena nisu svjesna mjesečine. Blago lila usna razmišlja o drhtanju. Samo biće, ništa drugo. Priroda preuzima breme ljudskosti na sebe, a prizor zalaska Sunca i lagano šuškanje u travi sami ulaze u osjetila. Nema napora, nema razmišljanja. Samo tišina i lagano gašenje sunca u horizontu.  *Odustajem. Od nenapretka! Nikad predaja, nikad odustajanje. Čim napišem prvu skupinu riječi koja će apsolutno odgovarati mojem mentalnom stanju, i dobijem komentare kao da je to doprlo – prestajem pisati, prebacujem se na oblikovanje stiropora :D Sluša se: Hebeni Foltin, već mi zlo od njega, a ne mogu prestati…. If u touch me, I'll die… Vaaaaj… Milice, Milice… Želi se: Da sutra nikad ne dođe, a kad dođe da brzo prođe. I da su svi sretni. To uvijek želim. Osjeća se: nedorečenost, faljenje, dosada, muka u želucu, očekivanje *Cimus
*Pjanka kod mojih bake i djeda, dok još nisu bili baka i djed, nego samo majka i otac. Na lusteru kiselo zelje, tepison rasparan da služi kao rekvizit za ciganske plesove (kod nas je ciganica preskakala naraštaj, otud ja ovakva), na klaviru narezane debele kriške lososa, baka leži u poluzaboravu na podu, moli Boga da preživi do slijedećeg dana jer joj kćer sutra maturira.  Vasja, prijatelj nađen tog dana, mom djedu: - Jura, dođi da ti nekaj pokažem! - Ajde… Uzima Juru za ruku, tegli ga u kuhinju. Uzima čisti špirit, bućne jaje unutra. Jaje se u trenu skrutnulo u čistom alkoholu, velike pahulje lepršaju u čaši. - Jura, probaj ovo. To ti je cimus. - Vasja, ne bih ja to baš… - Jura, šuti, probaj cimus. - Ajde prvo ti. Vasja, ionako poluslijep od alkohola, eksa pola čaše. Mijenja pun spektar boja, nadljudskim snagama suspreže kašalj, gubi bilo. Odjednom, iskašlja balu slijepljenog žumanjka i ruši se na pod. - Evo ti Vasja, tvoj cimus *Ja sam ponosna na svoje korijene. Ali to ne mijenja činjenicu da Moja obitelj je vic. Sluša se: ništa što mi se da slušat, u stvari. Želi se: još mimoza, da imam punu sobu mimoza, i da mi mirišu… Vaaj, mama mi kupila buketić. Osjeća se: ja sam hebena mamina princeza. Katastrofa. *Sretan dan žena svima! Ženama jer to jesu, i muškarcima, koji moraju dijeliti planet sa tim zlobnim, ali simpatičnim bićima *Kad labudovi utihnu…
Još malo treba čekati čistoću i dekadenciju. Sad će šljivemagnolijetrešnje… Može, na pladnju, molim. *Ne bih trebala imati teške odluke na pameti sad. A sad moram usmjeriti skoro cijeli život. Iz kaleidoskopa moram odabrati samo par boja. Ne sviđa mi se to. Baš onako dječje ne sviđa, kao kelj. *I, Daša, kaj ćeš sad? Ne znam… *Kristalna kugla? Može, kristalno volim. Salatu na primjer. Gatat ćeš mi? *Bolje rečeno kockat se s tobom. I ti? Da, ponekad znam uveseliti… *Grimizna krila šatora propaljena svijećama, drangulije. U sredini kristalna sfera. I ja. I imam turban. Iz zajebancije. Malo zabave u ovome mora biti. Ajde, što ima unutra? Neka čudna doba na vidicima. Nekako izmučeno, izvrnuto. I dalje si sama sebi i nebo i Mjesec. Strašno je. Baš strašno. Ne bih ja to više. Previše vakuuma, previše trojbi. *Godine ližu jednostavnost s mog plitkog tanjurića. Najteže je napraviti odabir i donijeti odluku. Previše razmišljanja sustavno razrušava čovjeka, izjeda ga kao plijesan gorgonzolu. *Biti svjestan stvari i sudjelovati u njima su dva apsolutno razna pojma. Stvar je u tome što za neke ciljeve treba malo uprijeti, malo stegnuti pojas, a onda još malo stegnuti pojas oko upiranja. A ja to ne znam da li mogu baš, ja to tako cijeli život. Sluša se: Aukcion – Doroga Želi se: promjenu toka svijesti Osjeća se: ogavan okus u ustima *A meni se bježi...
*Negdje gdje se ne dolazi, nego gdje se ide. Negdje gdje više nema oklopa na tlu, i gdje je nebo crno sa sjajnim besramnim prorezima. Gdje čovjek može biti besraman i sjajan. Ajmo negdje gdje magija ne prestaje, jer tek počinje. Gdje muzika ne prestaje, u drugi svijet taktilnog. Ajmo u dodire, u mjesečinu. Ajde da psi i vatra ližu dlanove, da u kočiji bazdi po nečem, samo da bazdi, i da se gušimo u vrućini. Da se bar mogu daviti ne u smradu i smogu, ne u razgovorima i očekivanjima. Da mi se bar remen oko vrata strga i da putujem. *I ležati pod grmom jorgovana, i zaspati u mirisu, a ujutro izbrisati rosu s nosa, i preći na daljnje nerazmišljanje. Da sam daleko daleko odavde, i da su mi misli još dalje od toga. Da je bar sveopći zaborav, da se bar misli preliju u neku drugu glavu, neka se ona pati s njima, a ja da… Ma postojim, hebote, da postojim kao JA, kao više biće! *Polugola Taganka u polumraku s poluispijenom čašom u polubunilu razbija tipkovnicu iz koje ne izlaze riječi onako kako ona to hoće. Da je bar sve jednostavno i da bar možemo inspiraciju predati golu, bez njenih medija! *Da barem bude pijanstvo bez alkohola, samo da se opijem suza i zadaha i znoja i da sve bude u onakvim bojama koje sanjam. Da mi je barem u svakom kutku sobe po jedan maljav Cigan i da me sijeku i pile gudalima, da mi violine režu mozak napola, pune slatkoćom. *JOOOOJ…  Sluša se: Boban Marković – Magija Želi se: da mi starci ne spavaju i da mogu navinut ove moje jadne zvučnike do kraja… Osjeća se: 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4… *A moji gavrani kažu...
Opet sve postaje naoko jestivo, i napokon se sve može pokrenuti, krenuti, rinuti. Opet drveće počinje sa pčelama voditi ljubav cijelim tijelom, ima danonoćne orgazme i zatrudni posvuda. Pretenciozno proljeće. *Još… Razmazivat ćemo se tanko, najtanje po gojnoj zemlji, da dulje traje, ukopat se u njoj, polijevati se njome kao razrjeđivačem i samozapaljivati se. Zbog ljubavi, zbog života. *Još… Mekano. Sve će još malo i biti mekano. Već kiša mekano pada, kao ulje, kaplje ulja po mehanizmima, kotačići se već polako i škripavo okreću. Jer žele. Zimi želje ne rade, one tada nemaju vrijednost. Nema ničeg u zimi. Želim proljeće :)  *Još! Još malo pa ću smjeti izaći iz svog balona. Jer će i izvan njega biti sve žuto i bijelo, kestenasto. Fale mi hebeni jorgovani. Sluša se: ništa sad trenutno, i ne znam što bih sad.. Želi se: a kaj se ne vidi? :) Seks! Onak, na livadi, sa sunčevim opeklinama poslije. Osjeća se: umorna sam fizički, teška psihički |
*I onda je Bog stvorio ženu. Stvorenje ispalo zlobno, ali simpatično.
*I tvoju mamu također! *I need to believe that something extraordinary is possible
*There were things I wanted to tell him. But I knew they would hurt him, so I buried them, and let them hurt me.* *R.I.P. Kurva
Credits
duckdz. - xo xo xo
|
