ponedjeljak, 19.03.2007.
Sve je laž
Mašta, sve je idilično, živim u svijetu okružen osobama do kojih mi je stalo, i kojima je stalo do mene.
Stvarnost, sve je prokleta laž. Još jednom, tokom svoje kratke biografije, ostajem sam, odbačen, nasukan. Htio bih da poteče krv, da sve završi, da bude drugačije. Imam li snage okrenuti život na bolje? Obavila me sve veća sumnja u tu nadu. I još jednom do mene dolaze izopačene i mračne misli. U mojoj glavi stotine scenarija - moglo je biti drugačije. Krivnja pada na mene. Osjećam se ispijeno, već mi je svega preko glave. Izgleda da se dobro dobrim ne vraća, ne na ovom kušnjama prošaranom svijetu. Možda ipak tamo negdje kamo ja želim što prije stići postoji bolje sutra. Jesam li sebičan što želim prečacem do vječnosti? Jesam li doista? Razumije li me itko? Odgovara samo sablasan vjetar mrtvih snova. Samo sjenke prošlosti koje se rugaju mojoj nesreći, koje se prgavo smiju svakom mom neuspjehu. Jesam li to zavrijedio? Tko je to satkao moju sudbinu? Jesam li ipak samo ja jedini krivac? Što bi bilo da sam neke stvari učinio drugačije, što da sam bio okrutniji prema svima.. Da sam bio kao i cijeli bolesni tok čovječanstva.. Možda bih bio barem trenutno zadovoljniji, možda okusio trunku sreće. Da li bih tada bio bolji čovjek? Nikada neću saznati.. ja ne mogu biti takva osoba, taj odraz moga bića zauvijek ostaje zamagljen u ogledalu prošlog doba, okrunjen smrtnim korovom, trnjem bolnih uspomena. Ponovno se prozori moje duše zatvaraju, no ovaj put nečujno. Taj prozor će dugo biti okovan pjesmom crnog doba. U mojim će odajama nekada moje najveće vrline, povjerenje, nada i ljubav biti zaključane. Zaštićene od bezimenog mulja, od svake vrste zlih jezika. Tamo će ih čuvati bijes i ogorčenje moje spodobe, za neko bolje i mudrije vrijeme. Ti čuvari još će jednom ovladati nadamnom, ogrnuti me sakralnom tamom. Daleko će sezati ograda ranjenog stvora. Svijet će osjetiti bol pojedinaca. Bol svih koji ne dokučuju svoju ulogu. Bol svih koji bezuvjetno daju. Ali bol ne dolazi od moje ruke. Doći će vrijeme osvete, vrijeme srdžbe i borbe za vladavinu dobra. Svi će izdajice klonuti pod teretom nanesenih povreda svakom nedužnom. Svi će obmanuti nesretnici ugledati svijetlo. No sada je vrijeme tmine. Na horizontu nema svijetla, u srcima nema dobrote. Vrijeme je pogrešnih vrijednosti. Svaka je dobra duša zaključana u crnom kovčegu, čeka. Nezna što, ali osjeća. Hoće li doći kraj svakom nepoštenju, hoće li duše još barem jednom ploviti morem istinske dobrote? Sa nepoznatog vrha gledajući svijet, svaka gorljiva želja blijedi. Posustajemo pred mrakom. Čekamo buđenje iz uljuljane realnosti. Prijeći ćemo u prostranstva beskrajne, goruće ljubavi. Ondje naš život neće biti laž. Još jednom. |
utorak, 13.03.2007.
Životni put
Gdje nestaju prijatelji? Gdje počinje nepovrat? Idem li u pravom smjeru ili uvijek za svaki prijeđeni korak, napravim dva unazad.. Zašto mi se čini da nema svjetla na kraju puta, mogu li spoznati taj odgovor?
Snovi se gube, a nebi smjeli. Sjećanja izviru, a bole. Osjećam se kao prolaznik kojeg nitko ne primjećuje, a opet kao netko u koga stalno zure mračni pogledi. Oči prijekog pogleda, tihog koraka. Kada čovjek spozna da je ovaj život tiha patnja, kada spozna da je zatvoren među četiri zida svoje tjeskobe, da ga nitko ne čuje? Crne se ceste prostiru predamnom, hladne poput suza majke koja je posljednji put svoje dijete poljubila u hladno čelo, hladne poput ruku djeteta koje nikada neće imati priliku majci uzvratiti poljubac i reći: "Volim te..". Vode me u uzburkanu tminu, nesprječivo ludilo. Ondje ostajem sam, slušam otkucaje svog srca koji sada postaju glasni kao grmljavina. Otkucaji tutnje u nepreglednoj tami moje duše. Skvrčen u grču vlastite samoće ne čujem vlastite jecaje koji se gube u vjetru mladosti. Svaki pogled u budućnost postaje nestvarna nada, neostvarivi cilj. Moj pogled traži nebo, ja tražim slobodu, želim biti više od sjena i izmaglice jesenjeg jutra. Očekujem ruku koja će me povući natrag, no čini se da nitko to ne želi, čini se da sam samo blijeda stranica knjige koju odavno nitko nije pročitao. Nisam vrijedan spomena. Najbolje je da ostanem ostavljen, da budem ničiji nitko. Zatvorena sam knjiga u najtamnijem kutku, najdonje ladice svoje mračne duše. Ondje sam zatvoren u sebe. Stvoren da ostanem, ali ne i da ustvari budem ja. Kratka je ovovjetovna priča mog životnog puta, kratki koraci moje neslave. No kao i mnogi, znam da moje srce osjeća stariju bol. Stariju i od moga poimanja. Postoji li kap kiše da neproklijalo zrno pretvori u nešto što ima svoj smisao? Ima li mjesta za tu nadu? Moja pitanja kao da nisu postavljena. Odgovori leže kraj mene, no moje su oči nevideće. Hladne. Traže svjetlo i put kojim da kroče. Mole odluku srca. Skrivaju bol. Gdje počinje nepovrat? |
subota, 03.03.2007.
Sjećanje
Noć. Tiho je. Na ulici jedino ulične svjetiljke odolijevaju kiši. Gleda me s prozora zavijena u sjenovite misli. Oči su prozor u odaje njene mlade duše. Ranjene duše. Gleda me blijedom ljepotom.. nestaje..
Ostaje samo sjećanje na njen nečujan pogled. Kiša ne ispire dodire, poljupce.. Budi tugu. Stojim u sjećanju i osvrćem se. Vidim, dolazi sretna. Njen hod budi u meni do tada nepoznate osjećaje. Sretan pogled mi osvjetljava dušu, donosi tračak nade, dotiče moje lice.. Zagrljeni smo u vihoru osjećaja. Sami smo. Sretni. Iz sjećanja me odvaja tup udarac. Ležim, obavijen maglom. Vrela krv teče mi niz obraz. Vozač viče, doziva. Na drugoj strani ona me doziva. Njena ruka miluje mi lice. Hladno je. Posljednji dah, nema straha. Odlazim k njoj. U vječni zagrljaj. Toplina njenih očiju odvaja me od surovog svijeta. Zora je. Živim sjećanje. |
