jur Jur JURCANJE!
Mozda je to ucinak ogromnih kolicina kave na mene, ali je najvjerojatnije opet samo moj mozak cijeli dan ispucava golemu kvantitetu energije, Krško, posrami se! Izgarajuci, dizel motor zvan Dasha, je morao cuvati energiju sjedeci za klupom mrskog mi zatocenistva. U glavi zbor, u rukama vatra, u trbuhu se titranje polako pretvorilo samo u jedan grc.
Otkuda energija? Htjela sam da svi nestanu na par minuta, samo da mogu otrcat potez preko a-zgrade. Pricala nepovezano, smijala se na najvece gluposti koje bi inace izazvale samo prezir. I kao da to nije dovoljno – kava-lava-laka!!
Ja – zvijer. Zvjerkam, mjerkam, zvjeram. Gledam trazim njusim. Ljubimgrlimskacem!
Ja – prirodna nepogoda.
Ja – sva sila sile!!!
Eh-ja!!
A meni je da se samo teleportiram
Ja na polju, s ciganima, skacem preko ognja u prnjama, isprikom za odjecu.
Ja u šumi, skrivam se sa ostalim seljankama iza breza od tko zna koje necisti.
Ma ja bilo gdje, samo ne ovdje, zidovi, koliko ih treba da bi ljudi bili zadovoljni?
Ubili su me crvenim ciglama, podzidom, pod zidom, pod zidom.
Prije zadnjeg predavanja kratila vrjeme s nekom curom s kroatistike, ni kriva ni duzna morala podnosit moje tlapnja.
Hvala sudbi naletio riplejtisucudevetstoosamdesetisest. On isto morao podnosit to isto, ali nekako mi je ipak bilo lakse pred njim, ipak se znamo cak nekoliko tjedana. Ma i jednostavno je lakse biti luckasto klupko dinamita pored njega. Drukcijeg li covjeka! Mi lajk. Ponekad napravi takav izraz lica, ko malo djete kad prvi put vidi avion. Sav zasjaji. Ajde, jos ima ljudi sa cudjenjem...
Tisucu rijeci u minuti, zivci mi bili na rubu. Da je bilo natjecanje, ponjela bi kolajnu, plavu vrpcu ili sto vec.
Btw, da bar ostavi tu bradu, bas je markantan s njom. Na slampav i sasav nacin. : )
Napokon je zavrsila ta preduga rupa.
Otplovila do fsb-a, izdrzala predavanje, SLOBODA!
Tisucu na sat odletjela na stanicu, promet mi je pasao, jur jur jurcao je. Svjetla zuta i crvena.
Evo nase limuzine.
Otplovih na neko vrijeme, tocnije sat vremena.
Odlucila sam pjesacit do doma. Hladan zrak mi se kao voda uljevao u pluca. Obarajuci neki rekord u brzom hodu, sjekla sam ga nozem, brzo, brzo. Dilema, cim brze hodam, tim brze doma.
A cuda oko mene!
Ja zivim na rubu grada, a ima i to neke prednosti. Dignem glavu, a ono hiljadu zvazda (sigurno neki debilni astronom dao ime svakoj).
*sjetim se kako je bilo sa covjekom br2, „primi me! Zgrabim mu ruku da ne padnem dok hodamo i gledam u te tocke ko moljac
I kad ono padne zvjeda!
Zazelila sam nesto.
Doletjela doma za minutu. Napisem ovo i idem radit domace mucenje. Ne da mi se, al hebi ga. Odlucila sam ne spavat danas.
Zeli se: pobjeci
Slusa se: neznam sto je to, nesto zestoko
Osjeca se: afterglow
Post je objavljen 21.11.2006. u 23:10 sati.