Ishikoridome No Mikoto

25.03.2007., nedjelja

Bakina Zhbuka.

To moze biti starinski steker ili Adamova jabucica neznatni predmet se igra Svega i igra je spora tiha i bezbojna no ipak tamnija od Nicega tamnija od necega unutar kase mozga pepeljare razuma i um je u nemilosti nema povratka samo tapkanje glasanje svakim korakom duze i plovenje morem juznije od sad juznije od nas i nasih megalomanskih ideja mi smo jedno i mi smo svi a odzvanjanje kontrabasa i smrdljivih bubnjeva u dubini svijesti je prekinulo caroliju radoznalih nocnih mora. treba se obnavljati ili umrijeti, istina udarila sam od zidove prekrivene samtenim valjuscima usnim skoljkama a zvukovod svjetlosti primao je bljestave signale sebe duboko u mozgu unatrag i slojevi zelenih alga i sjevernjace moje suzdrzanosti i mrmorenje povijesnog kraha u mijelinskim ovojnicama mojih lutaka srebrno je bilo a sad biva bezbojno aristokratska puscana zrna i pljesnive plutajuce plutace sinoc u robinzonskoj imovini svetog dana ljetina kontrastnih kukaca s oklopima i kopljima i bajunetima su napadali gradove meksicke pjescane i narancaste ay, ljubavi gorka zacvrci poput uzeglih feferona svoje ljepote upozori sunarodnjake od graha i lopovluka da je grad napadnut i nema uzmicanja nema uzmicanja rat ce biti, rat je tu da se zbude on je jedino sto se zbiva i sto zorama i nocima biva unisteno i negirano i slavljeno i svi pupoljci svijeta i mirisne gaze i maraskino moj zadarski livno, duvno dimnjaci moje prisutnosti puse i upuseni su njegovom pravicom koja gleda multifunkcionalnu raslojenost leksika savjesti raspeli smo se cetrnaestog dana mjeseca nisana uz vatre i bakljaste kurve nalik drvenim figurama drveta i rijeke rukovodecih blabora upirase prstom nevino i djetinje plazeci utrobama po nama raspetima plakali smo satima tuznim placem prognanika a oni su plazili po nama gazili su lezaljke po plazama i stolove na majuru izmedju razuma i rima nema dima a svijesti ipak ima ne pisati o pisanju znaci Pisati a ja nikad nisam Pisala ja sam samo risala maglu izmedju svojih usana i prstiju i ticala svojih niti nevinosti drhti slika u prikrajku nesto bleji smije se otvoreno prljavi uvojak cvili ruga se ruga umrljanoj svili i konstatno piljenje po necijim ramenima i piljevina stoljeca se razlijeva razliccima od makova i previse je svjetskog straha i previse neznanja malo je daha krasnog jasnog kratkog daha uzdaha pjesme tako malo, da ne sustiglo ni kornjacu zle kornjace zelim disati samo malo uznositije i ponositije od nabreklih vena kojih nikad nije bilo, pa ih ni sad nema.

- 18:36 - "Mind if I smoke?" (1) - "-Care if I do." - #

03.03.2007., subota

Hommage Rimbaudu

evo, s ovim sam prosla na drzavno iz Lidrana, medjutim, to ce biti potpuno razocaranje jer cu biti sama, nece biti nitko od mojih Pjesnika. --> Unutar dvosmislenih slika, slova plutaju nasmijesena, pijano se klateci, crna na bijelom. Mekano neuredna, bez ikakvog smisla, lutaju prekrivena znojem mojih umornih prstiju, sarolika vijugajuci, trazeci nista, bivaju zaboravljena unutar novih visokih tonova mojih violinskih misli. Ali nema veze. Dopustit cu si preduge i prekratke recenice. Mozda na kraju ipak jedna bude. . . savrseno prave duzine. Mozda i ne. Vjedje gore... a noc ceka. Titravo i prohladno. On me ljubi za Laku Noc.

- 01:34 - "Mind if I smoke?" (9) - "-Care if I do." - #