|
|
Šetnjica
30.04.2005., subota
Ludi dani
Svašta se čovjeku dogodi u samo dva dana. Jučer sam imao dvostruki sudar. Moja je "krivica", dakako, jer sam vozio u svojoj traci i išao samo naprijed. A to ne može ovdje, a-a. Ovdje svi moraju voiti lijevo desno, ulijetati jedni drugome u traku, neprestano trubiti, ne davati žmigavce kada skreću, ne poštivati pravilo prednosti itd. Itd. Tako sam u istom trenutku bio greban s obje strane vozila. Dva su kombija htjela ući u moju traku istovremeno, svaki sa svoje strane, a ja sam bio negdje 2/3 u njhovoj dužini od pozadi. I oni su, kako je to ovdje običaj i praksa, jednostavno krenuli u moju traku ne gledajući u retrovizor – jer zašto bi, ovdje to ionako nitko ne koristi - i počeli su me istovremeno grebati s obje strane vozila, tako da sam se našao u sendviču iz kojeg nije bilo izlaza. Desni grebač je ostavio samo malo svoje boje na mom braniku, dok mi je lijevi fino ostrugao prednju trećinu vrata, prednji lijevi lim i izbio lijeve žmigavce. Pokušavajući istovremeno upamtiti registarske tablice oba kombija, sveukupno 12 brojeva, zaboravio sam stati. Srećom nas je vidio policajac koji je regulirao promet nekih 20-ak metara dalje pa nas je on zaustavio. Ali onaj desni kombi je ipak uspio pobjeći jer policajac nije shvatio da je i on u igri. I onda sam proveo dobar dio popodneva, po najvećoj žegi, u policijskoj stanici ispunjavajući formulare s prevoditeljem, pišući dvaput sve do u detalj jer fotokopiranje nije opcija.
A sve radi Coca Cole i osmjeha od prije neki dan – rekoh, hajde da donesem svim nezadovoljnicama Coca Colu pa da se zezamo malo.
|
Bivajući bez auta, jutros sam se trebao dosjetiti kako otići do krojača po košulje i hlače koje sam naručio, jer u 16 sati nas je čekalo vjenčanje jednog kolege iz Švicarske sa svojom curom iz Rwande.
|
Za ovo vjenčanje mladenci su naručili plesače iz Kandyja, stare i višestoljetne prijestolnice Šri Lanke, u kojoj su kraljevali najvažniji vladari otoka. Po običaju, plesači, bubnjari i trubač (koji puše u školjku, ne u trubu) dočekuju nevjestu na ulazu.
|
Još danas Kandy ima posebno značenje za žitelje Šri Lanke, a plesovi koji se izvode su dio duge i jake tradicije. Izvode se na svim značajnijim proslavama u zemlji.
|
Plešući, plesači polako vode nevjestu k mladoženji.
|
Da bi joj na kraju otvorili put k njemu.
|
Nakon potpisivanja dokumenata i posipanja rižom, mladenci se, opet predvođeni plesačima, upućuju ka njihovom dvosjedu ukrašenim umjetnim cvijećem :-( Prije prolaska kroz cvijetnu arkadu, pred njima tri djevojke pjevaju tradicionalnu pjesmu blagoslova.
|
Plešući, povorka se bliži nečemu što u svom centru sadrži nekoliko uljanih svijeća koje mladenci trebaju zajedno zapaliti, rukom u ruci, s voštanicom.
|
Nakon toga sjedaju u dvosjed i piju narančin sok iz partnerove čaše. To je kraj ceremonije.
|
Plesni program se nastavlja uz spektakularna salta, rotacije i uigrane pokrete.
|
Ples završava i počinje interni program sa svakakvim zajebancijama. Da ne bude gostima dosadno, mladencima su priređeni testovi zajedničkog preživljavanja. Bijela mrlja koja se vidi u sredini slike nije oblak, već zdjela koja leti!?! Mlada mora u 2 minute oprati 10 različitih vrlo prljavih komada posuđa i završivši pranje jednog komada, isti baca iza svojih leđa. Muž treba uhvatiti posuđe da ne padne i što brže ga osušiti krpom dok ne doleti novi komad.
|
Nevjesta zavezanih očiju provlači ruke kroz rupe u tkanini i treba od pozadi temeljito oprati mladoženjine zube, sa ispiranjem usta, naravno.
|
Isto važi i za brijanje, of course. Ove igre nisu dio Šri Lankanske tradicije, ovo su smislile mudre glave iz našeg ureda.
|
Pala je noć i ja sam krenuo doma, prije nego li će poslužiti jelo. Tamo nema ništa za vegetarijance...
|
29.04.2005., petak
The way I like it
Nešto sam se zamislio. Jučer mi se opet otvorila kreativna dizna i opet sam napravio jedan Asterix roman na temu firme, u roku 2 sata. U tih dva sata niti sam što čuo, ni vidio, ni mislio, ni bio gladan, ni žedan - ništa. Samo je sve brujalo od energije i dobrih ideja i lucidnog zadovoljstva. Imam osjećaj da nisam ni disao. Potpuno sam bio obuzet ostvarivanjem slika koje su mi se nalazile u glavi. I onda sam se zamislio: ako uvijek, odmah i s lakoćom mogu probuditi i usmjeriti svu svoju energiju kada je u pitanju izrada ovakvog stripa, ako mogu osjećati toliku uzbuđenost u kostima i mesu dok radim sve to i ako sam tada savršeno razbuđen u usporedbi sa svim drugim aktivnostima koje obavljam preko dana - zar možda ne radim pogrešan posao? Da li su crtanje i stripovi ili nešto slično ono čime se trebam baviti?
Za usporedbu, dan prije sam se telefonski čuo sa mojim poslovnim guruom, čovjekom koji me je preveo preko tankog leda u mojim prvim mjesecima ozbiljnog rada (zadaci sa velikom odgovornošću). Nismo imali nikakav kontakt pune 2 godine, a onda mi je prekjučer rekao: imali smo veliku katastrofu u siječnju. Zaposlili smo stotine ljudi, došlo je na desetke stručnjaka iz Europe. Za tvoj dio posla, izričito sam tražio tebe, ali su mi rekli da si umoran od Afrike i da te šalju na lakše mjesto, u Šri Lanku. Bilo je zadovoljstvo slušati te riječi od čovjeka koji dosta visoko kotira u firmi i koji me je vidio u, recimo tako, najgorem izdanju. No, ovo zadovoljstvo nije nikako usporedivo sa zadovoljstvom kreiranja koje sam ranije spomenuo.
|
27.04.2005., srijeda
Coca Cola i osmjeh
Nisu baš blesavi oni u Coca Coli sa svojim stereotipnim reklamnim slogovima kojima se svi uglavnom smijemo. Danas sam odlučio napraviti promjenu u ishrani pa sam za ručak otišao u McDonalds, umjesto u uobičajeni Pizza Hut ;-)) Kupim što mi treba i dobijem 2 velike Coca Cole uz to. Jedna mi je sasvim dosta, mislim se što da pravim s drugom. I padne mi na pamet: hajde da budem dobar, za promjenu, nisam odavno :-) Tako sam jednu Colu ostavio jednoj od 3 najlijepše cure koje imamo ovdje u uredu, s osmijehom, naravno. Ona se iznenadila potezom (izgleda to ovdje nije običaj) i oduševila jer joj se upravo danas pokvario A/C, pa joj je hladno piće došlo k'o kec na desetku. Ajde što je to bio iznenađujuće dobar potez, pa sam sada pozdravljan specijalno razdraganim glasom, nego su se nakon nekog vremena oko nje okupile i druge dvije ljepotice i glasno izrazile da joj zavide i da hoće i one svoje Cole! Eh, što nisam imao fotoaparat u ruci. Od kad sam tu, nikad ih nisam vidio ni blizu jedna drugoj, a ovako na jednom mjestu sve tri pogotovo. To je bio istinski praznik za oči i za dušu. A sve radi jedne Coca Cole i jednog osmijeha... Leptirići... :-D
|
26.04.2005., utorak
Ooo, bolji gljava, bolji stomak, ooo...
Puf pant, puf pant, nemrem dihat, vrug te skeljil... Već nekoliko dana ima problema sa (ne)spavanjem, što nije predstavljalo problem ovaj vikend jer sam mogao spavati po danu, ali početkom radnog tjedna, ovo se pretvara u noćnu moru. To jest, dnevnu moru. More bre. Sve je počelo u subotu jutarnjom meditacijom gdje su mi se otvorila nova vrata u svijesti, najznačajnija do sada. To su ona vrata koja su do sada uvijek ostajala zaključana i skrivena iza zavjese nus-produkata kojima sam dugo vjerovao da su moj glavni problem. Dakako, radi se o seksualnosti, a što drugo. Svijest je konačno, u meditaciji, provirila u taj dio psihe i instuitivno osjetila da se tamo nalaze pravi odgovori, a ne u beskonačnim razmišljanjima i nadmudrivanju negativnih aspekata mog karaktera s kojima nikako nisam mogao izaći na kraj. Kritike, agresije, pohlepe, neiskrenosti i druge slične osobine odjednom su se sakupile pod jedan zajednički nazivnik: seksualnost. Izravan dodir s tom energijom, prije nego li će se oformiti u oblik želje, nagona, potrebe itd. i uvid u mogućnost drugačijeg ophođenja s njom, kao i izravne povezanosti sa gore navedenim karakternim osobinama, ostavio me nijemim. Nijemim ne od sreće ili od ushita, već od samog pogleda u TO. Iste večeri sam završio na mjestu iz kojeg se bilo nemoguće izvući - večera s amabasadorima. Kako je odmicala večer, osjećao sam se sve mutnije i teže, počeo sam se preznojavati i hiperventilirati, bilo mi je čas vruće čas hladno. Kad sam se vratio kući nisam imao sile za dobru meditaciju, bilo je previše ljudi i njihova atmosfera me jako poklopila. Od tada imam zdravstvenih problema, dobio sam i proliv, nisu mi sve koze na broju, raspoloženje mi juri gore dole kao ludo. Malo super, malo pred povraćanje pa opet nazad. Jutros sam došao tek u 10.30 na posao i evo nekako privodim dan kraju s mučninom u želucu. Hajd, dite ne mir...
|
25.04.2005., ponedjeljak
Gledam te...
U poslijednje vrijeme sam dobio informacije sa različitih mjesta kako ljudi gledaju neke video snimke sa mojom malenkošću na njima i lijepo se smiju. I ja se lijepo smijem, jer su mi nedavno dopali šaka 3 DVD-a sa po 8 epizoda MASH-a, urnebesne serije iz 70-tih o američkoj ratnoj bolnici u Koreji, vrlo blizu fronta. Za one koji su gledali, prava je uživancija ponovo se daviti od smijeha sa urnebesnim zajebancijama Hawkeyea Pierca, Trappera McIntyrea, Hot Lips Houlihana, Radara i ostalih luđaka. To je nenormalno, koliko zezancija u minuti ti ljudi mogu napraviti. Za svaki slučaj, uz Engleski audio, stavio sam i engleske subtitlove kako ne bih propustio ni jednu. I stvarno, na svakom DVD-u ima 8 epizoda po pola sata i kad ga jednom ubaciš u kompjuter, ne možeš se otkačiti do kraja DVD-a. Uz MASH sam našao i 6 epizoda Asterixa koje su me malo razočarale, jer izbor glasova nije baš najbolji. Engleska verzija je puno bolja od američke i puno razumljivija, dakako. Jer, nekako ti ne paše da čuješ Obelixa koji ima kaubojski akcent i boju glasa koja ga čini jednostavno previše glupim. A imam i još nešto "ispovjediti", kad smo već kod Asterixa: Potrošio sam svojedobno dosta novaca na skoro čitavu kolekciju tiskanih Asterixa, nekih 30-ak epizoda, koje sam našao ovdje u Colombu. Sada putujem doma sa dodatnih 10 kila prtljage. Sreći nije bilo kraja, a ni smijehu i čitanju, dok nisam završio s konzumacijom. O ovome sam sanjao odmalena. I upravo je bilo nevjerovatno koliko sam kolega usrećio kada bih im na teren, u zabiti, donio nekoliko epizoda. Ljudi su bili sretni i plakali su od smijeha. Ujutro za doručkom bi prepričavali pročitane dogodovštine i opet se smijali. Zanimljivo je da su to ljudi u nekim svojim 40-tim i 50-tim, ako ne i stariji, i totalno bi podjetinjili s ovim stripovima, pa smo tako stroge profesionalce mogli gledati u potpuno promijenjenim, opuštenim ulogama.
Inače, danas sam se dobrano rastužio. Ima "jedna mala crna" s kojom je postojala magija, ali mojim prečestim i dugim izbivanjima van Colomba, dogodilo se da se nismo vidjeli preko mjesec dana. Danas je ušetala u moj ured, ljepša nego ikad, sa svojim prekrasnim osmjehom. Otvorena, slatka, draga. Malo smo procvrkutali i kad je izašla, mene je lupilo u glavu da za dva tjedna dižem sidro odavde i adio Mare. Uhvatila me nostalgija u roku odmah. Stvar je popravila, nakon par sati, moskovska sestruška s kojom sam se našao na chatu. I Ramajana preko telefona. Čuti svog glavnog dobavljača bakljavi, heroina i boze je ipak často koje se ne događa svaki dan. A nije bilo loše ni sa sister po krvi...
|
23.04.2005., subota
Subota
Ovo subotnje jutro je mirisalo na skopska ljetna pješačenja na posao, spuštajući se s Vodna niz uličice bez vozila, udišući svježinu rosnog jutra, prolazeći kroz mirisne drvorede. A baš sam se čudio zašto sam jutros jako raspoložen da se dotjeram, zašto provodim toliko puno vremena pred ogledalom i pregledavam svaki detalj na sebi. Možda zato da se mogu bolje uklopiti u ljepotu subotnjeg jutra u ulici gdje živim...
|
22.04.2005., petak
Bon...
Opet se izgubih u džungli, oprostite. Evo me nazad, u čekaonici na "aerodromu" na samom sjeveru zemlje, gdje kratim vrijeme do ulaska u avion za Colombo. Da ne zurimo u prazno bez veze, puštaju nam karaoke na televiziji, no nitko se ne usudi zapjevati. Ovaj put nemam ništa za prijaviti, osim da sam se prvi put umorio od posla i da sam čak dobio mali herpes na donjoj usni od nervoze. Hm, long time no see... :-) Mogu samo zaključiti da je daleko lijepše putovati avionom nego istovremeno gubiti 10 i više sati po drndavim putevima na kojima je ograničenje 40 ili 50 km/h, a sudeći po kvaliteti i širini puta – dobro je da je tako!
Ah, da, skoro da zaboravim, počele su i prve suzice jer se na neka mjesta više ne vraćam...
|
17.04.2005., nedjelja
I na kraju - ljubav
Taman završivši jednosatno lamentiranje u prošlom postu, provjerio sam e-mail i u njemu našao poruku od moje ruske sestruške da se i ona na kratko vratila u Afriku i da ćemo se vidjeti tamo za dva mjeseca. Vrišt, vrišt!!! Sreeetaaaan saaaaam. Jupiiii!!! Prekrasnaja sestruška, ah, kako je to lijepo... Juhuuuu
|
Congratulations! You have reached Level 2! Proceede/Quit
Počelo je prije par tjedana, lagano kuhajući i stalno dižući temperaturu u loncu. Prošli tjedan se oformila jasna ideja, javno je izgovorena i sada se čeka blagoslov. A ja ne mogu spavati već danima.
O čemu govorim? Opet sam u situaciji gdje su neki članovi tima toliko prokleto lijeni i to već godinama da je opet došlo vrijeme otpuštanja. A to je onda "super", jer se pokrene toliko mržnje i kritike u svim smjerovima, da se onaj koji je u središtu priče osjeća kao razapet pred nukelarnim reaktorom koji ga zrači sve više i više i uništava mu organe u tijelu, jedan po jedan. Već nekoliko dana ne mogu spavati niti imati miran dan, kroz trbuh i glavu mi jurišaju horde napadača, ratnika, barbara. Užasno su ljuti i ratoborni, uništavaju sve pred sobom, sipaju bijes i mržnju oko sebe. A ja pokušavam svo vrijeme da se ne nerviram i da ne kritiziram u sebi, pokušavam se odmaknuti od tih sadržaja, ali eto, ne ide. Osim u kratkim blagoslovljenim sekundama najdubljih meditacija. Koje sada, istini za volju, nisu baš duboke, uz ovakav nemir. A mogao sam lijepo bez svega ovoga - zažmiriti na jedno oko, ostaviti druge neka se pate kad nemaju m..a imenovati problem. Još 4 tjedna i sve ovo ide u zaborav, brigo moja pređi na drugoga. No ja sam se usudio pipnuti u osinje gnijezdo i sad žvačem svoju porciju odgovornosti.
Imamo ovdje dvojicu domaćih ljudi koji rade za nas već desetak godina. Za njih sam već slušao godinama ranije od ljudi koji su im šefovali prijašnjih godina, a kasnije su radili sa mnom. Do prije 2 godine njih dvojica nisu razgovarali jedan s drugim. Čak su razdvojili urede, jedan je otišao u sasvim odvojenu zgradu. Njihov dio posla se sastoji od dva bitna područja znanja u kojem bi trebali biti dovoljno kompetentni, ako ne već stručnjaci. Ova dvojica, svaki stručnjak za onaj drugi, različiti dio, radi njihovog osobnog konflikta, odbijaju naučiti i preostali dio posla kako bi zadovoljili kriterije. Ovakvo stanje traje već godinama, a njihovi prijašnji šefovi su bili (i jesu) kukavice koji nisu imali hrabrosti otvoreno reći da tako ne može, već su se pristojno smješkali i pravili ustupke nauštrb profesionalizma, tolerirajući ovaj cirkus, znajući da će otići nakon 12 mjeseci. A što je najgore od svega, ova dvojica već dugo rade ispod svakog nivoa, količinski i kvalitativno, prebacujući odgovornost i posao na bilo koga drugoga, tako da svi oko njih pate i odrađuju dodatno i njihov dio posla. Meni je postalo otpilike jasno što se dešava nakon nekih mjesec dana, a drugi mjesec sam proveo zaokužujući impresije i bilježeći činjenice koje su mi se otkrivale na poslu svakim danom kroz gledanje rezultata njihovog rada. Dugo sam razmišljao da li da uđem u vatru ili ne i u jednom vidovitom trenutku vidio sam da je taj njihov otpor promjeni, lijenost i egoizam kao neki sivi zid napravljen od amorfne mase, koja je toliko teška i tmasta da te odmah zabole grudi. Još nešto je isijavalo iz tog zida: kada bih mu prišao s čistom sviješću, odmah bih počeo dobijati snažne i zaovdljive impulse da se opustim, da zaboravim sve, da zaspim. Znajući da i u meni ima još puno takve sive i tmaste energije, navike, ponašanja, egoizma to je bilo presudno: idemo u akciju, to treba donijeti dobre rezultate.
Vratio sam se u Colombo i predložio da napravimo "offer you can't refuse", to jest mjesec dana šanse za popravak ili gitla (otkaz). Oni još ništa ne znaju, ali mi se čini kako u sebi slute nešto opasno po njihove pozicije i zato od prije par dana ja se osjećam kao da sam pod kamenom od sto kila, imam loše misli, osjećaje, oko mi je mutno i krvavo kao poslijedica istih, itd itd. Nije dobro.
Naravno, čovjek se neprestano pita: da li je to samo moj egoizam i želja za pokazivanjem tko je boss u kući, budući da mi se ovo skoro stalno događa u raznim zemljama, ili je to zbilja vođeno ispravnim motivima poštenja i stručnosti. Često se kritiziram i mislim da je sve samo moj ego trip i želja za moći pod izgovorom savršeno sklopljene konstrukcije razloga, no kada ostavim sve, u meni se javlja dalmatinski, zadrti dišpet i pomislim: ma neću in dat da nan side na grbači i da mi radimo ono šta je njihov posal! E! A onda opet, tu im je pravi šef koji je tu već godinu dana i ostaje još jednu godinu i u stvari je njegov potez da digne glas i da se suprotstavi neradu, a ne da ja odrašujem dirty staff za njega. I tu mi se lome koplja oko toga što je ispravno, a što nije. Jasno je da će vrijeme pokazati svoje, no ima još par dana vremena da se operu ruke i duša od ovoga šporkoga businessa.
Eto, to je level 2. Level 1 bi bilo da je ostalo sve divno i krasno kao i na početku i da nisam odreagirao. Šetuckao bi se niz ovu prekrasnu zemlju, družio sa slatkim kolegicama i dragim kolegama, prodavao pamet, usrećivao ljude svojim poslom i svi bi živjeli u miru i ljubavi do sredine svibnja. Ali eto, ja sam poželio više od toga, iako nigdje neće biti zabilježeno. Ambicija? Tko zna, ja sam daleko od objektivnog rasuđivanja kad se radi o mojim potezima.
|
14.04.2005., četvrtak
Kako je Radovan iz Benkovca postao Hindu božanstvo
Ovo je bogami bilo za upišati se od smijeha. Čuvari našeg ureda imaju listu ljudi koji navečer smiju otići autom doma, pa se tako prije uzimanja ključeva moraš potpisati u njihovu malu bilježnicu. Tijekom jedne večeri sam malo zagledao spisak ljudi i umjesto Radovan oni su jadni napisali Radhawan, a Radha je osoba bliska Krishni u hinduističkoj mitologiji, tako da sam se dobro iznasmijao. Jer, imati sliku Radhe s jedne strane i Radovana, kršne momčine s benkovačkog kamena od nekih 1.90 visine zbilja izaziva dobar smijeh.
A sada, vratimo se na Zemlju i poslušajmo par stvari na koje bih vama, osobito Zagrepčanima želio skrenuti pažnju. Velika većina vas zna što i za koga radim. Zar stvarno mislite da bi jedna takva ogromna ljudska mašinerija, koja već toliko dugo radi u tako specifičnim (da ne kažem zajebanim) okruženjima, tek tako razbacivala i rotirala stotine ljudi širom svijeta, bez da je prethodno dobro promislila ogromnu većinu bitnih elemenata sigurnosti vezanih uz svoje zaposlenike? Loše se vijesti odmah dojave i brzo pročuju. Mi ne možemo mrdnuti van Ženeve bez da ostavimo sve moguće detalje nekoliko osoba za kontakt "in case of emergency". A jedna od tih osoba je svima vama jako jako dobro znana i bliska. Ili, narodski rečeno: no news is good news…a bogami mogli biste malo više početi koristiti alate kao intuicija, osjećaj, predosjećaj, suosjećanje, suvinkovčanje, suvukovarčanje itd.
Želim da zapamtite ovo kao uvertiru u period koji slijedi, jer sam upravo jučer dobio posao za idućih 12 mjeseci: Kombinacija kenijske vukojejejeeee… i ono lijepo mjesto u drugoj zemlji gdje su me zamalo upucali prošlog ljeta za rođendan! I još par od boga zaboravljenih mjesta u okolnoj džungli. A tamo nema Interneta, to jest ako i dođe do mog dolaska početkom lipnja, biti će papreno skup, otprilike 9 dolara po megabajtu, koji lako iscuri u 5 minuta surfanja… Meni baš nije u planu potrošiti čitavu plaću na internet, tako da ćemo morati naći optimum između javljanja i nejavljanja. No, zato me čeka dobro društvo: jedna totalno opičena Zagrepčanka je već tamo i priprema teren. Budući se znamo već ohoho godina i već smo radili zajedno, izgleda da neće biti tako loše.
|
13.04.2005., srijeda
Sretna Nova Godina!!!
Danas i sutra se, po Singhalskoj i Tamilskoj tradiciji, na Šri Lanci slavi Nova godina. Nije da je baš hladno i snijeg, pa jelke, saonice i Djed Mraz, više je kupanje, sunčanje i air condition. Nova godina nikad nije na isti datum, niti je pak po lunarnom kalendaru. Sve je nesigurno u vezi datuma, a najčudnije - a bogami i najsmiješnije je to što od završetka stare godine pa do početka nove zna proći i po 6 sati! Sve se ovo odvija i najavljuje putem radija, tako da ljudi znaju kada što prestaje, a kada počinje. Važno je znati kada će početi Nova godina, jer ovdašnja tradicija nalaže da je dobro/preporučljivo/sretno nositi sasvim novu odjeću na prvi dan Nove godine. A baš sam se proteklih dana iščuđavao nenormalnoj gužvi, bolje rečeno opsadi zgrade nazvane House of fashion, ispred koje inače uvijek vlada gužva jer je puna butika s raznoraznom robom sve moguće kvalitete. Misterija je konačno razriješena :-)) Ja sam si kupio nove cipele, ne radi tradicije, već zato što su stare počele dobijati obilježja cipela kakve se mogu vidjeti u epizodama Alan Forda... E pa sretna Nova!
|
12.04.2005., utorak
IZNENAĐENJEEEEEE!!!!.... propade.... sniff...
I najdobronamjernija zezancija ponekad završi u kanti za smeće. Eto, ja sam vas htio iznenaditi sutrašnjim postom ni manje ni više nego iz - Sydneya! No sreća ovaj put nije bila na mojoj strani, a čini mi se da slutim i zbog čega.
|
Vrijeme je da se ispričam i svima onima koji su se brinuli za mene, ali isprika važi samo za od petka naovamo. Evo što se desilo... Onomad davno, prije neka 2 i pol tjedna, dakle oko mog poslijednjeg posta (na blogu, ne gladovanja :-)), imali smo produženi vikend valjda radi uskrsa. (Na stolu škorpion)
|
Tog sam se vikenda intenzivno bavio sportom, plivajući dvaput dnevno po dva - tri sata u oceanu, vozeći bicikl do plaže i nazad (nekih 45 minuta u oba smjera), praveći razne tjelovježbe doma itd. Spavao sam vrlo malo, dizao se u 5 ujutro kako bih vježbao dok nije prevruće i što da vam kažem – tijelo je doživjelo šok.
|
Ali šok je bio pozitivan za psihu. Tog sam vikenda tijekom meditacije doživio najlijepši i najslađi mir u životu, nešto potpuno van svega što mi se ranije dogodilo, a upravo ono za čim snažno čeznem od početka puberteta. Sve je dobilo puno dublji smisao, nove spoznaje su navrle u svijest. Ovo stanje je potrajalo nekoliko dana.
|
Istovremeno, shvatio sam kako je pisanje bloga u tim danima bilo direktno suprotno bivanju u tom blaženom stanju, jer sam se bio pretvorio u nekoga tko razmišlja isključivo u relacijama: kako bi to izgledalo na blogu, kako bi zvučala ta rečenica? Bilo je jasno da je ovo stanje mira neusporedivo vrednije od bilo kakvog kontakta s ljudima, maila, poruke, bloga. Zato sam odlučio uzesti pauzu od pisanja i ne izvjestiti vas o tome kako ne bih ugrozio ono najvrijednije što se dešavalo u meni.
|
Ubrzo je stigla i srijeda i moj odlazak u džunglu gdje, hvala bogu, nije bilo ni struje ni vode ni telefona, a ni GSM signala. Potpuna izolacija. Iako je bilo puno posla, večernji sati su bili ispunjeni smijehom do suza sa urnebesnom ekipom, kao i velikim količinama raznovrsnog finog švicarskog sira i Lindt čokolade.
|
U pauzi za ručak i popodnevno spavanje (obavezan dio pauze!) sam proučavao dvor i raslinje u njemu, faze rasta banana koje počinju iz ovog cvijeta
|
A završe ovako
|
Za vikend smo na otišli na drugo mjesto u džungli gdje je bilo puno partijanja navečer u čast odlaska šarmantne Grčko – Švicarsko – Južnoafričke kombinacije, sve sakupljeno u jednoj ženi!
|
Na partiju sam, pored toga što mi je jedan pijani Talijan ulio čitavu čašu vina u kompjuter pa sam morao uzesti novi, uživao u društvu još jedne iznimno zanimljive i lijepe osobe, ovog puta Indijsko – Rwandsko – Burundske krvi?!?
|
Stigao je i petak, dan povratka u civilizaciju. Tada sam sasvim slučajno doznao da je Papili otišao na spavanje već pred tjedan dana, tako da se nisam čudio brojnim papinskim zastavama izvješenim širom budističko – hinduističke Šri Lanke?!?
|
I ovaj vikend sam se opet predao moru i sportu, ali malo laganije nego li prije. Provjeravajući brdo pristiglih mailova i ne odgovarajući nikome htijući vas iznenanditi, u nedjelju popodne je stigao jedan SMS. Ne odgovorivši ni na njega, počeo sam polako dobivati osjećaj da možda već pretjerujem. Poslijednja dva dana se ne osjećam baš sjajno, a kulminacija se desila jutros u Australijskoj ambasadi gdje su mi nakon podužeg čekanja i ispunjavanja dodatnih formulara, rekli da "we are terribly sorry" ali ništa prije petka. Hm, mislim da sam ipak pretjerao sa nejavljanjem i da sam suptilno zloupotrijebio tuđu brigu i pažnju, te da su jednostavno stvari krenule svojim tokom... Voila, što je - tu je, sutra i prekosutra se ovdje slavi Nova Godina, ja ću opet na plažu, a vi na čitanje. Ima još informacija, ali o tome kasnije (nakon sporta i vremenske prognoze???)
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv |
|
Što je ovo?
Radim u zabitim dijelovima svijeta. Ne dajem odgovore za koga radim jer mi ne dozvoljava poslodavac. Ovaj blog bi trebao zamijeniti beskonačne mailove prijateljima sa objašnjenjima kako si i što radiš tamo, svakome pojedinačno. I, treba poslužiti meni osobno, da se konačno naučim pisati jasno i glasno :-))
"Bez bahornic i liečnika
Tu mi narav zdravlje goji
Izvarsniega ni'e bo lieka
Neg u miru kad duh stoji...
Samoćo u svem blažena si,
I blaženstvo ti sama si."
Jerolim Kavanjin
1640 - 1714
|
|
