..in the agony of life..

- 'I što da ti ja sada kažem na to?!', viknula je.
- 'Ne znam, da znam, ne bih ti ni rekao tako nešto..', sa razočaranjem na licu će on.

I dok je sunce neumorno lupalo po prozoru tavanske garsonijere, činilo se kako se sve privodi kraju. Ona je psovala ispod glasa nervozno premještajući kristalnu vazu po kuhinjskom stolu, dok je on jednostavno tupo piljio u kauč nesvjestan svojih postupaka.

- 'Više mi ništa ne želiš reći? Samo ćeš tu stajati i buljiti u taj kauč? Nisi razmislio o tome da bismo napokon trebali kupiti novi?!', reče ona dok je iz nje ponovo provalio tračak bijesa.
Promatrala ga je očekujući neku reakciju, bilošto što bi prekinulo njen tok misli.
- 'Slušaj.. Nisam sam odabrao taj put. Ali, moram krenuti, ne mogu te povesti sa sobom, opasno je.. Shvati me!', odvrati joj skrenuvši pogled prema prozoru.
- 'Ali.. ma kako da shvatim? Znaš da sam uvijek bila uz tebe, da želim krenuti zajedno s tobom, kakav god ishod bio. Sjećaš li se, i u dobru, i u zlu? Ne! Ne možeš me ostaviti ovdje, ovdje nikome nisam od pomoći!'
Činilo se kako je htjela nastaviti sa svojim argumentima, no on ju je prekinuo,
- 'Kako da te vodim sa sobom? Kako da te dovedem u takvu opasnost?! Znaš li ti da te volim, da ne mogu dopustiti da ti se dogodi nešto loše?'
- 'Ti ne vjeruješ da se znam pobrinuti za sebe? Što sam ja tebi? Ne možeš me vječno nositi kao kap vode na dlanu! Znaš i sam da sam spremna krenuti s tobom!', odgovori mu ona nepokolebljivo.

U sljedećem trenutku istovremeno se odigralo nekoliko neočekivanih događaja. Mateo je skupio oči tako da su sada više izgledale poput dva proreza, skočio prema Ireni i bacio se s njome iza kauča. Na ulici je odjeknula bučna eksplozija, a u istom se se trenutku ulazna vrata garsonijere odvalila i treskom udarila u suprotni zid. Prostorijom se uskovitlala prašina, a dva visoka ukukuljena stvora zakoračila su u garsonijeru. Odjednom, iako se izvana prolomilo stotine užasnutih vapaja i vriske, dnevni boravak ispunila je napeta tišina. Nakon nekoliko trenutaka začuli su se koraci mračnog dvojca koji je krenuo prema kuhinjici šankom odvojenoj od boravka.
Sa zida uz ulazna vrata pala je slika u koju je Mateo tupo piljio prije samo nekoliko minuta. Zvuk lomljave stakla prenuo je ukukuljene pridošlice. Koraci su se počeli stravično sporo približavati kauču iza kojeg su ležali Mateo i Irena.
Došao je trenutak da Mateo pokaže od čega je sazdan, da pokaže svo znanje i značaj njegovih priprema za upravo ove dane. Tiho je prošaptao Ireni na uho,

- 'Ne brini, sve će biti u redu, ostani.', a potom ustane.
Nije ni sam bio svjestan svoga čina, ustao se instinktivno, ponukala ga je luda želja da zaštiti ono što voli. Već pridižući se ozbiljno je, čvrstim glasom upitao,
- 'Znate, ovdje ljudi imaju običaj pokucati na vrata prije no što ih odvale! Smije li se znati tko ste vi uopće?!'
Sljedećih nekoliko trenutaka činilo se kao vječnost Ireni koja je iza kauča tiho iščekivala ono najgore. Napetost u boravku gotovo da se mogla rezati oštricom, ali Mateo se trudio ostati miran. Znao je da se to od njega i očekuje.
Tada jedna od crnih prilika progovori gromkim glasom,
- 'Mateo, Mateo.. već si nas zaboravio? Istina, inače ne upadamo krajnje nepristojno, odjeveni kao utjelovljenje noćnih môra, ali i sam si svjestan da je danas sigurnost prioritet.'
Mateu je ovaj glas ulijevao sigurnost, iako nije bio siguran zašto, no još uvijek se nije mogao prisjetiti odakle mu je bio poznat.
- 'Nismo bili sigurni da li je vaš stan već oskvrnut, morali smo ući 'eksplozivnom' brzinom.', dovrši druga prilika višim, ženskim glasom.
- 'Nije ti valjda žao tih škripavih vrata?', upita prvi neznanac.
- 'Ja..', otpočne Mateo, no tada se prisjeti poznatog glasa, 'Arijela? Rafaele? Irena, izađi, sigurniji smo nego ikad!'

nastavak slijedi..

Nakon dosta vremena moja se prikaza uzdiže iz magle. Već pomalo blijeda i zaboravljena, napuštena, no ne i u potpunosti nestala. Nije da se vraćam u punom sjaju, niti odmoran, ali još sam tu negdje. Osvrćem se na ono što sam prošao od zadnjeg pojavljivanja i zamijećujem kako čovjek u malo vremena puno toga proživi, dovoljno za jedan kratak život.

Nebo se ogrnulo oblacima, ogledalo je mojeg raspoloženja. No, premirno je, kao zatišje pred oluju, kao tišina pred podizanje zastora u kazalištu.. Razmišljam o prolaznosti vremena, ništa čudno, ništa novo. Ubrzo, ponovo ću se osvrnuti na svoj život i pronaći u njemu sebe kako pišem ovaj tekst. Da..
Doći će i vrijeme kada se nitko neće osvrtati na svoj život, već uživati u onom što traje, što jest. Svi očekuju to vrijeme, svi mu se nadaju, a opet - žive u svojoj prošlosti. Uvijek ih privlači ono dobro što je prošlo, dobre karte koje im je život podijelio, a oni odigrali. Čemu strah od onoga što će biti? Čemu strah od nepoznatog? Ljudi se boje konačnog zaključka svog života, boje se da neće stići sve u ovom malom životu, ili pak da neće dovoljno cijeniti ono što im je za tog života dano.

Konačni zaključak.. Toga se sigurno svi najviše boje, no zašto? Što je to toliko lijepo na ovom svijetu čijeg se gubitka ljudi boje? I zbog čega svi uvijek sumnjaju u ono što dolazi kada posljednji puta počinu? Nismo li time svi mi nevjerni Tome koji su spremni zbog svoje okorjele ljudskosti sebe izdati poput Jude? Kroz dan nam se desi na stotine malih čuda, na stotine neobjašnjivih sitnica koje zajedno čine dan čarobnijim. Ta mala čuda mogu biti osjećaji, osobe koje su nam drage, zrake sunca koje se probijaju kroz kišne oblake... Samo treba cijeniti svoj život i tražiti u njemu ono vrijedno što treba jačati.

Gledam prema svijetlu. Osjećam kako me ispunjava, osljepljuje, no ponovo, otvara mi oči. Gledam srcem, oči mi više nisu potrebne. Odbacujem ono ljudsko, odijevam se u svijetlije ruho. Više nema mrlja na mom srcu, slobodno plovim ozvjezdanim morem. Napokon sam spreman krenuti uskim puteljkom prepunim užarenog trnja, jer znam da me na koncu čeka nešto vrijednije od svega, čišće od gorskog potoka, svijetlije od najsvijetlije zvijezde, a toplije i od samog sunca.

Pronašao sam prijatelja, pravog, životnog prijatelja. To je jedna od osoba za koju bi rekao da je 'na istoj valnoj' samnom. Rijetkost.. rijetkost u današnjem svijetu. No ja sam sretnik koji je stekao pravo prijateljstvo koje se ne temelji na novcu, popularnosti, ukusima i neukusima.. Stekao sam prijateljstvo koje se temelji na poštovanju, povjerenju i pravim vrlinama koje su neprocjenjive.
Sudbina je odigrala dobar potez. Zahvalan sam Bogu na ovom prijateljstvu.
Sada se i svijet čini svjetlijim mjestom, ugodnijim za život.