..in the agony of life..

Prebacio mi pyriel štafetu (skoro napisao da mi Štef prebacio štafetu)..
Pa da vidimo:
eto došla i meni štafeta... dakle... duboko dišem, trebam biti iskren, odgovarati po redu, polako i sabrano... jesam? jesam... idemooooo

1.) 5 Stvari o sebi
1. Mrzim kada me lažu, mrzim dvoličnost, oholost, egoizam, narcisoizam i sve tomu slično. Ali najviše, kao što sam napisao i na blogu pod "O meni", najviše mrzim izdaju. Nek' shvati tko kako želi i komu kako paše.
2. Dobar sam savjetnik kod problema i samnom se stvarno može razgovarati, ali nekako ne volim prečesto neke prizemne teme. Manje-više se većina razgovora samnom pretvori u razgovor ozbiljne tematike.
3. Spomenuo pyriel na ovoj točki da je vječni pesimist, a opet sanjar. Mogu se s time poistovjetiti, baš je dobro rekao. Smatram da je bolje biti pesimist, jer tada si uvijek spreman suočiti se s najgorim.
4. Vjerujem u bolje sutra i znam da će doći dan kada ću se nasmijati svim problemima koji me prate i koji su me pratili u životu. Jednostavno, unatoč pesimizmu, vjerujem u onu: "Bit će bolje!"
5. E sad nešto o mojim strastima (izuzmimo cure i ljubav...). Jedna od njih, nazovimo strasti, je mistika. To je nešto što me oduvijek zanimalo i na što sam oduvijek gledao sa žarom u očima. Također.. obožavam pisanje, pišem oduvijek, jednostavno volim svoje misli negdje zapisati da ne odu u nepovrat. Isto tako volim pročitati i dobru knjigu. Auti, obožavam ih, lijepo ulickane, sređene i sa moćnim motorom pod haubom. A dalje, ne mogu se sada sjetit. Et'.

2.) Napiši 5 rečenica o sebi
1. Strpljiv, ali do granice!
2. Jedino što mi nitko ne može oduzeti su riječi na papiru.
3. Strahujem od vlastite reakcije na provokaciju, ostajem hladnokrvan, ali.. uvijek postoji ali.
4. Kod svojih stavova ostajem pri svojem "ja", što nekad znači da se slažem s nekim, a nekad da se ne slažem ma tko god ta osoba bila.
5. Veza je za mene povjerenje, kompromis i davanje najboljeg dijela sebe.

3.) Ili...ili....
Ljeto ili zima...- Zima jer se tada, unatoč hladnoći i svim minusima zime, osjećam bliže samome sebi. :s
Toplo ili hladno...- Kako kada!
Crno ili rozo...- Crno bez razmišljanja.
Narodnjaci ili metal...- Ovisi o raspoloženju, o kojem se autoru radi i o kojoj se pjesmi radi. Na ovo pitanje bih u odgovoru bio prisiljen globalizirati žanrove, a to je nemoguće.
Motor ili auto...- Auto, bez obzira na adrenalin koji pruža motor. Ali teško pitanje u svakom slučaju..

4.) Pitanja...
1. Koji je tvoj savršen dan?
Dan proveden uz osobu koju volim. To mi ispuni dan.
2. Što vas na ljudima prvo privuče?
Najčešće pogled, a onda i stavovi. Sve ovisi o spolu tih ljudi hahaha!
3. Koje vas stvari kod ljudi živciraju ili smetaju?
Pročitaj prvu od 5 stvari o meni. =)
4. Da morate birati, biste li izabrali ulogu čovjeka koji ima novac i karijeru, a nema voljenu osobu kraj sebe ili čovjeka koji nema novac, a ima pokraj sebe voljenu osobu?
Ljubav se ne može kupiti, a istinskim bogatstvom smatram ono duhovno, a ne materijalno. I zato bih uvijek odabrao ulogu siromaha koji kraj sebe ima voljenu osobu.


A sada da ne zaboravim, štafetu treba predati i dalje. Štafeta ide dalje .::haltia Terhi::., teta Maca, Anahita, sale i Beautifully Chaotic.

Idi! Makni se od mene! Odlazi! Ne treba mi život na ovakvom svijetu! Ne želim više tvoje otkucaje.. Ne želim biti marioneta bolesne sudbine! To ionako nitko ne želi.. Po čemu sam ja poseban? Kažu da je svaki čovjek poseban, a po čemu sam ja poseban?
Gledam u dječja kolica, prazna i oronula. Već dugo i polako trunu, polako ali postojano. Ne pamte više smijeh nevinog djeteta, upravo onog bezbrižnog i zaigranog.. I zašto su svejedno ovdje, zašto podsjećaju na sreću i muče me škripom sada zabranjenih prostranstava.. Opet to čisto ljudsko pitanje - zašto?
Nismo li svi beskrajno znatiželjni, ne težimo li svi spoznaji samih sebe i života uopće? I opet, zašto?
Tjeskoba se prikrada iz nekog mračnog kutka škrgutavog osmijeha, podsjećajući na kakvu odvratnu gomilu odbačenu i od najtamnijih misli. Dugačkim blijedim prstima grčevito stišće glavu iskolačenih očiju. Prizor koji neodoljivo podsjeća na Hamleta koji drži Jorikovu lubanju. Ali ipak, stravično strašniji i realniji..
Mutni pogledi hladnih očiju sežu dalje no inače. Misli putuju na sam rub mašte i dotiču idilu nestvarne požude. Da, žudim za svijetlim trenucima u životu, za novim koracima. Želim još stepenica, stići do vrha vlastitoga "ja".
I kod svakog novog plamička nade, stvara se nova prepreka, toliko podla, a istom tako savršena, goni nas na ionako klecava koljena. Posustajemo, no sa novom nadom. Nadamo se u istinitost obećanja kako nakon svake kiše obasja sunce.. Tako i mi poželimo nakon pada doživjeti uspon, no nikako očekujuči nove padove. E sada, zašto vam ovo pišem, drage moje tmurne sjene?
Čemu mi trud, kad nijemo slušate hladne riječi izmučenog uma..
Vjerojatno želim ostaviti trag, pa makar taj trag ostane samo tih žamor na prašnjavim daskama pozornice života..
Kažu da se znam izraziti, da moje riječi natjeraju na razmišljanje, kažu oni mnogo stvari. Stvari, odnosno riječi koje i ne očekujem.
Eto, čemu moje morbidno izražavanje, čemu suze i aplauzi tihih prijatelja? Nije mi bitno. Više ništa mi nije bitno. No.. iz nekog bolesno nasladivog užitka neću skončati život. Prkosit ću sve dok netko odozgo ne odluči drugačije. I baš mi se sviđa ta pomisao. Koliko god gnjusna i odvratna bila, sviđa mi se. Čak toliko, da me tjera u histeričan smijeh koji bi posramio i najgrbaviju hijenu.
Eto nama ludila. Eto shrvane duše koja još uvijek veoma dobro razlikuje dobro od zloga, iako slijepo šljapka u vlastitim suzama.
Čak i jecaji jecaju, suze plaču, a drhtaji strepe.
No, sve je dobro dokle god se maska čvrsto drži na licu. Uvijek vedra, nasmijana i optimistična. Stvarno, život je izgleda najveća ironija od svih.
Pa, da polako i ovu pričicu privedem kraju, navest ću jedan svima veoma poznat citat:
"Znam da ništa ne znam."

Sunce obasjava rosno jutro, svjež zrak licka obraz, gledam u duboko svijetlo nebo.. Osjećam se slobodno, no opet sputano, tjeskobno. Poznate melodije plešu mojim opterećenim kaotičnim mislima. Usprkos svoj tjeskobi izazvanoj nepomičnom svakodnevicom, u meni se nešto pokrenulo. Onako kako kažu, kada sam se tomu najmanje nadao...

Iza mene je još jedna neprospavana noć, okupana dalekim zvijezdama, oživljena osmijehom nebeskog putnika. Noć je prošla kroz moj život uskomešana nejasnim zvukovima daljine protkanih mojim bistrim mislima. Tek tu i tamo bih pogledao mjesečinu zamišljenim caklastim pogledom. U takvom trenutku pred očima bi mi obično sijevnula poneka mudra misao. Misao kakva obično dolazi kada u tišini razmišljaš... uvučeš se u dubinu vlastitog bivstva i predahneš. Zamisliš se nad svojim malenim životom, nad svim svojim ciljevima, snovima, nadama... I shvatiš da svoj život želiš podijeliti sa nekim, onim koga voliš.

Mijenjaju se pogledi na svijet, koji je već dovoljno jadan i bez još jedne kapi u struji nepoznatih, sivilom ispunjenih prostranstava. Odjednom preskačeš horizont, pun životnog zanosa, spajaš se sa budnim snovima, a stvarnost je još jedna iluzija koju možeš promijeniti. No, ti ne letiš u potrazi za padom.. letiš tražeći postojanu sigurnost u okrilju njenih očiju. Trčiš ususret zagrljaju njenih pogleda, u potpunosti zadovoljan svakim svojim korakom. Ostavljaš stope utisnute u toploj sumaglici životnih iskustava, uvijek spreman žrtvovati posljednji sjaj bistrine vlastitih očiju za samo jedan jedini trzaj srca osobe koju voliš.

Tada prelaziš bezgranično, stvaraš još uvijek nepostojeće, dok tijelom vrije bujica izgubljenih strasti. Tada i ovaj pakao postaje raj, tmurne oblake rastjeraš nemirnom vatrom tihe duše...
Postoji li itko tko će spriječiti uzvike srca, itko tko će te spriječiti da poletiš u mirisni zagrljaj one koju voliš? Ne postoje riječi kojima bih mogao opjevati glazbu svog srca.. Niti da znam svaki jezik ovoga svijeta, ne bih pronašao riječ koju bih upotrijebio u pjesmi svojih osjećaja.. Ali vjeruj mi kada ti kažem, ti si moje sve. Svaki svoj dah predajem tebi, spreman sam pokloniti ti svoje srce nasmiješene duše.
I eto, utapam se u ljubavi, zahvaljujući Bogu na tome što mi je poklonio svoj najsjajniji biser. Zahvaljujem Bogu što mi je dao priliku da se zaljubim u tebe. Napokon spoznajem sebe, napokon sretno gledam u sve svijetlije nebo koje poziva novog nebeskog putnika na još jednu plovidbu prostranstvima tvoga pogleda.

Zora je. Otvara se nova stranica mog života, prva stranica vječnog poglavlja neugaženog puta kojim zajedno kročimo. Gledam divno lipanjsko jutro koje uz pjev ptica tiho škrguće zubima okrečući lice suncu željno topline zlatnih zraka. Na krošnjama se njišu uspavani plodovi kraseći još jedno mlado svitanje. U osvit rumene zore ništa mi ne treba, samo ti.. Jer ti si jedino što mi je potrebno za život, tvoja idila pojave, milozvuk riječi, ljubav što kola venama.
Eh što ti je ljubav...


Posvećeno jedinoj i najdražoj..