Ishikoridome No Mikoto

03.03.2008., ponedjeljak

la muerte me está mirando.

Umire čovjek.

a)Glasovi se uspaničeno množe, soba se ispunjava zadahom razuma,
šaptanje postaje igličasto. Neugodno postaje.
b)Nebo se steže, vani se zrak gužva i raskriljuje se prostrano, titraju pernate kuglice života, krošnje se uzlistale i nagnule svijet prema kraju ulice, šuškaju glasovi bogova kroz uvenule krovove, truli miris smrti se spušta, i nagoviještaji se pruzaju zračnim bićima uvis pa ukrug dalje.
c)Umire čovjek.
Glasovi se stišavaju. Neznatni bog zapulsira i upuhne mu vatru u kapke. šuštanje života. Kiše krvi, naglo naprijed, pa gore, i otkotrljale se dolje u provaliju tijela.
Vrućina isparava. Glasovi neugodniji i tiši. Udara srce o stijenke sobe i tamne prestrašene oči ljudi. Natrag.
d)Zaurlao je zrak i prostrijelila su bezsjena bića sebe kroz ulicu, prema kraju raja, gdje završava smrt.
e)Uprti prsti u čovjeka.
f)Smrt virka kroz prozor.
g)Vrisak čovjeka. Ruke prema prevrnutom nebu.
Uznemirenost u sobi. Talasanje straha.
h)Pompozna najava, trublje u ulici, sve krošnje zaiskravaju i piskaju, smrt je u zraku.
Povlačenje valovitih niti oblaka kroz ulicu, brzo, smrt je u zraku!
i)Smirivanje.
(Kolanje mlakosti postojećeg, koja se razvija u ovim trenucima života, kad je svijet izgubio personifikaciju, i našao se živim i neznanim bićem, prostranim samim sobom.)
Umiranje.
j)Uzavrela kovrčavost pripreme. Smrt je skliznula iz nuklearne doline zivota i krilasto se, britko uvukla u sobu, u čovjekove kapke i prekrila je postojeće. Oplahivalo je svijet stanje uznemirenosti.
k)Svi su to vidjeli.
Smrt se oduzela, pala je na napetog čovjeka, splahnula je naduti život. Tiho je uzdahnulo tijelo.
Duša se rasprela od tijela, popadale su nepravilne niti na pod i usahnule.
Duša je nestala u zraku.
Svi su to vidjeli.
Čovjek je umro.
Vrisak u sobi.
l)Svijet se osvrnuo i prekrio svoje lice. Odvilo se vrlo brzo.
Povukao je svoje živo za sobom i otklizio dalje. Ulica se linearno praznila. Ništa.
m)Kćerka je zajapureno i slinavo promrljala nešto, i nagnuvši se kroz prozor, povratila je. Majka se ukočila na sjedalici i zaogrnula je svoje čelo i šarenice crnilom i odsutstvom razumnog. Susjed je pogledao po sobi, sklopio mrtvom čovjeku oči, popravio mu plahtu, i susjedski izašao na vrata iz sobe; tiho.
n)Ulica je prazna.
Kasno popodne.
Djelomicna oblačnost.
Vlažnost zraka prihvatljiva.
Toplo je.
Malo je povišen tlak zraka; Marka, koji živi malo niže, pri kraju ulice, boli glava.
Vjetar je otprhnuo posljednji zadah smrti.



- 02:10 - "Mind if I smoke?" (3) - "-Care if I do." - #

<< Arhiva >>

12.08 (1)
09.08 (1)
08.08 (1)
06.08 (1)
04.08 (1)
03.08 (2)
02.08 (1)
01.08 (1)
12.07 (1)
11.07 (1)
10.07 (1)
09.07 (1)
08.07 (1)
07.07 (2)
06.07 (3)
05.07 (2)
04.07 (2)
03.07 (2)
02.07 (1)
01.07 (1)
12.06 (1)
11.06 (3)
09.06 (1)
08.06 (3)
07.06 (4)
06.06 (3)
05.06 (2)
04.06 (2)
03.06 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Teško promiču ceste, noć je trudna.
Noć je vatra i srebro pojasa tvoga.
Brda se crna ziblju, goveda budna,
raste šuma kao sudbina nijema i stroga.
Tamo je zapad, žut, ti ideš zanesen;
nespokojno te neko krilo zove.
Kamenita je zemlja, put rastresen.
Reci mi, zašto voliš neba i galebove?

---

VJEČNOST

Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.

Dušo stražarice,
Šapnimo priznanje
Te ništavne tmice
I plamena danjeg.

Od svih ljudskih težnja
I općih elana,
Slobodnijih čežnja
Krilima si gnana.

Jer po tebi samo,
Žeravo od svile,
Mi Dužnosti znamo
Što nas stalno sile.

Tu nikakve nade
Preporoda nema.
Strpljen taj tko znade,
Patnja nam se sprema.

Našli smo je opet.
A koga to? - Vječnost.
Val do sunca propet,
More uzneseno.

Arthur Rimbaud


---

Nocturno s prozora
Pomaljam glavu
kroz prozor i vidim
kako je želi nož vjetra
odsjeći.

Na tu nevidljivu
giljotinu postavio sam
glavu bez očiju
svih mojih želja.

I miris limuna
ispuni beskrajni trenutak,
dok se vjetar
u koprenu pretvori.
Federico Garcia Lorca


---

ŽUTI CVJETOVI NIŠTAVOSTI

Žuti cvjetovi ništavosti
opadaju. Cvili u žlijebu
vodopad i prhće na vrhu bukve
vrabac.
Alabastrene madone
prate me; nehajni moji koraci
ne znaju do li put ne-
svjesnosti. Uzdam se u ovu slabu svjetlost
što preobrazuje, i što više krzmam to više
udaljujem se od sebe.
Otajne harfe
večeri razapinju mi mreže
sna.
Stvoren od trava i misli,
ne ćutim student osamljenosti.

Osvaldo Ramous

---

KRISTAL

Gruda skrućene svjetlosti zatvorene
u simetričnom obliku, kristal.
Irisno jutro u tebi spava
stoljećima;
i gledaš, netremice, vrtoglavo
proticanje sunca.

Osvaldo Ramous

---

LANCI

Bolovao sam od lanaca zvukova
i neprohodnih krugova svjetla.
A ritam, ritam neprestani: krv,
zvijezde, godišta.

Vrijeme je samo brujanje zvona.

Osvaldo Ramous


---