ponedjeljak, 19.03.2007.
Sve je laž
Mašta, sve je idilično, živim u svijetu okružen osobama do kojih mi je stalo, i kojima je stalo do mene.
Stvarnost, sve je prokleta laž. Još jednom, tokom svoje kratke biografije, ostajem sam, odbačen, nasukan. Htio bih da poteče krv, da sve završi, da bude drugačije. Imam li snage okrenuti život na bolje? Obavila me sve veća sumnja u tu nadu. I još jednom do mene dolaze izopačene i mračne misli. U mojoj glavi stotine scenarija - moglo je biti drugačije. Krivnja pada na mene. Osjećam se ispijeno, već mi je svega preko glave. Izgleda da se dobro dobrim ne vraća, ne na ovom kušnjama prošaranom svijetu. Možda ipak tamo negdje kamo ja želim što prije stići postoji bolje sutra. Jesam li sebičan što želim prečacem do vječnosti? Jesam li doista? Razumije li me itko? Odgovara samo sablasan vjetar mrtvih snova. Samo sjenke prošlosti koje se rugaju mojoj nesreći, koje se prgavo smiju svakom mom neuspjehu. Jesam li to zavrijedio? Tko je to satkao moju sudbinu? Jesam li ipak samo ja jedini krivac? Što bi bilo da sam neke stvari učinio drugačije, što da sam bio okrutniji prema svima.. Da sam bio kao i cijeli bolesni tok čovječanstva.. Možda bih bio barem trenutno zadovoljniji, možda okusio trunku sreće. Da li bih tada bio bolji čovjek? Nikada neću saznati.. ja ne mogu biti takva osoba, taj odraz moga bića zauvijek ostaje zamagljen u ogledalu prošlog doba, okrunjen smrtnim korovom, trnjem bolnih uspomena. Ponovno se prozori moje duše zatvaraju, no ovaj put nečujno. Taj prozor će dugo biti okovan pjesmom crnog doba. U mojim će odajama nekada moje najveće vrline, povjerenje, nada i ljubav biti zaključane. Zaštićene od bezimenog mulja, od svake vrste zlih jezika. Tamo će ih čuvati bijes i ogorčenje moje spodobe, za neko bolje i mudrije vrijeme. Ti čuvari još će jednom ovladati nadamnom, ogrnuti me sakralnom tamom. Daleko će sezati ograda ranjenog stvora. Svijet će osjetiti bol pojedinaca. Bol svih koji ne dokučuju svoju ulogu. Bol svih koji bezuvjetno daju. Ali bol ne dolazi od moje ruke. Doći će vrijeme osvete, vrijeme srdžbe i borbe za vladavinu dobra. Svi će izdajice klonuti pod teretom nanesenih povreda svakom nedužnom. Svi će obmanuti nesretnici ugledati svijetlo. No sada je vrijeme tmine. Na horizontu nema svijetla, u srcima nema dobrote. Vrijeme je pogrešnih vrijednosti. Svaka je dobra duša zaključana u crnom kovčegu, čeka. Nezna što, ali osjeća. Hoće li doći kraj svakom nepoštenju, hoće li duše još barem jednom ploviti morem istinske dobrote? Sa nepoznatog vrha gledajući svijet, svaka gorljiva želja blijedi. Posustajemo pred mrakom. Čekamo buđenje iz uljuljane realnosti. Prijeći ćemo u prostranstva beskrajne, goruće ljubavi. Ondje naš život neće biti laž. Još jednom. |
