Zbogom, anonimnosti!!! Trnje smo prosli, ostale samo zvijezde... I ni milijun stupnjeva na njima ne ce nas sprjeciti da se ne nauzijemo njihovog UVA i UVB zracenja! Hebi ga, znanost je sad na razini, zivjele kremice sa suludim faktorima (straha).
Divnog li vremena, prije smo morali pisati RUKOM (!) a sad mozemo pisati svoje unutarnje i vanjske dozivljaje uz bajan zvuk tipkanja po tastaturi, hip hip hura za tehniku!
Eto, malo prekopavajuci po mrezi (sad je vise klupko al sad...) skuzila sam da sam ja valjda jedina na ovom podrucju (citaj Balkan) koja nema blog ili bar stranicu na maj spejsu... i naravno, isla to odma ispravit!
Naravno, to da cu pisat uopce ne znaci da imam nesto pametno, revolucionarno, inovativno ili bar smjesno za rec. Vise kao nesto lapurlatisticki, trkeljam... to radim na svom ruskom blogu, to cu i nastavit radit ovdje.
Sve, samo da zauzimam prostor i vrijeme!
I najbolje da vas upoznam sa svojom svakodnevnicom...
Čemer i jad
ćemer i jad
chemer i jad
bolje da krepam...
Ok, to je kao oko mene... nekak se uvuklo u opcu svijest da moraju bit uber depresivni, sjeta je in, ak oces bit kul, budi tjeskoban. A ja...
Jedino kad se fakat mogu povezat s tim ljudima su ona divna jutra kad imam divna predavanja u 8, kad se Jedina mora dignut i odvuc se iz kreveta. Zbogom, slatki meki ostaci sna! Zbogom suhoca, toplina i ususkanost! Mrzim jutra. Ne mrzim puno stvari, al ovo je jedna od tih elitistickih stvari. Eto, 6 i 15 je, a Neponovljiva vec pokusava navuc nesto na sebe NE naopacke... Pola 7 vec vani, ja pozdravljam ranoranioce (sebe, ako se vidim negdje u odrazu... svi krme osim krvopija)...
Autobus... Smrdljivi ljudi, natrpani ko ona kava, nemljevena i vakuumirana. Ja medju njima, iskljucena... Godine prakse ucinise svoje i sad put do zagreba proleti za 5 min, slusam svoje pjesmuljke cudnih ritmova i zujim u zoru... Ako vec nista, bar sam se zora nagledala u te zadnje 4 god! Da, to sam ja, vjecni optimist.
I faks... ok, prva sam godina, i jos sam pod sokom, al se sam smisao vec iskazao, a smisao je da smisla nema. Bitni su ljudi, predmeti su totalno stali na drugo mjesto. I to ne kao u srednjoj, kad moras bit s odredjenom skupinom, osudjen na nju. Na faksu biras ljude (bar ja) optimalno po sebi, za druge me, iskreno boli taki. Sta mi nije dovoljno to da su predavanja u mojem slucaju nerazumljiva, pa da moram pricat s ljudima koji mi jedu zivce?
Inace nisam okrutna (samo ponekad zla J), al sam osjecaj kad sam maloj s jezicnih vjezbi rekla da odhebe je bio eruptivno ekstatican. Bas to mi je popravilo cijeli dan koji je iso od srednje zalosti pema apaticnom ocaju. Sva ta nadmoc... nedavno sam dobila naviku za ljude koji mi ne pasu govorit da su mali. „ajde mala zacepi“... he he... zvali su me Pacifist...
I eto, sad doma, veselim se vec odlasku u krevet. Je da ce Šapka (maca) skakat po meni jos bar do 3 ujutro, al to nije bitno. Da se ljudi mogu udat za stvari, je bi se vec zvala D. Krevet. Cak i ne zvuci tak lose...
Da li jos netko ima osjecaj da je malo previse teksta za prvi put? Dobih ga ja upravo. Vidimo se, moja draga i brojna (J) publiko. Ovo je bilo sve za danas, al se nadajte sljedecem, jos uzbudljivijem i dubljem ponoru u moju dusu, napacenu i prkosnu!
Slusa se: russian romances
Želi se: lizalica... i divljacko ljubljenje...
Porucuje se: Žagare, volim Vas!
Post je objavljen 17.11.2006. u 18:28 sati.