*****

28.02.2008.,

Slusa se:

Zeli se: malo mlijeka
Osjeca se: fali mi

16:43 - K ( 10 ) - * Drž/Nedaj

*Babe, you turn me on

Stay by me, stay by me
You are the one, my only true love

The butcher bird makes it's noise
And asks you to agree
With it's brutal nesting habits
And it's pointless savagery
Now, the nightingale sings to you
And raises up the ante
I put one hand on your round ripe heart
And the other down your panties

Everything is falling, dear
Everything is wrong
It's just history repeating itself
And babe, you turn me on

Like a light bulb
Like a song

You race naked through the wilderness
You torment the birds and the bees
You leapt into the abyss, but find
It only goes up to your knees
I move stealthily from tree to tree
I shadow you for hours
I make like I'm a little deer
Grazing on the flowers

Everything is collapsing, dear
All moral sense has gone
It's just history repeating itself
And babe, you turn me on

Like an idea
Like an Atom bomb

We stand awed inside a clearing
We do not make a sound
The crimson snow falls all about
Carpeting the ground

Everything is falling, dear
All rhyme and reason gone
It's just history repeating itself
And, babe, you turn me on

Like an idea
Like an Atom bomb


Sluša se: Nick Cave, moj sudrug i pratnja (do oltara )
Želi se: da mi je uzvračeno, ofkors
Osjeća se: i danju i noću


*Hm, pa dobro…

*I dok sam išla od kolodvora prema svojem kućercu, hladeći se i pokušavajući zaboraviti smrad povraćotine iz autobusa (ako ne možete kontrolirati sfinkere, nemojte ni sudjelovati u javnom prijevozu), razmišljala sam o čemu ja to još nisam pisala. I možda je stvar u tome što su isparavanja uništila moj mozak, ili što sam neuhranjena ruska špijunka s neuvjerljivom perikom, ali ništa se nije probilo u moju svijest kroz pjesmu Balaša koja me prati cijeli dan.

*Šta god noćas da zapevam, vuči će na sevdalinku…

*Al to je samo uvod, u biti me je pratio onaj dio:

*Nema meni jedne strane, dok si ti na drugoj strani… :)

*Ma i to šta kaže… Nego, onda mi je sinulo šta ja to nisam obilježila piskaranjem. Nije mi sinulo jer sam se proluftala, nego zato što sam pojela sendvič a svijet je ljepši kad ga se gleda iz perspektive punog želuca.

*A neću ja sad u patetiku, tamo sam već bila, nikome nije zabavna.
Tipa ono, M. je najbolji muškarac svih vremena i naroda, vrhunac prirodnog stvaralaštva… Jer bi to podrazumijevalo da drugi muškarci isto imaju šansu zaslužiti tu titulu. :) Nije pošteno, ali što ćete.
Samo želim odat priznanje (i svašta je još na meniju) jedinom muškarcu koji mi smije reči da sam najgluplja od tri glupe najgluplje i proći nekažnjeno.

*MA SEREM LI GA!!!

* Ljubav je naporna.
Svi smo znali da sam mazohistica, ali ovo je prešlo sve granice mojih paranoidnih mogućnosti. Zvjezdica dobro kaže, ja sam hebeno paranoična. Zvjezdica je uvijek u pravu.
Sve prilike u kojima se može izgubiti voljena osoba su nebrojive. Ako si prehladna, onda si, logično, prehladna; ako si previše daš oduška, onda počneš bit komercijalno zatreskana, naporna, teška, i time odbojna.
*(Kristek, ne mogu ni pročitat «odbojna», da se ne naježurim)
Ako se brineš da, ako se ne brineš, počneš biti nezagrijana, onda u svakom slučaju možeš računati na to da ćeš ispasti paranoična!
Ako ispadneš, recimo, preslatka, onda kako možeš biti sigurna da ne ispadaš samo slatka šupljača? Nisam valjda jedina koja misli da žena treba imati više od jedne kvalitete?
A još moje debilne, zastrašujuće navike… Što ako mu jednom dojadi moje konstantno podhebavanje i sarkazam (ok, to sumnjam, al ajmo reči, za potrebe razgovora)? Tik da vrata moraju uvijek biti zatvorena, ili to što sam prefina da jedem rukama?

Pod stresom sam.






*I onda svo to razmišljanje na kvadrat… trebam se filati Slatkim tajnama jer mi šećer pada svake pete minute zbogradi hiperaktivnosti mozga.

A kaj je najgore, sve se pogoršava. Dok sam na početku imala samo par strahova, njihov broj sad eksponencijalno raste.
Čim smo mi više zajedno.
Čim ja njega više v…..

*OK, Desertrose, čujem kako gunđaš nešto.

No, volim ga, ok?!!

*Sve me živcira, idem gledat Star trek i spavat. A sutra promptno zvat M., on me smiruje…

Sluša se: Ederlezi, u svim izvedbama koje posjedujem
Želi se: Persen, Vicodin, nešto za smirenje
Osjeća se: ljubim do iznemoglosti

*Isuse, sad imam novi strah… KAJ AK OVO MIRO VIDI?
Ne, uopće neću ostavit dojam liječene narkomanke koja zaslužuje jedan krevet na Jankomiru… nene


*Ludim od formalnosti. Ne običaja nego od formi u komunikaciji. Kako mi se ne da prolaziti kroz jedne te iste rituale i igrati se iste igre riječima, samo zato što su u primozgu sugovornika.
*Zaključila sam da je cijeli život igra, i ništa nije izvan nje. Ne može je se poreći, izbjegavanje istine ju samo pogoršava.

*Tako prozirno. Taj puzzle bih mogla složiti okrenuvši ga naopako i slagati ga samo po poklapanju rubova.
Ljudska komunikacija je kao kinesko znakovlje, ima tih znakova ko Rusa, ali ako želiš čitati novine, naučit ćeš ih kad-tad. Još malo i znam ih sve. Kako dosadno.

*Baš sam guska.
*No i tako dalje.

*Ispala sam iz igre možda, i zato mi se čini da je tako prozirna?

*Tanka, fina mreža tragova golaća opet po mojoj fasadi. Plaze. Traže.
*Buha plazi, buha traži… I onda zaškaklja po vratu. To mi je draža verzija.

*Dosta zavrzlama. Evo pjesme.

*U koliko?

U svih sto ruka
Sjekira
U svih sto zuba
Bodež

Na nož se uzima,
S vrha noža se daje.

Ljudska potreba za razgovorom
Sa crnom svilom preko oka.




Sluša se: nisam danas ništa slušala, nešto nije u redu
Želi se: nisam vidjela M već dva dana, lagana je kriza
Osjeća se: proklijani grah ispranog od zemlje korijena


Sluša se:

Želi se: ne pitajte, nemam ja toga
Osjeća se: bla


*Evo, na kaj sam se srozala, u pola dva ujutro ja lijepim iz plastelina hebenog slona. Jer je Miro hebeni slon. Valentinovo nikog ne štedi, a iz pouzdanih izvora znam da ću dobiti Pašku tortu (ili je neki drugi otok u pitanju, a i nije bitno iz kojeg smjera dolazi raj), a to je stvarno vrijedno truda, makar mi se spava i oči su mi dvije užarene rajčice od dima.
*Pivo mi ishlapjelo. Fuj.

*Prizor: Polugola Taganka s cigaretom u zubima i čašom piva na stolu lijepi iz plastelina ružičastog slona.
Dobro je ispao, kaj ne?




*Ovo dolje okruglo je moj prsten, za usporedbu veličina. Ja sam vam cjepidlaka, pa kad se idem masakrirat, onda volim da je do kraja. Samo dva sata, ali kakav užitak za oči!

*Romantika – crna zloba.
Još jedno Valentinovo i imat ću dioptriju +11.

*Ali znate čeg sam se ja sjetila sad?
Moje propale blogerske krčme. To si svaki put kažem.
Ja ću samo nabaciti kratku posvetu, može :)

*»Zadnji put»

Volim se naći ovdje. Svijetlo dima se lagano prelije preko crvene haljine prijateljice noći na šanku i onda znam da sam kod kuće. Kurva (zovu je Sveticom zbog božanskih usana i njihove božanske upotrebe) prekriži noge i mutni sjaj bljesne s ruba samostojećih čarapa. Kolt.
Toliko dima da upravo boli.
Bourbon. Porto.
Promiješan hrđavim čavlom talog prljavštine u čaši.
Sat na zidu podsjeća da je ovdje vrijeme stalo i da si mogu priuštiti omamljenost. Doma nemam, a svi ljudi s imalo važnosti su tu.
Put do zahoda dug i krivudav, sa hiljadu znatiželjnih ruku na stražnjici, ali sve su to prijatelji, a za prijatelje se i gine, zar ne? :) Bitno je samo da je još jedan par ruku oko struka kao korzet dugim prstima stišće i da ih nije briga da ja imam pun mjehur. Vode me gore, i vrijeme ubrzava svoje stajanje.
A alkohol i dalje teče niz žedna grla, jer je razgovor ovdje rijedak kao svjež zrak. Šutnja i pogledi ionako više prenose nego prazne riječi. Oči ovdje mogu donije ti ostatak tijela na pladnju. Dobro je to. Kraj morala znači krajnju slobodu.
Dobro je to.
Izgrižen nokat grebe, iscrtava djeliće poezije na šanku. Male ljuske laka se zabijaju pod taj nokat. Nokat biva odgrizen. Kraj poezije.
Tom Waits

Sluša se: Billy's band – Jockey full of bourbon
Želi se: Da sad kak se idem leč u krevet, da mi je M. tamo unutra.
Osjeća se: Zadovoljstvo



*Jeste li uvidjeli jednu jako čudnu stvar? Unatoč svim onim pomicanjima kontinenata, Richterima i svemu, Sibir danas mi nije ništa bliži nego što je bio prije deset godina. Džabe mi tektonika..

*Nije mi jasno kad sam prestala osjećati.
Sve je bilo u redu. Sve je bilo u mojim eksplozivnim, pretjeranim, blještavim bojama. Kud je to nestalo? Hoće li se vratiti.
Jeste li se ikad smijali i odjednom samo počeli analizirati zašto to radite, i što se sve veže uz smijeh? Mislim, ovo je najgora smrt za poetu. Osjećam se identično kao Janko Polić u onoj svojoj pripovijetci kad mu je umro… tamo neki. Analiza, analiza, analiza. Kako da to perstanem raditi?
Posebno sad kad je sve savršena podloga prštati… Sad kad imam ono svoje čudo od momka i kad se sve splelo u čudan uzao ljudskih odnosa, i kad bih trebala biti napeta kao struna.
A kad sam već kod tog da imam čudo od momka.. Je li to istina? Da li stvarno ne postoji nitko bolji od njega, ili mi se samo ne da tražiti. Ok, dobro, u tome sam bar sigurna. Možda imam sad neki manjak emocija, ali barem je on siguran. Kad nisi siguran, vjeruj drugima.
Nekako mi se smanjio kapacitet sreće i ljubavi. Moram, makar je ogavno, priznati da Miru volim manje. Ne manje od nekog određenog, nego manje nego što bih mogla. Gdje su leptirići, gdje su prokleti leptiri???
Da li ću ostati tako? Ovako do kraja života? Više mi se sviđa kaleidoskop od prije. Kad sam znala plutati u endorfinu.
Treba mi nešto. Nešto malo, po mojoj procjeni, jer imam ja toga još. Nadam se. Samo što to više nije kontinuitet nego su iskre starine kad otkopčam jedan gumb na njegovoj košulji i češkam mu trbuh, ili kad umirem od smijeha pored tuš kabine dok je Zvjezdica na veceu (ne pitajte).
Treba mi nešto, a da nije alkohol…
Bože, je li ovo STARENJE???
Starenje je nešto što priželjkujem i čeg se užasavam u isto vrijeme.
Želim ga ako donese mir i sva ona sranja s reklama, ako ću moči na kraju dana leči pored Mire i prikrmit mu na ramenu, možda malo sliniti.
Ne želim ga ako je ovo to. Ako će to donijeti samo emocionalnu otupjelost.

Oj, vi stariji, znam vas ovdje nekoliko, je li odraslost to?
Bože, jesam li odrasla.

Sad sam već paranoična.
Idem spavati.
U nadi.


Sluša se: Pilot – svašta
Želi se: seks
Osjeća se: A KAJ JA ZNAM VIŠE??



*Moja mama je krvosas, vampir, nemrtva… Užas.
Garlic, anyone?

*Poznamo se, ti i ja, a možda ćemo se jednom i uklopiti jedno u drugo. Onako, kao dva gebisa u jednoj čaši.

*Pokušala sam napisati pjesmu ujutro.
Napisala bih pjesmu radiju i onim listićima čaja koji ne žele tonuti.
Prespavala sam jutro; lijenost, gadna stvar i porok.

Podne je ugušilo moju dnevnu pjesmu i buka ju pojela.

Večer u busu je rađala lijepu pjesmu gorju u izmaglici
I probijenim oblacima. Ružičastome.
Umrla moja pjesma u brbljanju, Bože, odvratnom žamoru.

Sad u sjeni i sjeti, uz krckanje sjena,
Kakva pjesma može nastati u tome?
Moja ne. Moja je sunčana, i čeka proljeće


*U iščekivanju svojih sijedih kosa
Promatram drveće koje svoju mudrost meni nosi.

Kad će mi suton život pijetlovim bojama mazati
Čedni će mi prsti ponosno u krilu biti složene.

Možda. Sijede kose to očekuju od mene
I ja to očekujem od njih.





*gotovo je s mojim pjesmama na neko vrijeme, išla sam na zasićenje.
Vraćamo se na priče. Sutra.


Sluša se: Gibonni (bljak), dakle radio
Želi se: ljubiti se
Osjeća se: raznježenost. Sigurno ne mojom poezijicom.



*Sanjala sam u noći sa četvrtka na petak (dakle jučer) da ganjam neke ljude po nekoj ulici, pa sam nekako završila u helikopteru s nekim Kinezom kojem sam dala neku šiltericu. Odjednom se u helikopteru stvori još jedna soba. Odem unutra, a tamo tri rodilje, dvije sa djetetom u naručju, a jedna sama u krevetu.
Pitam je gdje joj je dijete, rekla mi je da je na suprotnom krevetu. I stvarno, na krevetu izbočina pod dekom. Približim se, maknem rub deke i pokaže mi se najljepše dječje lice.
Da, rodilište na helikopteru, znam, bolestan um…

*U petak navečer pak gledam teve s pola oka.
Vijesti.
«…Senzacija. Žena rodila u helikopteru…»

*Ideš…


Sluša se: Zdob si zdub – Ptitza
Želi se: da moj kvazimuž prestane bit takav propalitet i alkoholičar, koji me usput uvjerava da je to njemu samo način opuštanja, i da eto, on se baš voli solo opit vani.
Osjeća se: mržnja prema propalitetima i alkoholičarima, i prema sebi koja će sutra ljubit tu propalitetsku facu bez imalo zlopamćenja. Prokleti, šugavi, debilni ženski mozak.

*Da li postoji ijedan muškarac na svijetu, a da nije ovisan o ičem???
*Nimfomanija se ne računa…
*Usiljen smijeh

*Dodatak: Nedjelja (01:20) - Volim ga. Ima mekane obraze...