0H>3 8:H>3

29.11.2006.,

Okrila sam podatak vazan za covjecanstvo: nakon table cokolade i pol tegle meda, covjek ne samo da ima lijep pogled na zivot nego i lijepe halucinacije, pracene opcim sljepljivanjem svih iznutrica.
Tko smatra da ovo sto se desava s blogom.hr – bezobrazluk, nek kaze „r“. Ako se skupi dovoljno „r“-ova, vibracije ce biti dovoljne da izbace iz takta nadlezne i bit ce primorani da nam priuste lijep i dobar server kakav zasluzujemo.
Tako nisam mogla jucer izraziti svoju apsolutnu destrukcionalizaciju. To vam je formiranje demoliranjem. Ne kuzite? Ni ja. Al cu ja morat imat ispit iz toga ne vi. Tak da sam totalno u bedu, imala sam napadaje tjeskobe jucer, kad sam od sat i pol predavanja toga razumjela samo oko 50 rijeci. Sve vise i vise mi se uvlaci crv sumnje u moju odluku studiranja kroatistike pod kozu. I ne dopada mi se! Gadan je, zelen, sluzav, pljesniv i meni nepoznat.
Doma sam se vracala s takvim licem kao da su mi upravo ubili rodbinu, pregazili macku i spalili kucu. Ljudi su mi ustupali mjesto u busu i micali mi se s puta. Takodjer mi je zvjezdica sapnula da kad me ljudi upoznaju, dajem dojam hladne kucke. Nisam sigurna da li mi godi ili ne, al znam da mi je svejedno.
Dopuvzasi doma sam sam se srusila u krevetu, cak ne provjerivsi mejl, sto je bio mali sok za covjecanstvo. Zato sam mu danas napravila otkrice, da se oduzim.
Danas sam imala slicno raspolozenje, al mi ga je cokolada ispravila.

Mental nout: preporucit riplejutisucudevetstoosamdesetišestu Limonova.
Rikomendejšn: navali narode na „tminu“ od Remizova, mucho je dobra knjizica.

I opet sam upala u divno toplo raspolozenje covjeka koji ce se danas ispavat. Kao da mi nista ne fali... znam da je to u biti kila endorfina odvaljena u moj mozak, bat hu kers!

A u subotu ne samo da idem na brucosijadu, nego tamo idem sa Velicanstvenom I.! Dragi citatelj, nemojte se odvalit u smijeh ili srusit sa stolice, ali da!, razmetna sestra moja, moj izgubljeni komadic zaedljivosti se vratio na scenu s uobicajenim izrazom kao da se nista nije desilo. Mozda se do mog rodjendana okupe sva ta tri divna covjeka pa cu bar imat neku ekipu da me razvedri na taj dan. Koji samo sto nije dosao. Tko jos mrzi svoje rodjendane – suosjecam, imamo srece da je to samo jednom na godinu. Uracunavajuci bozic i uskrs, imamo 3 dana na godinu koji ce zagarantirano biti losi. Ali zato nam ostaje 362 na kojima mozemo poraditi, koja mozemo kontrolirati. Superiška.
Tako da u subotu vidim svoju skorpiju broj jedan. Kamo srece. Kamo sutra.
Sutra u kino.
Sutra bolji dan.
Jos malo pa u raj.
Da tamo prebijem de Saussura na mrtvo ime. Znam da je u raju jer je pizda morala zivjeti cedno da ima vremena da napise sve te silne sveske toaletnog papira s tekstom suicidnog, napusenog, nedojebanog, apstraktnog karaktera.
Ima srece da je vec mrtav. Nadam se da je smrt bila duga i bolna.
Kiss

Slusa se: butusov
Zeli se: casa vode
Osjeca se: prekomjerna sitost i smirenost pred usudom.

09:36 - K ( 1 ) - * Drž/Nedaj

Da se jos jednom napnem i odredim je-ije-e-kurac-palac, mislim da ce mi mozak napraviti jedan „puffffffffffffffff“ i splasnuti kao jedan ne tako savrsen nabujak. A sutra je srijeda...
A danas je na ulici bio jedan obicni Maglin zli brat blizanac. Poluproziran poput polietilenske vrecice, i mokar ko krafna kad ju zgrijes u mikrovalnoj. Barem danas su odvratni curagetolizaci mogli odahnuti, pljuge iovako nisu htjele gorjeti.
Skuzila sam nakon tri kolokvija u 2 dana da bih stvarno htjela da mi se stvori ona muska stvar (ako netko nije skuzio, penis –i, m.) tak da mogu rec s punim pravom da me boli kita za sve.
Ok, FUJ!
Radije da mi izraste grba. S malim grbicama on top.
Ok, o cem sam ono...
Ah da.
Sjedeci u mrskoj mi citaoni nosam se mogla skoncentrirat jer je neka , ne, necu joj cak ni polaskati nazvavsi je curom, krokodilka, jela slane stapice. Ne, to je isto laskanje. Obuhvacala ih je svojim ogavnim debelim cubetinama i slala izmrvljene komadice svojom debelom jezicinom u zdrijelo.
Dok mala djeca umiru u Kambođi od gladi, ona je jela sao zato da jede, kao sto ja pisem samo da pisem.
Odvratna, odvratna krokodilka.
Al sam progutala to govno.
Samo zato jer mogu.
Volim onaj osjecaj kad izadjes iz faksa, velikog i uzasnog, i znas da vise nemas nista, i zapalis cigaretu sa milim ti ljudima, ili ne zapalis, tvoj izbor, jer ne moras vise nista radit, jer je dan gotov.
I zaplovis prema stanici hodom site pantere, i pustis da te zapuhuju vijavice od prometa, i udjes u autobus u kojem je tmina, i izvadis knjigu koja se zove tmina, i sve je lijepo. To je moje prirodno okruzenje. Suho, toplo, tamno i mekano. A od kolodvora pjeske, da se malo glava razbistri a krv zakola.
I hladan zrak s primjesama zlog brata blizanca. I malo se ostavis tih stvari koje god da ti se desavaju, neki hodbeni vakuum, meditacija, ak cemo vadit komercijalne izraze iz ladice.
I kao na neko vrijeme dobis taj divan osjecaj da je sve u redu. Ili ce bar biti.
Jer to nije osjecaj nego opca istina.
Pozdravlja vas sve moja maca:lxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxkvgčlcifkl
Ocito voli slovo x (citaj iks)
I ja.

Slusa se: sjecas li se prosliiiiih noci, a sada srce plaaaaace i steeeenje i srce zavija
Osjeca se: znate onaj prizor iz prascica bejba kad spava pred kaminom? Ja sam to malo prase. Samo simpaticnije, ofc
Zeli se: caja i da se ne moram budit u 6



Maca se vratila.
Vratio se smisao za bit doma.
Ma pisem uglavnom samo zato sto sam pod dojmom kolokvija. Koja pljuga!
Bitno je da sam se ja izivcirala ko zadnji shizorfenik (uvijek si to napravim). Ali zato koja divna cigareta naizlazu kad smo bili gotovi! U stvari, ja sam bila prva gotova jer sam se precjenila pa mi je mjehur bio pun ko konzerva. Trk na wc nije bio nimalo dostojanstven a mlazom sam se skoro lansirala u orbitu.
I divan razgovor s nekim tipom kojem btw, uopce neznam ime, al smo se raspricali ko dugo kak nisam.
Zapravo, ne mogu se uopce sjetit nekog tijeka radnje... cijeli dan je u nekim isjeccima, zanimljivim i/ili dobrim...
Jedina poveznica je bila velicanstvena gospođa Magla koja je uvila cijeli Zagreb.
Samo sam cekala da neko lochnessko cudoviste ispuzi ispod njenih skuta. Ili mozda Smisao... : )
Mislila sam da ce to biti jedna od onih luzerskih magli, jutarnjih, koje se povuku prije nego sto se u njih uopce uzivis, ali ne, ova je bila magla s pedigreom, krasna magla, debela i gusta ko najdrazi sal ili mozda cijela vunena deka. Vidjele su se kapi vode kako vitlaju zrakom, suprotiv gravitaciji i zdravom razumu, i uvlace se u nosnice i odjecu. „Ma divna si, divna, a sad me pusti na miru“.
Magla je nesto najblize snijegu sto se moze dobiti, isto je tako bestezinska i bijela, cista. „To je zagrebacka magla!“ rece Rundek a ja je tu tek prvi put vidjela. A nemoj, dragi dnevnice, zaboravit sto sam ja ovdje turist vec hebenih 10 gdina pa znam o cem pricam.
Ma jednostavno ugodan dan.
Da bar se magla zadrzi.
Onda ljudi i sredstva javnog prijevoza mogu splovljavat iz nje s barem malo vise dostojanstva nego uobicajeno. Mozda je to zbog neke tamo predrasude o Engleskoj, ali zbog te magle je sve bilo nekako profinjenije. Just the way I like it.
I sad, u duhu toga, srkam caj s posebno odvojenim malim prstom, samo za ovu prigodu.
Cudan sam je neki meteoropat...
Ne presmirena sam cak da pisem.
Do pisanja.

Slusa se: Sigur ros
Zeli se: jos caja, a neda mi se kuhat
Osjeca se: ja sam jedan Smiraj od glave do pete.



ok, i bas kad htjedoh napisat nesto kao "prolazi me, ne mogu biti tuzna cijelo vrijeme", RAZBJESNI me zli komentar čajlda. kako neki ljudi mogu biti tako zli? u svom blogu pise kako na svijetu nema pravih osjecaja, a sama se sprda nada mnom. a ja sam VOLJELA tu macu! i jos uvijek je volim. kad bi se ususkali u krevet, ili bi mi njusila oko (ne znam zato je to uvijek radila, ali je bilo simpa) a iz usta joj je izlazio lagani miris macje hrane. malena moja se sad negdje smrzava...
siroce moje, vrati se!
kleta sudbo sto oduzimas meni sva draga stvorenja, unistavaj nekom drugom postojanje, meni si ga dovoljno zagadila!

zeli se: da nestane zlo i da se maca vrati
slusa se: nista, not in the mood
osjeca se: crnilo


maco...


Ali stvarno kad te krene onda te krene!
Maca se izgubila! Taman se naviknem na smrad njenog dreka kad izvor tog dreka pobjegne. Bas sam u kurcu...
Sad ce joj se nesto desit! Bit ce joj zima, dobit ce upalu pluca, umrjet ce negdje od gladi, ili ce pojesti neki otrov za stakore, kak je blesava... moras bit blesav da pobjegnes! Jos je skroz naskroz malena, sto ona zna... obozavam tu macku, i sad je otisla. Taman se vezem uz nekog isavca, i eto mi... a jos je skroz naskroz malena... nesto ce joj se desit, boljet ce je nesto, a mene pece savjest sto sam dala da je stara pustila da sjedi pored otvorenih vrata. I sto sam ja sad na toplom njoj je zima i negdje je na vlaznom... i sto sam je jucer tjerala od sebe kad se htjela igrat a ja sam morala pisat nesto. Kak sam glupa, mogla sam se samo sjetit kak su mi ostali ljubimci brzo nestajali, i zakljucit da se moramo druzit dok je ima...
A sad je nema.
Nesto ce joj se desit.
A jucer mi je lezala na ramenu i prela.
Kako je glupa.
Kako sam glupa.
Ili ce je udomit neka obitelj s gro djece, i ona ce je nosat okolo za rep, navlaciti, zvat mucicom, tjerat da se sprijatelji s nekim mutavim psom. Radije da krepa ovak. A najradije da se vrati.
Šapka, vrati se, molim te!

Zeli se: da se vrati
Osjeca se: jad i bijeda
Slusa se: svoje smrcanje i «@>?02H89 157 25AB8.»



Isplati se biti ja.
Ok, iako sam se zbilja ozbiljno bila odlucila ici na kleti tjelesni, pokleknula sam. Ali nisam namjerno! Stvarno! Nenamjerno sam izgubila rukavicu putem i isla je naci (tko se usudi reci da lazem, jezik mu presusio!) pa nije imalo smisla vracati se, ipak je to samo tjelesni na kojeg iovako ne bih stigla a bilo mi je stvarno zao rukavice.
I tako osta doma. I umjesto da radim ono u cem sam najbolja, ja sam isla gledat film. I nisam pozalila. „Sibirski brijac“. Ima par izjava o Rusiji koje stvarno vrijede, super su je opisali, a i ovako je jednostavno dobar film. S dignutim moralom, mogla sam sretne duse, ali ne i ciste savjesti (nikad nije), ponosno otici na staroslavenski i pravit se da sudjelujem.
Bilo je divno. Opet starim dobrim trikom sam si priustila jednu dobru trojku.
I sada, uzivam u predosjecaju sutrasnjeg strajka. Živio! Bit ce divno. Apsolutno sam spremna na pomaganje prosvjetiteljim da dižu svoj standard, ja sam za vas! What is to be done? Revolution! Dignimo sake da nes ne uzimaju za idiote! Smrt gadovima koji vas tjeraju da umjesto postenih placa primate mito da biste svoje dijete upisali u vrtic sa pojacanim stranim jezikom da bi ono moglo postojati u ovom komercijalnom i anglocentrickom svijetu!
Ja cu biti vasa moralna podrska, i dok vi prosvjedujete, ja cu misliti na vas. Na kavi. A poslije u krevetu.
U biti pocinjem sada!
Na dobrom sam putu. Vrativsi se (sa odredjenim osjecajem krivnje sto je rokendbluz zakasnio na posao, ali nista izrazeno) jedina zabava koju sam mogla smisliti a da je moje istroseno i jadno tijelo moze podnjeti je bilo maženje s Šapkom. I sad ne citajte ako ste gadljivi. Ne znam dal vam je macka ikad lizala celo, ali ako nije, ne znate sto ste propustili! He he... onda smo presli na malo grublje igre, hrvanje grcko-kavkazkim stilom. Pobjedila sam, ali ne zbog razlike u tezini, nego zbog tehnike. Iscupala mi je par busena dlaka s ledja zubima a ja joj izgrebala lice. Joj, pardon, obratno! : )
I tako se provodim. Sick swingovci vladaju mnome. Macka vlada mnome. Ja vladam nicim.
Ali koga boli đon?
Danas sam dobila osmjeh.
Ma bas sam njuska!

Volite me, ne volite me, ja cu biti jos neko vrijeme tu, i prema tome, kako ste popusili!

Osjeca se: citaj naslov bloga!
Slusa se: sick swing orchestra
Zeli se: sto je to osmjeh za ovakvu nezaSitnicu?



Fantastican kontrast jutra koje je licilo na spolno prenosivu bolest u zaostalom stadiju, do dana koje, ok, nije bilo bas olicenje divote, ali je ipak bilo vise nego izdrzljiv.
Po noci sam, naravno, jos jednom dokazala da imam volju trogodisnjakinje (nikakvu) i unatoc tome da sam rekla da cu bit budna cijelu noc, izdrzala taman toliko da zavrsim hebenu domacu zadacu. Ko da sam u osnovnoj...
Sve je to rezultiralo zakljuckom da ako covjek odspava samo 4,5 sati, to na njega/nju ima ucinak kao i 0 sati spavanja.
S divnim raspolozenjem mrtvaca nakon tri dana na suncu, ipak nisam zakasnila na bus, mozda zato sto su mi se, zbog istog tog izraza, ljudi micali s puta. U busu sam nekako uspjela zaspat, ali naravno sreca nikad ne traje dovoljno dugo da shvatim da je to stvarno sreca, tako da me probudila ba koja je imala namjeru spavat na meni. Ja nisam djelila taj entuzijazam, trknula sam ju. I pazi, ONA se uvrjedila! Pogled ko da sam joj kosu odrezala ili nesto. Vateva!
Na TK iskusala granice ljudske izdrzljivoti. Mogu reci da su poprilicno rastezljive.
Jezicne vjezbe mi popile zadnje kapi zivotne energije, pa u leru otplovim do kssf-a, mozda ce mi kava isprat boljke.
Nije.
Otpuzala do kantine, pokupila ljude koji su mi trebali za nastavak postojanja i pustila struju da me nosi do dvorane.
I, o nebesa!, smilovala mi se kleta sudba. Žagar je dokazao da me ipak voli (znala sam da je nesimpatija samo privid) i otkazao predavanje. Bagoslovljen bio, dabogda mu gdjegod isao bio put ravan i lagan!
S novim duraselkama sam se doslovno stvorila doma i, bacivsi pola godisnje proizvodnje krumpira u Mozambiku u sebe, uvalila se u mother ship.
...I kako je prvi put vidio koznati krevet 1943. godine, kada ke kos bio dijete i kako mu je srce odmah zaigralo! I kako se kasnije trudio, izdizao, padao, podizao se, spustao, bogateci svoj zivot sikustvom. Ali se nije oredavao jer je znao da ga ceka on, krevet. Krevetic!...
To vam je „cuvar je poludio“ ak vas bas zanima.
Sad sam na konju. Sedlo je cvrsto zategnuto, a konj pitom.
Sad sam u krevetu. Plahta je cista a jastuk mekan.

Zeli se: nastavak spavanja, ovo je samo pedah.
Slusa se: franklinova
Osjeca se: milina



jur Jur JURCANJE!
Mozda je to ucinak ogromnih kolicina kave na mene, ali je najvjerojatnije opet samo moj mozak cijeli dan ispucava golemu kvantitetu energije, Krško, posrami se! Izgarajuci, dizel motor zvan Dasha, je morao cuvati energiju sjedeci za klupom mrskog mi zatocenistva. U glavi zbor, u rukama vatra, u trbuhu se titranje polako pretvorilo samo u jedan grc.
Otkuda energija? Htjela sam da svi nestanu na par minuta, samo da mogu otrcat potez preko a-zgrade. Pricala nepovezano, smijala se na najvece gluposti koje bi inace izazvale samo prezir. I kao da to nije dovoljno – kava-lava-laka!!
Ja – zvijer. Zvjerkam, mjerkam, zvjeram. Gledam trazim njusim. Ljubimgrlimskacem!
Ja – prirodna nepogoda.
Ja – sva sila sile!!!
Eh-ja!!
A meni je da se samo teleportiram
Ja na polju, s ciganima, skacem preko ognja u prnjama, isprikom za odjecu.
Ja u šumi, skrivam se sa ostalim seljankama iza breza od tko zna koje necisti.
Ma ja bilo gdje, samo ne ovdje, zidovi, koliko ih treba da bi ljudi bili zadovoljni?
Ubili su me crvenim ciglama, podzidom, pod zidom, pod zidom.
Prije zadnjeg predavanja kratila vrjeme s nekom curom s kroatistike, ni kriva ni duzna morala podnosit moje tlapnja.
Hvala sudbi naletio riplejtisucudevetstoosamdesetisest. On isto morao podnosit to isto, ali nekako mi je ipak bilo lakse pred njim, ipak se znamo cak nekoliko tjedana. Ma i jednostavno je lakse biti luckasto klupko dinamita pored njega. Drukcijeg li covjeka! Mi lajk. Ponekad napravi takav izraz lica, ko malo djete kad prvi put vidi avion. Sav zasjaji. Ajde, jos ima ljudi sa cudjenjem...
Tisucu rijeci u minuti, zivci mi bili na rubu. Da je bilo natjecanje, ponjela bi kolajnu, plavu vrpcu ili sto vec.
Btw, da bar ostavi tu bradu, bas je markantan s njom. Na slampav i sasav nacin. : )
Napokon je zavrsila ta preduga rupa.
Otplovila do fsb-a, izdrzala predavanje, SLOBODA!
Tisucu na sat odletjela na stanicu, promet mi je pasao, jur jur jurcao je. Svjetla zuta i crvena.
Evo nase limuzine.
Otplovih na neko vrijeme, tocnije sat vremena.
Odlucila sam pjesacit do doma. Hladan zrak mi se kao voda uljevao u pluca. Obarajuci neki rekord u brzom hodu, sjekla sam ga nozem, brzo, brzo. Dilema, cim brze hodam, tim brze doma.
A cuda oko mene!
Ja zivim na rubu grada, a ima i to neke prednosti. Dignem glavu, a ono hiljadu zvazda (sigurno neki debilni astronom dao ime svakoj).
*sjetim se kako je bilo sa covjekom br2, „primi me! Zgrabim mu ruku da ne padnem dok hodamo i gledam u te tocke ko moljac
I kad ono padne zvjeda!
Zazelila sam nesto.


Doletjela doma za minutu. Napisem ovo i idem radit domace mucenje. Ne da mi se, al hebi ga. Odlucila sam ne spavat danas.

Zeli se: pobjeci
Slusa se: neznam sto je to, nesto zestoko
Osjeca se: afterglow



Dan hedonistickih uzitaka...
Dan kao neka jako kvalitetna pjesma, imao je svih dozivljaja, svi osjeti su bili zaposleni.
Dan kad sve tece prema planu.
Pocetak, jutro je nebitno (kao uostalom i svako moje jutro, ili je ocaj, ili je nistavilo), ali vrativsi se doma, otvorih paket koji mi je stara najavila jos kad sam bila na faksu. Paket od covjeka br2. Ma bas sam dramaticna.... Cak sam ocekivala i vise, bombu naprimjer, ali je samo bilo pismo, razglednica i cd-a. Fiju! No harm done, sve ok. Ma bas sam nezaboravna! Ja gdje dodjem damo tamo vidim i na istom mjestu pobjedim. Hehe. A jos sam i skromna!
Odmah nakon otvorenja, odlucih da je vrijeme da se nesto pojede, pa sam malo ocistila frizider i bacila se na gledanje filma za koji se ispostavilo da je skroz zadovoljio onu formulu koju sam prije spominjala. „Opasne veze“. LOVED THAT MOVIE!!!
Ne samo da je sama prica drzala vodu, nego sam je izbor glumaca razlogh da se pogleda. John Malkovich. Nema rijeci, covjeku pise SEX na celu, toliko je zao da ga moras voljeti! Ima usne lutke, i oci gada broj jedan. Glen Close – ima li rijeci? Michele Pfeifer – moj jedini lezbijski impuls je usmjeren prema njoj.
Snimljeno nevjerojatno. Kad je John ljubo Michelle, tocno se znalo kakav je to bio osjecaj,kao da sam se ja ljubila. Jezivo. Obozavam filmove na tu tematiku i o tom vremenu... ok, dosta o tome, sva sam se nakostrjesila.
Opet se morala vuc do faksa. Na putu se toliko pocela tripat na jednu pjesmu, da sam si skoro morala rukom zatvarat usta da ne pocnem pjevat. „Ja cu milog svog, prepoznati po hodu!“. Bolesno dobar tekst, jos bolja glazba, a buduci da je snimka koncerta, osjecaj je predobro prenesen.
Pod lingvistikom bezobrazno zvakala rizu u cokoladi. Poslje popusila jednu od boljih cigareta u zivotu.
Mislite da je to sve?!
Ne!
U busu nekom covjeku je tako fino mirisala jakna. Po cigaretama, laganom parfemu, svjezem zraku.
Cim dosla doma, pol 11, cekala me salica caja koju jos uvijek cmakcem. Cekao me i film sa Garyem Oldmanom. On je posebno poglavlje u mom zivotu. Gary - bog, volim ga na onaj nezreli, pubertetski, manijakalni nacin. Nije mi zgodan. Nije lijep. Jedino dio koji mi je lijep jesu njegove ruke. Ali opet, sve je u tom pogledu, vrag ga napravio i odnio! Mislim da kad bi mi se obratio, samo bi se mutavo hihotala i onda bi mu se podala.
Otisla na net i vidjela da imam mejl od svog novog prijatelja iz Leningrada. Sretna ja.
Dobila pozitvnu kritiku od svog jedinog ali vjernog citatelja.
Brzo! Enspicijetu! Navucite zastor da kraj ostane ovako lijep!
Laku noc nacijo, idem odgovarat na mejl.
Slinavi poljubac.

Slusa se: jos uvijek isto
Zeli se: nista vise... mozda malo ljubavi...



...Zadere se Pišta i pohotno stisne volan!!!
Ma stvarno divan dan, obozavam nedjelje, a i tko ne bi...
Kao pravi mali pionir, pocela dan radno, prevela staroslavenski (Žagare, imate moj br, sto se ceka?), cak UZIVALA prevodeci (totalno propadanje mog imiđa), i zavalila se tamo gdje i pripadam, u krevet... priznajem, jucer sam jos i imala gresne misli o zvanju odredjenih ljudi na kavu, ali te misli su otpale sa prvim mirisom jutarnjeg caja...
Ne samo to, jos sam odg na pitanja iz lingvistike (odvratna sam, eutanizirajte me, molim vas!) i odvalila natrag u krevet. Toplina i lijenost je vladala, ja sam medo usred hibernacije, samo mi je falio netko da me coha po skembi.... frrrrrrrrrrrrr
Macka me navukla i sad sam hebeni ovisnik o predenju. Inace se podosta bojim te mace, ima zelene oci, gleda me kao na obrok... s nekom pohotom... jos jedan dokaz da sam jedan obican mis, sasvim malen nevazan stvor...
Silom prilika sam morala odvuc se i dat jednom klincu instrukcije iz kemije (fuj), pobrat pare (jes!) i vracat se doma. To je jednostavno bilo okrutno...
Ali sada sjedim na svojoj najdrazoj stolici (stara ju je vec htjela bacit, al nisam dala), otusirana, oprane kose (shauma – jos malo jaca kosa i moci ce pretuc nekog), mirisim na kilometar svjezinom. Radim ono sto najvise volim – brljam bez veze.sve je divno...
Po glavi mi se povlace neke primisli...
Mozda da pojasnim to pjesmuljkom koji sad slusam...
Doslovni prjevod s rus:
„bili smo u diskacu, rekoh da volim portvejn, a ti si rekla da to nije moderno, out i fuj,
A ja zelim it tvojim seksualnom objektom!“
Hahaha!!!
Ma uglavnom, sad mi se caga. Al se moram zadovoljit samo mrdanjem nogicom.
A, da, must napomenut, danas je taj dan kad cu poslat obecani mejl odredjenom covjeku. Covjek broj 2.
Ta sjena ce me dugo pratit, zar ne?
U stvari, smatram da mu dugujem vise od nezadovoljnog izraza lica kad cu stisnut „enter“ za slanje, al se ne mogu natjerat. Opet objasnjaanje da ja njega ne mrzim (to je pjesmica koju sam vec naucila napamet: ali ja tebe ne mrzim, ti si odlicna osoba, ali ja se ne mogu vise nadmetati sa tvojim uvjeravanjem samog sebe da ne vrijedis)... bleeee
Dashenjka-tjesiteljica. To sam ja. Rame mi se vec pokrilo zuljevima od vasih suza, ali nema veze, ja sam jos uvijek tu, i namjeravam bit. Samo dajte, da vidimo koja suza vam je najtoplija! Dont mind me, ja sam tu za vas!
Zasto gomilati osjecaje kad mozete to sve istresti na mene?!
Hell yeah!
Cekaj, dasha, pa kako to da prekidamo, ja sam mislio da je sve super, kako cu ja bez tebe, pa ti si jedan divan potencijal! Imam ti jos toliko za ispricat! Mama me nije pustila na vrtuljak, djeca me gadjala kamenjem, nisu mi htjeli objavit pricu u nekom casopisu koji mi nije znacio nista... Ti si tako divna, samo me ti rezumijes...
Nije istina. Samo sam ga ja htjela saslusat. Inercija je gadna stvar. Pocelo s njegovim pricama o putovanjima. Graet, to volim jako. Pa price o djetinjstvu. Zanimljivo... Price o faksu. Zasto ne? Price o tome kako sam ja divna. To sam znala i sama, ali ok. I onda je krenulo o tom kako ga nitko ne razumije, on tone a ja sam njegova slamka. I samosu krenule varijecije na tu temu s povremenim prekidima koje smo trosili na njegove predaje o tom kako on mene voli. Moje vrline. Moje mane (ne zna se sto je vise volio). Ja na gradele. Ja pod pekom. Ble...
I tako mi dopizdilo.
A sada, 2 god poslje mu moram slat mejl. Kako sam. Sto ima novog. Jos malo uvjeravanja da ce sve bit ok.
Ma necu sad o tom.
Divan dan ce trajat do svog kraja, ergo saljem mejl nakon ponoci. Nisam magare!
Jer danas je sve ok.
Na uho mi svira neki ciganski romans. Nasla neki jos bolji sajt o drakuli i popunila znanje. Pocela citati Otella. Opet. Odlucila voditi Velicanstvene u kazaliste na svoj rodjendan. Otkrila nove granice u kolkicini cokolade koju mogu pojest. Prekrsila sam negdje 10000 higijenskih zapovjedi s macom (cista je!).
I sad sam mina i zadovoljna. To volim.
Mir i zadovoljstvo
Fali mi čaja u organizmu...
Odoh.



Dalje dwellam. Vec pomisljam unjet tu rijec u svoj novi rijecnik. Popis rijeci koje opisuju stanje uma i tjela nakon niza cudnih i neobjasnjivih spleta okolnosti.
Totalno nebitno.
Nista nije bitno danas. Bila na kavi sa Jedinstvenima. Cudno kako naj ljudi znaju uvuci me u to neko svoje stanje koje se ne poklapa s mojim prirodnim, kao da sam u neku deku omotana, taj njihov pesimizam slash apatija. Rastanak. Pa razmisljanje. Ja sam u jednini. Singularium. Bas te neke moje „kvalitete“ su one osobine koje me otudjuju. Okruzena pesimistima, samotna u sreci (ona me prati ko pas lutalica). Slusajuci svoje decke, ne mogu se povezati sa njihovim pricama, aurama, nije bitno kako se to zove. Umorna sam ponavljati im kako je sve u redu a ako nije, bit ce. Zasto? Jer ja tako kazem! To je moja orijentacija, tako mi pise u horoskopu. A ovim mojim najdrazim idiotima se kompas okrenuo na drugu stranu. Sjever, sto li? Oj duzine i sirine....
Ocajna knjiga u busu mi nije nimalo uljepsala zivot, ako ikako mogu utjecat na vas zivot, dajte da to bude tako da vam nikad ne padne na pamet da procitate „ugriz smrti“. Priznajem, bila sam zavedena naslovom, ocekivala bar strastven ljubic da se opustim, da me zabavi, a kad ono prenapuhani krimic (sufiks –ic kao znak za umanjenicu), bez smisla i svrhe. Sve si mislim da cu opet perzvakavat „otella“. Ja ne znam kolko cu to puta ucinit da mi se prestane tako svidjati. „Ni mandragora, ni mak, ni drijemci svi, nece ti pomoci da usnes slatki san jucerasnji“. Ziva istina, u srednjoj su mi sve biljeznice bile posarane s tim citatom...
Mislim, fak mi, na stranu to kaj brijem kakti na tu originalnost, kao, sve je to djecja igra, ali kad me se stavi pred neko dijelo sa tom nekom snaznom porukom, ode originalnost. Mislim, sad kad pogledam na te moje neke recino nja knjige i filmove, svugdje je tu prisutna ista formula. Ljubav + strast + nemogucnost + po mogucnosti smrt jednog ili vise a najbolje svih likova.
Bas sam zahtjevna!
Ok, ovak post je inace otiso na sasvim drugu stanu nego sto sam ga namjeravala usmjerit, al evo, sad ste imali prilike pratit kako mi mozak skace. Nijesam sposobna odrzat kontinuitet, u raspolozenju, misljenju, nicem... ok, nicem je relativan pojam, ima par stvari, tzv velika postignuca, al mislim da svi znaju koja su to. Mislim da je vrijeme da se odjeavim.
Pozdrav.

Slusa se: tv u pozadini i sum kompa
Zeli se: tusiranje
Osjeca se: nista vise, samo zmazanoca po cijelome tjelu, predjoh granicu asarmantne necistoce i ostade samo svinjstvo.



Neke dane zivim, ali srijedu i petak prezivljavam. Totalno umorna, nevjerojatno potkosena, ko neko sjeno koje trune na samom dnu djubrista. „To nisam ja!“ mislim si, al u istovrijeme nastavljam svoj bitak u tom gadnjikavom raspolozenju. A sjecam se dana kad sam mogla spavat cijeli dan.... Da, bit dojence je zakon. : )
Ma znam da je to samo depresija koja ce potrajat nekoliko sati i proc, pa cu se cudit, kak to da se mogu spustit tak nisko, koji bog itd. I kad sam vec u govnima, uvijek pozelim napisat nesto sto bi kakti izbacilo negativu, al me ona previse puca, a kad poslije pokusam napisat po sjecanju to onda jednostavno nije to... i tak dwellam u tom nekom vakuumu, nesposobna stvarno opisat ono sto je SAD ni sad ni poslije. I to je, ukratko, jos jedan razlog mog bluesa.
Ma i sto da seram, moram priznat da mi fali dom, hebi ga... Recimo, idem ulicama Zagreba, pa mi zaluta neka zgrada s glavom u oblacima u pogled, i fiiijuuuu.... samo mi se sve u pogledu pomjesa, vidim Moj Grad. Pljuga stara moja, jos ces se nacekat, kazu mi zgrade, a ja im opsujem zidarsku majku. Ma tko ih sto pita, hebene cigle....
Ma sve je to prekomplicirano mozda za jedan ovako mali i podosta nesposoban mozgic ko sto je moj. Mozda jednog dana, kad cu pisat za blog iz Mog Grada (smjesno je da je to bilo kji grad, mora samo jedan kriterij zadovoljit, blesavo), ce sve imat smisla.
Zivot mi je posvecen trazenju smisla (bilo bi zgodno da Smisao bude zgodan i cvrstoguz, hehe).
Bas nekako cudan dan. Takve dane zovem danima kolodvora. Ceka se kao bus na kolodvoru, i to u nekoj zabiti, neznas dal ce bus doc, kakav ce bit, i kao ce te odvest...
Kako sam danas promisljena i duboka... tako mi svega, obecajem jednom prirediti poslasticu za ljubitelje plitke, pitke i humorne zabave! Dotad, poticat cu ljude da citaju neke druge bligove, razocarane antikvalitetom ovog.
Laku noc, nacijo!

Sluša se: Ochi chernye
Osjeca se: ja sam mala buba, gmizem preko autoputa A1
Želi se: Vrucu cokoladu sa slagom i vic slani stapici. Mnogo slaga



Zbogom, anonimnosti!!! Trnje smo prosli, ostale samo zvijezde... I ni milijun stupnjeva na njima ne ce nas sprjeciti da se ne nauzijemo njihovog UVA i UVB zracenja! Hebi ga, znanost je sad na razini, zivjele kremice sa suludim faktorima (straha).
Divnog li vremena, prije smo morali pisati RUKOM (!) a sad mozemo pisati svoje unutarnje i vanjske dozivljaje uz bajan zvuk tipkanja po tastaturi, hip hip hura za tehniku!
Eto, malo prekopavajuci po mrezi (sad je vise klupko al sad...) skuzila sam da sam ja valjda jedina na ovom podrucju (citaj Balkan) koja nema blog ili bar stranicu na maj spejsu... i naravno, isla to odma ispravit!
Naravno, to da cu pisat uopce ne znaci da imam nesto pametno, revolucionarno, inovativno ili bar smjesno za rec. Vise kao nesto lapurlatisticki, trkeljam... to radim na svom ruskom blogu, to cu i nastavit radit ovdje.
Sve, samo da zauzimam prostor i vrijeme!
I najbolje da vas upoznam sa svojom svakodnevnicom...

Čemer i jad
ćemer i jad
chemer i jad
bolje da krepam...

Ok, to je kao oko mene... nekak se uvuklo u opcu svijest da moraju bit uber depresivni, sjeta je in, ak oces bit kul, budi tjeskoban. A ja...
Jedino kad se fakat mogu povezat s tim ljudima su ona divna jutra kad imam divna predavanja u 8, kad se Jedina mora dignut i odvuc se iz kreveta. Zbogom, slatki meki ostaci sna! Zbogom suhoca, toplina i ususkanost! Mrzim jutra. Ne mrzim puno stvari, al ovo je jedna od tih elitistickih stvari. Eto, 6 i 15 je, a Neponovljiva vec pokusava navuc nesto na sebe NE naopacke... Pola 7 vec vani, ja pozdravljam ranoranioce (sebe, ako se vidim negdje u odrazu... svi krme osim krvopija)...
Autobus... Smrdljivi ljudi, natrpani ko ona kava, nemljevena i vakuumirana. Ja medju njima, iskljucena... Godine prakse ucinise svoje i sad put do zagreba proleti za 5 min, slusam svoje pjesmuljke cudnih ritmova i zujim u zoru... Ako vec nista, bar sam se zora nagledala u te zadnje 4 god! Da, to sam ja, vjecni optimist.
I faks... ok, prva sam godina, i jos sam pod sokom, al se sam smisao vec iskazao, a smisao je da smisla nema. Bitni su ljudi, predmeti su totalno stali na drugo mjesto. I to ne kao u srednjoj, kad moras bit s odredjenom skupinom, osudjen na nju. Na faksu biras ljude (bar ja) optimalno po sebi, za druge me, iskreno boli taki. Sta mi nije dovoljno to da su predavanja u mojem slucaju nerazumljiva, pa da moram pricat s ljudima koji mi jedu zivce?
Inace nisam okrutna (samo ponekad zla J), al sam osjecaj kad sam maloj s jezicnih vjezbi rekla da odhebe je bio eruptivno ekstatican. Bas to mi je popravilo cijeli dan koji je iso od srednje zalosti pema apaticnom ocaju. Sva ta nadmoc... nedavno sam dobila naviku za ljude koji mi ne pasu govorit da su mali. „ajde mala zacepi“... he he... zvali su me Pacifist...
I eto, sad doma, veselim se vec odlasku u krevet. Je da ce Šapka (maca) skakat po meni jos bar do 3 ujutro, al to nije bitno. Da se ljudi mogu udat za stvari, je bi se vec zvala D. Krevet. Cak i ne zvuci tak lose...
Da li jos netko ima osjecaj da je malo previse teksta za prvi put? Dobih ga ja upravo. Vidimo se, moja draga i brojna (J) publiko. Ovo je bilo sve za danas, al se nadajte sljedecem, jos uzbudljivijem i dubljem ponoru u moju dusu, napacenu i prkosnu!

Slusa se: russian romances
Želi se: lizalica... i divljacko ljubljenje...
Porucuje se: Žagare, volim Vas!



*Kako ono… najjednostavnije stvari su ponekad najbolje, najistinitije?
Ma može :)


*Pjesma u prozi, o sad

*Vozim se u Samobor iz metropole, a vani na suncu se Cigani vozaju, sjaje im se euri po čelima, igra im crno paperje ispod košulje, mame prstom mene, hebem im zube zlatne.

Vani sunce, vani sunce rastura, vani se igra, vani ulicama kola život, filtrira se kroz bubrege, proljeva se po licima, žuto sunce , jarko.

Tope se livade po crnoj zemlji, tvrđava se pijano ljulja, paperjasto srebrnilo se vješa po granama, aaaajjaaaaaaAAAAAAAAAA!!! Boje se vratile, vratio se život. Živio

Živjele dosadne mušice, živjeli znojni radnici, živjele suknje!

I da, živjela ja.

Hm :)

Sluša se: Mostar sevdah reunion – treća stvar
Želi se: sutra da brže dođe, budem još jednu boju dodala na paletu :)
Osjeća se: ma baš sam dobre volje