Počelo je prije par tjedana, lagano kuhajući i stalno dižući temperaturu u loncu. Prošli tjedan se oformila jasna ideja, javno je izgovorena i sada se čeka blagoslov. A ja ne mogu spavati već danima.
O čemu govorim? Opet sam u situaciji gdje su neki članovi tima toliko prokleto lijeni i to već godinama da je opet došlo vrijeme otpuštanja. A to je onda "super", jer se pokrene toliko mržnje i kritike u svim smjerovima, da se onaj koji je u središtu priče osjeća kao razapet pred nukelarnim reaktorom koji ga zrači sve više i više i uništava mu organe u tijelu, jedan po jedan. Već nekoliko dana ne mogu spavati niti imati miran dan, kroz trbuh i glavu mi jurišaju horde napadača, ratnika, barbara. Užasno su ljuti i ratoborni, uništavaju sve pred sobom, sipaju bijes i mržnju oko sebe. A ja pokušavam svo vrijeme da se ne nerviram i da ne kritiziram u sebi, pokušavam se odmaknuti od tih sadržaja, ali eto, ne ide. Osim u kratkim blagoslovljenim sekundama najdubljih meditacija. Koje sada, istini za volju, nisu baš duboke, uz ovakav nemir. A mogao sam lijepo bez svega ovoga - zažmiriti na jedno oko, ostaviti druge neka se pate kad nemaju m..a imenovati problem. Još 4 tjedna i sve ovo ide u zaborav, brigo moja pređi na drugoga. No ja sam se usudio pipnuti u osinje gnijezdo i sad žvačem svoju porciju odgovornosti.
Imamo ovdje dvojicu domaćih ljudi koji rade za nas već desetak godina. Za njih sam već slušao godinama ranije od ljudi koji su im šefovali prijašnjih godina, a kasnije su radili sa mnom. Do prije 2 godine njih dvojica nisu razgovarali jedan s drugim. Čak su razdvojili urede, jedan je otišao u sasvim odvojenu zgradu. Njihov dio posla se sastoji od dva bitna područja znanja u kojem bi trebali biti dovoljno kompetentni, ako ne već stručnjaci. Ova dvojica, svaki stručnjak za onaj drugi, različiti dio, radi njihovog osobnog konflikta, odbijaju naučiti i preostali dio posla kako bi zadovoljili kriterije. Ovakvo stanje traje već godinama, a njihovi prijašnji šefovi su bili (i jesu) kukavice koji nisu imali hrabrosti otvoreno reći da tako ne može, već su se pristojno smješkali i pravili ustupke nauštrb profesionalizma, tolerirajući ovaj cirkus, znajući da će otići nakon 12 mjeseci. A što je najgore od svega, ova dvojica već dugo rade ispod svakog nivoa, količinski i kvalitativno, prebacujući odgovornost i posao na bilo koga drugoga, tako da svi oko njih pate i odrađuju dodatno i njihov dio posla. Meni je postalo otpilike jasno što se dešava nakon nekih mjesec dana, a drugi mjesec sam proveo zaokužujući impresije i bilježeći činjenice koje su mi se otkrivale na poslu svakim danom kroz gledanje rezultata njihovog rada. Dugo sam razmišljao da li da uđem u vatru ili ne i u jednom vidovitom trenutku vidio sam da je taj njihov otpor promjeni, lijenost i egoizam kao neki sivi zid napravljen od amorfne mase, koja je toliko teška i tmasta da te odmah zabole grudi. Još nešto je isijavalo iz tog zida: kada bih mu prišao s čistom sviješću, odmah bih počeo dobijati snažne i zaovdljive impulse da se opustim, da zaboravim sve, da zaspim. Znajući da i u meni ima još puno takve sive i tmaste energije, navike, ponašanja, egoizma to je bilo presudno: idemo u akciju, to treba donijeti dobre rezultate.
Vratio sam se u Colombo i predložio da napravimo "offer you can't refuse", to jest mjesec dana šanse za popravak ili gitla (otkaz). Oni još ništa ne znaju, ali mi se čini kako u sebi slute nešto opasno po njihove pozicije i zato od prije par dana ja se osjećam kao da sam pod kamenom od sto kila, imam loše misli, osjećaje, oko mi je mutno i krvavo kao poslijedica istih, itd itd. Nije dobro.
Naravno, čovjek se neprestano pita: da li je to samo moj egoizam i želja za pokazivanjem tko je boss u kući, budući da mi se ovo skoro stalno događa u raznim zemljama, ili je to zbilja vođeno ispravnim motivima poštenja i stručnosti. Često se kritiziram i mislim da je sve samo moj ego trip i želja za moći pod izgovorom savršeno sklopljene konstrukcije razloga, no kada ostavim sve, u meni se javlja dalmatinski, zadrti dišpet i pomislim: ma neću in dat da nan side na grbači i da mi radimo ono šta je njihov posal! E! A onda opet, tu im je pravi šef koji je tu već godinu dana i ostaje još jednu godinu i u stvari je njegov potez da digne glas i da se suprotstavi neradu, a ne da ja odrašujem dirty staff za njega. I tu mi se lome koplja oko toga što je ispravno, a što nije. Jasno je da će vrijeme pokazati svoje, no ima još par dana vremena da se operu ruke i duša od ovoga šporkoga businessa.
Eto, to je level 2. Level 1 bi bilo da je ostalo sve divno i krasno kao i na početku i da nisam odreagirao. Šetuckao bi se niz ovu prekrasnu zemlju, družio sa slatkim kolegicama i dragim kolegama, prodavao pamet, usrećivao ljude svojim poslom i svi bi živjeli u miru i ljubavi do sredine svibnja. Ali eto, ja sam poželio više od toga, iako nigdje neće biti zabilježeno. Ambicija? Tko zna, ja sam daleko od objektivnog rasuđivanja kad se radi o mojim potezima.
Post je objavljen 17.04.2005. u 20:00 sati.