Na putu za Rajski Grad

Evo i moj prvi post...
Eh, ovo mi je sve novo i nemam baš trenutno inspiracije pa ovo pišem samo da mi blog ne bude prazan...
Ono o čemu ću pisat bit će svašta, sve što mi se događe, što mi je trenutno na pameti i tako...
Sad nisam ni ljuta, ni tužna, ali ni sretna, jednostavno buljim u monitor i pišem, punim redove, bar mi to kao ženskom biću nikad nije bio problem... :) Al eto, imam 16 god. i ponekad mi se čini kao da je cijeli svijet protiv mene, kao vjerojatno i svim drugim teenagerima, al eto ja sam ja, i samo moji problemi su ti koji su mi važni. Srećom, uvijek imam potporu svoje sestre koja je uvijek tu za poslušati moje probleme, savjetovati me i oraspoložiti, i iako ima 21 god., zna me ponekad izvesti sa sobom u noćni život i tada me druženje s ljudima tih godina najbolje "digne". Inače, prije 3 mjeseca sam prekinula sa svojim prvim momkom koji je imao upravo 21 godinu (da, 16 mi je, i to mi je bio PRVI momak, vjerojatno što su meni veze uvijek bile nešto uzvišenije i tražila sam ono nešto...), tako da i nisam u baš najboljem stanju, pucaju me često u zadnje vrijeme nekakve krize, ljuta sam na sebe, na cijeli svijet jer me baš i nije lako shvatiti, ili bar nitko i ne nastoji...
I tome ovaj blog... Nekako mi je neke stvari lakše reći ljudima koje i ne znam nego svojim prijateljicama. Zadnja lekcija koju mi je život udijelio je da me najlakše povrijede ljudi do kojih mi je najviše stalo... A trenutno se osjećam upravo tako: ranjivo i užasno me lako povrijediti iako to nikom ne bih nikad priznala budući da se uvijek nastojim praviti kao da sam od željeza. No, ono što se nitko ne sjeti je i da željezo hrđa, da se i kamen može razmrviti, dovoljno je samo neko vrijeme, i to se dogodi, kemija je čudesna... A tako i sklopovi u mojoj glavi... Sve je to zamršeno i ne zna se ni kraj ni početak, ali prilično je opako dok traje... A to je upravo sada!
I prilično sam napisala za nekog tko nema inspiracije, zar ne?! :)