..in the agony of life..

Pišem.. ove riječi razočaranja. Razočaranja u svijet, ljude, i spoznaju da se ljudi ne žele mijenjati čak niti u svrhu većeg dobra od njih samih.
Ljudi će radije mirno gledati propast u oči dok im trči u zagrljaj nego mijenjati neke svoje navike.. a navike se mogu mijenjati. Nekada nije lako, no, što na ovom svijetu jest lako? Jednom je netko rekao: "Sve se vraća, sve se plaća."
Ali rijetko tko razmišlja kako će njemu biti plaćeno. Što će mu se zapravo vratiti..

Iskreno, tko o tome razmišlja? To svaka osoba može pouzdano znati za sebe, u dijelu svog postojanja skrivenom od očiju ostalih prolaznika života. I tako, svaka osoba može izabrati kako se predstaviti ionako crnom svijetu. Može izabrati da li da kaže da joj je stalo ili da joj je jednostavno - svejedno. I nitko osim njih samih neće znati govore li istinu i hoće li se moći čiste savjesti pogledati u ogledalo. Hoće li svom odrazu pogledati ravno u oči, bez da osjećaju nelagodu.. Lažući samima sebi i svijetu oko sebe ustvari sami sebe bacamo u okove. Doista, niste li se nikada osjećali barem nekoliko grama lakšima kada biste ispravili neku neistinu, povjerili se nekome? Niste li si tako sami skinuli okove?
Sigurno jeste, ovo je vjerojatno bila retorika.

Trenutak za trenutkom.. dan za danom.. vrijeme prolazi. No zadnjih nekoliko godina, barem meni, vrijeme leti. Nezaustavljivo, nepovratno i neprestano - kao pijesak prolazi kroz dlan. Malo po malo, ali postojano. Ali cijenim svaki taj, meni podaren, trenutak proveden sa osobama koje su mi drage. Volim svaki trenutak koji će mi uvijek u sjećanje dozvati neku lijepu uspomenu, neko dobro i pošteno lice.. I treba cijeniti svaki takav trenutak, neizmjerno ga cijeniti, ali ne i žaliti za njime, već težiti za time da se netko i vas prisjeti kao dobrog i poštenog lica. Truditi se da nekome uljepšate makar i jedan trenutak u danu zbog kojeg će se osjećati sigurnije na klimavim temeljima maglovitog svijeta. Kada tome težimo, usrećujemo i sebe, činimo i svoj kutak svijeta svjetlijim mjestom. Zar ne?

Pri ovakvim mislima nerijetko se sjetim i izreke: "Živi svaki dan kao da ti je posljednji.". Što znače te riječi? Da se svi trebamo prepustiti bespućima materijalnih užitaka? Svi, pa tako i ja, pretpostavljaju moj odgovor. Proživite svaki dan posvećen istinskom dobru, ljubavi prema dobrim licima scenarija vašeg života. Učinite i koje dobro djelo, osjećat ćete se bolje, to sigurno. Slobodno pozdravite vječno mrzovoljnog susjeda, možda ne shvati vašu gestu, no uvijek vam preostaje nada da ćete jednom i na njegovom licu pronaći makar kiseli smješak odobrenja. Zastanite u šetnji i pogledajte u nebo, možda ste nebo pogledali baš posljednji put, možda više ne dobijete takvu priliku. Ne dopustite da vam vrijeme brzo proteče kroz dlanove, iskoristite svoje dane.

I opet sam se pronašao u vlastitim zavrzlanim životnim filozofijama koje možda i nisu filozofije, već jednostavni životni savjeti. Ne volim svoje poruke davati na jednostavan način, uvijek se volim prepustiti svojim mislima i reći ono što doista mislim, obznaniti ono što mi doista leži na duši. Neki me zbog toga smatraju čudnom i kompliciranom osobom, ali da li su moje riječi doista toliko komplicirane? Poruka mojih riječi je jasna, iako priznajem da su te riječi ponekad teške. No vjerujem da se osobe znaju pronaći u mojim riječima, vjerujem da ne dajem lošu poruku.

Ljudi, trgnite se, načulite uši, otvorite oči, okrenite se prema licu svijeta. Što ustvari čujete, vidite, osjećate? Na što svijet koji vidite liči? Kuda god se okrenuli pogled će vam pasti na neki rat, razmiricu, ubojstvo, razbojstvo, pogibiju, silovanje, bombaša samoubojicu, pad aviona, ekološku katastrofu.. Ne govore li vam ti pogledi sami poruku koju ja pokušavam odaslati? Nije li vrijeme da se okrenete svojoj duši i zavirite u nju? Tko od vas može sa sigurnošću reći "..nije kasno.."? Istina je da nikada nije kasno, ali čemu čekati taj trenutak, trenutak kada ćete shvatiti golu istinu i baciti se na učenje življenja? Vjerujte mi kada kažem, ovaj je svijet već duže vrijeme na rubu vlastitog ponora. Ne govore li pomalo ljudi oko vas isto to? Evo vam za primjer, jednom sam se vraćao sa subotnjeg provoda u rano jutro, sjeo na klupu autobusne stanice. Pogledao sam prema zavoju iza kojeg se trebao pojaviti autobus i ugledao nadolazećeg neznanca. Kada je naposlijetku došao do autobusne postaje, jednostavno me pitao imam li 'vatre'. Nisam niti očekivao da će se iz tog pitanja razviti znakovit razgovor. Čak se i ne sjećam kako se taj razgovor razvio. Velik dio tog razgovora odnosio se na drastične promjene vremena, sve više međudržavnih sukoba, razne vrste kriminala, financijski krah i beznačaj glasa 'malog čovjeka'.. Da ne spominjem dio o porocima, žalosnom širenju neprirodnih seksualnih opredjeljenja..
Samo zbrojite sve što vidite kada otvorite oči, doći ćete do jednog rezultata, onog neizbježnog i, nekima, zastrašujućeg. Do sada ste već, siguran sam, shvatili o čemu vam govorim.
Dakako, ima i svakodnevnih lijepih stvari, svakim danom na svijetu se pojave nove, čiste i neokaljane mlade duše, gladnima u Africi dostavi se nova, njima po život značajna pošiljka hrane, sklopi se poneki mirovni ugovor.. No.. pogledajmo istini u oči. Nove, čiste i neokaljane duše - što će one vidjeti ako budu imale priliku odrasti na normalan način? Kakav im se svijet ostavlja? Ostavlja li im se svijet uopće?

Dalje vam ostavljam na razmišljanje. Dok čitate posljednjih nekoliko riječi moje poruke, dopustite si utonuti u vlastite misli, skrivene od očiju svijeta, intimne i samo vaše. Promislite o sebi, svom životu i načinu na koji ga živite. Prisjetite se dobrih i poštenih lica urezanih u srž vaše bíti..
Krenite, otisnite se od mračne obale, krenite prema svijetloj pučini, čeka vas, nije daleko..