Na putu za Rajski Grad

Jutros mi je bila škola, i sve je oko mene bilo tako čudno… Ljudi oduševljeno pričaju sa mnom, svi puni euforije i straha prid novin tjednon… A mene ne briga, moje lice je ravnodušno… JA sam ravnodušna, nije me briga, sudjelujem u razgovorima al me nije briga…
Bila je zadaćnica iz engleskog i iz mene su riči samo sipale… Pisala sam i pisala i otišla iz razreda iako je bija još jedan sat posli toga… Imala san po ure i razmišljala šta da učinin s njima, nije mi se dalo stat ni u školi ni oko škole, tila san pobić jer me sve počelo gušit, a tila san bit slobodna… I šta mi je preostalo… Otišla san prošetat… Spustila san se priko pazara do Rive… O moj Bože, koliko emocija u meni potakne taj prizor: štekati s ljudima koji smireno promatraju more, more koje je danas bilo sivo i nekako podrhtavalo i podsjetilo me na mene. Ne znam kako, al more minja raspoloženja ka i ja… Valovito, tiho, silovito, sivo, modro, prozirno… More i ja smo jedno… Al ne zadržavan se tu, iden dalje… Ma koliko puta prošla Spliton, za mene je on uvik nešto novo i neistraženo… Kalete koje i ne znan di vode ni kako se zovu, a opet svaki put otkrijen novu i vrludan njon… Znan di je jug i kako se uvik vratit k moru, gubljenje me nikad ne brine iako se labirintu kaleta uvik negdi izgubin, al uvik i vratin… Počelo je grmit i sivat, al nisam ubrzavala korak, Split me čuva i uvik ću nać misto za sakrit se, a ako triba i pokisnit ću, kažu, kiša opere čovika, ili se bar meni tako čini… Normalnin korakon san i dalje lutala, kružeći, ali nikad se ne vraćajući, praveći se da točno znan di svaka ulica vodi… A u stvari ni ne gledan… Nije me briga, svaki kamen mi je poseban, želin svaki vidit i javit mu se… Mislim da je već jasno da Split za mene predstavlja nešto posebno, i ka Spalato i ka Split i ka on sam ono šta je… Neki posebi štih koji prevladava u njemu… Znam da nekima nije drago kad je pun turista, al ja obožavan proć između njih i vidit njihovo divljenje šta je to moj grad (iako i nije, al ga ja takvin osjećan…). Isto tako ga volin i praznog kad se sprema nevrime i onda osjećan da taj vitar šiba kroz mene i čisti me… Kiša u Splitu je ka kupanje u najmirisnijin kupkama, totalno pročišćenje, ne znan zašto, al taj grad odavno svaćan ka svoj, iako ga nekad nisan volila jer je bija tako velik i nedostupan… Neodsanjani san… A sad kad mogu, oden i šetan, sama, vikendon, a i nediljon nađen izgovor i vrludan, vrludan… Najdraže mi je kad su plaže puste, vitar šiba i onda se zavalin na obalu i živin ka jedno s moren koje liči i koje vida sve rane… I onda dođen doma, vidin onu našu klupu… I plačen i smijen se… Možda opet, al ovaj put u Splitu…

Jedan je sat iza ponoći a ja sidin već neko vrijeme isprid kompjutera i buljim u spremljene stranice na njemu… Nova odluka: iako mi je puno puta lakše pisat književno, jer afterall, kad pišen najčešće je to nešto u školi pa je književno, a i većina ljudi s kojima se dopisujen priko maila nije iz Dalmacije pa pišem književno… Al eto, proradilo i u meni ono nešto dalmatinsko i ako svi pišu književno, ja neću jer mi se ovako čini prisnije… Zanimljivo koliko se zadnjih dana mogu poistovjetit s tuđin razmišljanjima, pogotovo onima nostagičnin… je, iman 16 i po godina i koja se tu nostalgija može spominjat, al nešto u meni žudi za onin nekin drugin vrimenima koja su se činila puno sritnija, kad je i svit bija drukčiji, a problemi manji… Ne triban ić daleko… Tek kojih po godine, kad se činilo da je napunit 16 vrhunac svega… I ala, dobiješ osobnu pa moš vanka i nakon 11. Ka, ono, to nas je ikad zaustavilo u vrludanjima ulicama našeg grada uz koji nas veže puno lipih stvari i kad smo imali kojih 10-ak godina… Promatranje mladih parova po klupicama …
Snovi o tome kad će doć vrime kad ćemo se moć maknit i do Splita, do tad dostižnog samo subotama kad bismo išli s mamama u kupnju…
A sad je to došlo… Srednja škola, pokaz tako da moš do Splita kad te god pukne, u podne ili ponoć, već i prve ljubavi iza nas… I puknuta srca… A Split je još uvik tu… Mami svojon lipoton i sića nas na naše snove, naša sanjarenja, ka i ona naša klupa… I izazivaju suze, snove i lebdenja… Nema ništa lipše nego zaspat navečer i sanjat, sanjat sve ono šta nikad neće bit ostvareno… Kako je lako uništit sva sanjanja, samo jedna rič je dovoljna, ili ne triba ni to, jedan pogled i onaj osjećaj da ste vas dvoje sami…
Možda sam glupa kad sa 16 sanjan o pravoj ljubavi, al ne znan, to mi je pojam svega… Neki cilj u životu… Ne mora za mene ništa postojat ali samo da znan da taj jedan je tu za mene i da ću ga jednon srest…
Neki izlasci me znaju rastužit i onda znan radit gluposti, u prijevodu, pit… Par puta sam bila s priajteljicom koja mi je naj-naj i koja je ka ono rockerica, ali na misto di se slusaju narodnjaci, al jedino je to misto bilo otvoreno za ljude nasih godina… Ja sam bila pijana, njoj je bija rođendan, i nije me bilo briga za ništa, raspoloženje u totalnom rasulu… Bile su još dvi s nama, totalno ulickane, a ja i ona u crnom izdanju i crnog uma… I pricam ja onako normalno s jednim tipom šta ga znan iz škole… I okrenem glavu na jednu stranu i vidin te dvi kako se uvaljuju nekoj dvojici. Onda okrenem glavu na drugu stranu, a moja naj se zvali s nekim tipom… U tom trenu sam poželila se bacit u more… ne onako utapateljski, jednostavno san s time tila bacit i svoje ideale… Najčešće glupe ideale… Jednom sam djelomično prešla preko njih i nisam požalila, to je s moje strane bilo sasvim dobro, ali ono šta je na kraju ispalo nije moja krivnja… Kako priživit ka idealist u ovakvom svitu kad si neko ko se sa svojih 16 ne baca svakon tipu oko vrata iako bi to tija ali tvoje ono nešto u tebi ti ne da… Kad imaš neki glas u glavi koji ti šapće: “Nije toga vridno, opet ćeš patit i ne tribaš se uopće mučit, sve to isto završi.” Zašto je tako komplicirano bit jednostavan i čeznit samo za jednon stvari: pravin rukama oko vrata?

Uh, ne mogu vjerovati kako me male stvari mogu izvicirati ovih dana... Svaka glupost u kojoj nije onako kako sam ja zamislila me dovodi do ruba... I onda ili planem ili jednostvano prekinem komunikaciju sa ostatkom svijeta i ljutim se... ili to ili da plačem... Ovo zadnje nikako nema šanse, to si neću dopustiti, bilo bi preglupo da plačem zbog gluposti, dosta mi je više toga... No, ipak, hvala Bogu, ima i stvari koje me jako oraspolože... Razgovori sa jako dobrim prijateljima/cama, ali ne onako dubokoumni, već duhoviti no ipak sa nekom granicom... A tek dobra pjesma?! ne mogu vjerovati, no kad čujem neku dobru pjesmu koju volim, samo pjevušim i samo mi to okupira um, ne brinem za ništa drugo ma kako mi loše bilo, dobri, stari rock! Osjećam kako me teret teenagerstva svaki dan sve više pritišće, a baš i ne postoji netko kome bih mogla se u lice izjadati, ta ideja mi izgleda potpuno glupa. Nije mi uopće stalo do tuđe reakcije ni hoće li mi se tko smijati, jednostavno nisam navikla na nešto tako, no, osjećam da se u nekom smislu otvaram... Shvatila sam da od prijatelja mogu tražiti jedino ono što ja mogu ponuditi... Ne mogu tražiti nečije povjerenje ako ga prvo ja ne ponudim, valjda to znaci da se prijateljstvo mora razvijati, njegovati i sl. Postoji par prijateljica koje su mi stvarno drage i željela bih s njima biti stvarno super, no, bojim se da je to gotovo nemoguće jer koliko se ja god trudim njima približiti, to mi baš ni ne ide od ruke. Ali, postoji i jedna kojoj uistinu mogu sve reći i o svemu raspraviti, čak i ako nam se svidi isti dečko pa se javi i svojevrsno rivalstvo. Isto tako, dijeli mi savjete kad sam u depresiji, trpi moje izljeve bijesa i sl. Mislim da je za svaku osobu važno da ima nekoga uz sebe, valjda je to ona pokretačka snaga u našem životu, a temeljni cilj imati nekoga tko će nam uvijek pružiti ruku i povesti nas ka svjetlu kad svud okolo je tama, a bura šiba?!
I još nešto:
Ne mogu vjerovat što se danas dogodilo... Došla sam prvi sat u školu i dočekalo me prekrasno iznenađenje. Jedan "prijatelj" iz razreda je shvatio da je ovo moj blog i to rekao svom prijatelju također iz mog razreda... I naravno, zafrkavanje je počelo... Al' znate šta, xxxx i Mrava? Čisto me nije briga... I znam da ćete ovo pročitat... Možeš ti mene Mrava prozvat jasno i glasno imenom, nije me briga, jednostavno izbrišem komentare, tj. ukinem ih. Možeš dat adresu i cijelom razredu, nije me briga, neka pročitaju, vama je možda smiješno, ali možda će tako drugi shvatit zašto radim sranja koja radim i zašto se ponašam onako se ponašam. Jadno je što ljudi u današnje vrijeme ne mogu pokazivati svoje osjećaje i javno priznati da pate... Briga me, i zato ne brišem ovaj blog ma kome ga vi dali... Cure iz mog razreda koje ste rekle da ćete doć i pročitat, gledajte i čitajte (vaše ime ne spominjem, kao što nisam nijednom iako ste se prepale da sam vas crnila, a zato uistinu nemam povoda)...

Evo još jedan dan je prošao i došao... Baš kao i ova 3-4 dana. U mom životu ništa posebno se ne događa, osim što su neki dani malo bolji u odnosu na druge... Eto, recimo, takav je bio današnji. Ekipa oko mene je bila poprilično u dobrom raspoloženju te je to pozitivno utjecalo i na mene. Konačno sam se i dobro nasmijala. Za razliku od prethodnih dana kad sam bila očajno društvo, ljudi su se čak i smijali na moje šale u kojima danas nije bilo ni traga bezobraznosti...
No, shvatila sam da nakon ovog ljeta neke stvari nikad neće biti iste... Moj život se promijenio, i to na gore iako se to onda nije moglo niti naslućivati. Ono što je trebalo biti ljetna ljubav postalo je noćna mora koja mi je (bar dosad) samo uništila život. Nisam više tako naivna djevojčica, život mi više nije ono o čemu sam sanjala, škola mi više nije obrazovna ustanova već mučilište. Svi moji prijatelji su primjetili da više nisam ona stara... Kako jedan debil može uništiti nečiji život?!

Evo i moj prvi post...
Eh, ovo mi je sve novo i nemam baš trenutno inspiracije pa ovo pišem samo da mi blog ne bude prazan...
Ono o čemu ću pisat bit će svašta, sve što mi se događe, što mi je trenutno na pameti i tako...
Sad nisam ni ljuta, ni tužna, ali ni sretna, jednostavno buljim u monitor i pišem, punim redove, bar mi to kao ženskom biću nikad nije bio problem... :) Al eto, imam 16 god. i ponekad mi se čini kao da je cijeli svijet protiv mene, kao vjerojatno i svim drugim teenagerima, al eto ja sam ja, i samo moji problemi su ti koji su mi važni. Srećom, uvijek imam potporu svoje sestre koja je uvijek tu za poslušati moje probleme, savjetovati me i oraspoložiti, i iako ima 21 god., zna me ponekad izvesti sa sobom u noćni život i tada me druženje s ljudima tih godina najbolje "digne". Inače, prije 3 mjeseca sam prekinula sa svojim prvim momkom koji je imao upravo 21 godinu (da, 16 mi je, i to mi je bio PRVI momak, vjerojatno što su meni veze uvijek bile nešto uzvišenije i tražila sam ono nešto...), tako da i nisam u baš najboljem stanju, pucaju me često u zadnje vrijeme nekakve krize, ljuta sam na sebe, na cijeli svijet jer me baš i nije lako shvatiti, ili bar nitko i ne nastoji...
I tome ovaj blog... Nekako mi je neke stvari lakše reći ljudima koje i ne znam nego svojim prijateljicama. Zadnja lekcija koju mi je život udijelio je da me najlakše povrijede ljudi do kojih mi je najviše stalo... A trenutno se osjećam upravo tako: ranjivo i užasno me lako povrijediti iako to nikom ne bih nikad priznala budući da se uvijek nastojim praviti kao da sam od željeza. No, ono što se nitko ne sjeti je i da željezo hrđa, da se i kamen može razmrviti, dovoljno je samo neko vrijeme, i to se dogodi, kemija je čudesna... A tako i sklopovi u mojoj glavi... Sve je to zamršeno i ne zna se ni kraj ni početak, ali prilično je opako dok traje... A to je upravo sada!
I prilično sam napisala za nekog tko nema inspiracije, zar ne?! :)