U poslijednje vrijeme sam dobio informacije sa različitih mjesta kako ljudi gledaju neke video snimke sa mojom malenkošću na njima i lijepo se smiju. I ja se lijepo smijem, jer su mi nedavno dopali šaka 3 DVD-a sa po 8 epizoda MASH-a, urnebesne serije iz 70-tih o američkoj ratnoj bolnici u Koreji, vrlo blizu fronta. Za one koji su gledali, prava je uživancija ponovo se daviti od smijeha sa urnebesnim zajebancijama Hawkeyea Pierca, Trappera McIntyrea, Hot Lips Houlihana, Radara i ostalih luđaka. To je nenormalno, koliko zezancija u minuti ti ljudi mogu napraviti. Za svaki slučaj, uz Engleski audio, stavio sam i engleske subtitlove kako ne bih propustio ni jednu. I stvarno, na svakom DVD-u ima 8 epizoda po pola sata i kad ga jednom ubaciš u kompjuter, ne možeš se otkačiti do kraja DVD-a. Uz MASH sam našao i 6 epizoda Asterixa koje su me malo razočarale, jer izbor glasova nije baš najbolji. Engleska verzija je puno bolja od američke i puno razumljivija, dakako. Jer, nekako ti ne paše da čuješ Obelixa koji ima kaubojski akcent i boju glasa koja ga čini jednostavno previše glupim. A imam i još nešto "ispovjediti", kad smo već kod Asterixa: Potrošio sam svojedobno dosta novaca na skoro čitavu kolekciju tiskanih Asterixa, nekih 30-ak epizoda, koje sam našao ovdje u Colombu. Sada putujem doma sa dodatnih 10 kila prtljage. Sreći nije bilo kraja, a ni smijehu i čitanju, dok nisam završio s konzumacijom. O ovome sam sanjao odmalena. I upravo je bilo nevjerovatno koliko sam kolega usrećio kada bih im na teren, u zabiti, donio nekoliko epizoda. Ljudi su bili sretni i plakali su od smijeha. Ujutro za doručkom bi prepričavali pročitane dogodovštine i opet se smijali. Zanimljivo je da su to ljudi u nekim svojim 40-tim i 50-tim, ako ne i stariji, i totalno bi podjetinjili s ovim stripovima, pa smo tako stroge profesionalce mogli gledati u potpuno promijenjenim, opuštenim ulogama.
Inače, danas sam se dobrano rastužio. Ima "jedna mala crna" s kojom je postojala magija, ali mojim prečestim i dugim izbivanjima van Colomba, dogodilo se da se nismo vidjeli preko mjesec dana. Danas je ušetala u moj ured, ljepša nego ikad, sa svojim prekrasnim osmjehom. Otvorena, slatka, draga. Malo smo procvrkutali i kad je izašla, mene je lupilo u glavu da za dva tjedna dižem sidro odavde i adio Mare. Uhvatila me nostalgija u roku odmah. Stvar je popravila, nakon par sati, moskovska sestruška s kojom sam se našao na chatu. I Ramajana preko telefona. Čuti svog glavnog dobavljača bakljavi, heroina i boze je ipak často koje se ne događa svaki dan. A nije bilo loše ni sa sister po krvi...
Post je objavljen 25.04.2005. u 20:08 sati.