Nastavite život nakon smrti bližnjega
Prvo, razgovarajte sa ljudima. Nikad nemojte zatomljavati osjećaje, pustite ih van! Pa makar to bilo i pisanje osjećaja na papir.
Drugo, nikad ne zanemarujte sebe i svoj život. Osjećaj postoji kao da je kraj svijeta kad vam bližnji umre, no nemojte dopustiti da vas taj osjećaj preuzme. Završit ćete u depresiji uz suicidalni osjećaj.
Treće, žalite. Užasno je kad vam voljena osoba umre, ali morate plakati za tom osobom bez obzira koliko god vam puta došlo da plačete. Nitko ne zna da li ćete plakati 3 dana ili 3 godine.
Četvrto, izađite i živite svoj život! Osobas koja je umrla sigurno ne bi htjela da sjedite zatvoreni i patite bez ikoga okolo vas, već da nastavite svoj život. Naravno, prvo plačite i vrištite, no nakon mjesec dana izađite i zabavite se.
Najvažnije je da živite život dalje, onako kako vi to želite i ne dozvolite da isti prođe pokraj vas. Živite samo jednom!
Što učiniti ako vam dijete kaže da je gay
Ako vam dijete ovo kaže vrlo vjerojatno ćete imati puno pitanja i briga. Ovaj savjet namjenjen je roditeljima djece koja su gay i govori o tome kako se suočiti sa informacijom i što im je za činiti u tom trenutku.
Ostanite mirni. Iako su vijesti šokantne, pokušajte ostati mirni. Priznati ovakvu stvar je vrlo teško i hrabro te će srđba sa vaše strane pogoršati situaciju. Ovo je danas jedan od najtežih tema za razgovor pa joj pristupajte sa oprezom.
Postavljajte pitanja. Imat ćete bezbroj pitanja kao što su: Koliko dugo vaše dijete zna da je gay i da li imaju partnera(icu) te sl. Prirodno je postavljati ovakva pitanja i pokazatio interes za život vašeg djeteta. Nikada nemojte kriviti sebe jer vam je dijete gay jer to nije bilo u vašoj kontroli, a i to će samo svima otežati situaciju. Možda bi mogli prvo informativno i pročitati nešto o ovoj temi ili zatražiti stručno mišljenje.
Prihvaćanje. Važno je da vaše dijete zna da ga volite bez obzira na sve. Vaše dijete je i dalje ista osoba te vam je samo otkrilo dio života koje je do sada skrivalo.
Nemojte misliti da je vašem djetetu to samo faza. Ako imaju partnera(icu), upoznajte ga(ju).
Ako mislite da nećete moći prijeći preko toga potražite pomoć, nađite roditelje koji imaju isti problem i pokušajte ga rješiti na najbolji mogući način za vaše dijete.
Katari; 1.dio
U ovom postu ću govoriti o Katarima i stvarnoj istini o njima, a ne o lažima koje se nalaze u povijesnim knjigama koje se temelje na podacima koje je Crkva dala. Svi koji su čitali knjige o pravoj istini koja se nalazi iza religije znat će o čemu govorim. U povijesnoj literaturi nailazite na pisanja pobjednika, što je normalno uvijek subjektivno. Potrudit ću se da vam dam što objektivniju sliku budući da se u njihovom učenju kriju prave istine o ovom svijetu što znači da su znali "igru".
Godine od petog do petnaestog stoljeća - tzv. Mračno doba - su među najmisterioznijim u povijesti. Tokom tog vremena je Kršćanstvo - kakvog znamo - nametnuto Zapadnom svijetu, i bilo koje značajnije učenje koje je bilo u opoziciji učenjima Crkve je bilo uništeno. Može se reći da je to bio "DEZINFORMATIVNI program" koji je bio prekretnica. Umjesto oslanjanja samo na psihološke manipulacije i atentate na osobe, Crkva je činila sve to, čak i više: uništili su one koji se nisu slagali sa njihovom globalizacijom i osvajačkim agendama.
Katarski pokret je gledan kao najveća prijetnja Katoličkoj Crkvi. Na isti način kako današnje grane moderne dezinformativne kampanje one koji su u opoziciji prema globalizaciji i NWO-u nazivaju "kultovima" i zastupnicima "teorija urote", Katolička Crkva je nazvala opoziciju "herezom".
Katolička Crkva je pokrenula zlobni križarski rat protiv Katara: samo je 20,000 ljudi pobijeno u gradu Beziersu. Kada su ih pitali kako razlikovat heretike od Katolika, svećenik koji je vodio bitku je odgovorio, "Ubijte ih sve, Bog će znati svog". Katari koji su preživjeli postali su rane mete Inkvizicije - koja nas naravno dovodi u sumnju o originalnim "vješticama". Da li su bili - dijelom - Katari? Ako je tako, koji dio njihovih ideja može biti refleksija Katarskog učenja?
Katari su bili pacifisti, i prihvatili su toleranciju i siromaštvo. Ono što bi željeli znati da li su bili blisko povezani sa ORIGINALNIM Kršćanstvom prije nego što ih je formalna Crkva istrijebila i zamijenila religiju Krista sa religijom onih ljudi koji traže moć?
Jedna stvar je sigurna: bili su "istinski heretični, po svakoj definiciji osim po njihovoj".
Katari su bili blisko povezani sa Legendama o Gralu. To nas dovodi do pitanja: da li su Katari - barem djelomično - imali znanje o drevnom ezoteričnom Kršćanstvu? Sigurno je da su to učenja koja su prikazana u Legendama o Gralu prije nego ih je Katolička Crkva korumpirala.
Ono što je sigurno najranije priče o Gralu opisuju duhovni proces a ne objekt.
Postoji mnogo ljudi danas koji tvrde da govore s autoritetom o tome u što su Katari vjerovali a u što nisu, ali mnogi od njih govore gluposti. Činjenica je, da jedino što znamo o njihovoj vjeri je ono što je filtrirano kroz optužbe njihovih krvnika. Sljedeći izvod je iz srednjovjekovnog izvora: "Reynaldus: O optužbama protiv Albigenza ( "Albigenzi" su bili drugo ime za Katare.):
Prvo što se treba znat je da su heretici vjerovali u dva Kreatora; jedan je od nevidljivih stvari, kojeg su nazivali dobronamjernim Bogom, drugi od vidljivih stvari, kojeg su nazvali zlonamjernim Bogom. Novi Zavjet su pripisivali dobronamjernom Bogu; ali Stari Zavjet zlonamjernom Bogu, i odbacili su ga u potpunosti, osim nekih autoriteta, koji su ubačeni u Novi Zavjet iz Starog; koji su, iz poštovanja prema Novom Zavjetu, procijenjeni vrijednim pažnje.
Nema preživjele verzije Katarskog Novog Zavjeta, te smo bez ideje što su, precizno, smatrali valjanim. Mislimo da su Gnostička evanđelja, vrlo vjerovatno, ista kao i Katarski tekstovi, ako nisu onda su barem slična njima. Znamo da su procijenili Ivanovo evanđelje kao "najbliže" istini, i znamo da su smatrali "povijesna" evanđelja "izmišljenim pričama" koje nisu imale ništa sa "stvarnim" Isusom.
Optužili su autora Starog Zavjeta za laganje, zato jer je Stvoritelj rekao, " Na dan kada budete jeli sa drva znanja dobrog i zlog umrijet ćete; (kako oni kažu) nisu umrijeli poslije jedenja; dok su, u stvari, nakon kušanja zabranjenog voća bili podvrgnuti patnji i jadu. Isto tako ga nazivaju ubojicom, zato što je spalio Sodomu i Gomoru, i uništio svijet potopom, te je uništio Faraona, i Egipćane, u moru.
To je ustvari Gnostička ideja. Gnostici su smatrali da je Jahve bio "Zao Bog" sličan demonu. Ali, dio njihovih učenja je bio da je on imao veze s kreacijom materijalnog svijeta. Pa, on nije očito bio samo "demon" u smislu eteričkog napadača ljudskih bića koji se može "izbaciti van" egzorcizmom. Ne, ustvari, je on bio više nego to! Bio je hiperdimenzionalno biće velike moći i lukavosti!
Isticali su isto, da su svi oci Starog Zavjeta bili prokleti, da je Ivan Krstitelj bio jedan od većih demona.
Ovo je zanimljiv trag budući da se odnosi na zanimljiv način na "Isusov" komentar u Secret Book of James. Njegovi učenici ga pitaju: Gospodine, kako možemo proricati onima koji traže da im proričemo? Mnogi ljudi nas pitaju, i zahtijevaju čuti govor od nas." Gospodin je odgovorio i rekao:
Da li ne znate da je glava proročanstva bila maknuta sa Ivanom? Kada shvatite što je glava, ida proročanstvo dolazi od glave, onda razumijte što to znači: njegova glava je bila maknuta. Isprva sam govorio sa vama u parabolama, ali niste razumjeli. Sada razgovaram s vama razgovjetno, i vi još ne shvaćate.
Ovo je, nema sumnje, vrlo misteriozna primjedba. Pisci današnjeg dana, ne shvačajući simboliku "skidanja glave" i glave Ivana Krstitelja budući da je povezana s glavom Brana Blaženog, Arkom Zavjetnog kovčega, i Svetim Gralom, pogrešno su došli do zaključka d je Ivan Krstitelj bio pravi objekt obožavanja Katara i Templara. (Picknett i Price).
Neki pisci su ignorantno predložili da je ta "govoreća glava" kugla pape Silvestra, i da "priča" o "ciklusima".
Vrlo je moguće da zabilješka Reynaldusa o osudi Ivana Krstitelja od strane Katara ima neke temelje u stvarnosti. Ako je tako, šta da mislimo o tvrdnjama onih koji predlažu da je bilo tajno društvo koje je kroz jedan milenij štovalo Ivana Krstitelja i Mariju Magdalenu potajno?
Ako je to bio slučaj kod Katara Reynaldus bih to napomenuo zato jer je takva tvrdnja dovoljno osuđujuća sam po sebi. Ali to nije ono što je on rekao. Rekao je da su Katari prokleli Ivana Krstitelja kao jednog od većih demona. Onda vidimo "Isusa" u Gnostičkim tekstovima da je glava tog "demona" bila povezana s"proročanstvom" i bila je "maknuta".
Rrekli su isto, u svojoj tajnoj doktrini, (u secreto suo) da je onaj Krist koji je rođen u vidljivom, i zemaljskom Betlehemu, i koji je razapet u Jeruzalemu, bio loš čovjek, i da je Marija Magdalena bila njegova konkubina; i da je bila žena koja je odvedena u preljub, s onim o kojem pričamo u evanđelju. Za dobrog Krista, oni kažu, da nikad nije jeo, pio, niti je uzeo nad sobom mesa, niti je ikada bio na ovom svijetu, osim duhovno u tijelu Pavla...
Kako pamtiti brojke
Nekad nećete morati pamtiti riječi ili razne popise predmeta već ćete morati pamtiti brojke.
Često će to biti veliki brojevi, možda u milijunima. Možda ćete morati pamtiti odgovore na neke izračune ili čak važne slijedove brojki. Ili pak kao tipični primjer u modernom svijetu bi bilo pamtiti korisnička imena i šifre za neki bankovni račun ili slično.
Pa kako onda zapamtiti takve vrste velikih brojeva?
Najbolja metoda je da ih podjelite na manje djelove. Jedan koristan način koji tada možete koristiti je da svaki taj manji dio postaje oblik nekog objekta koje onda kombinirate zajedno.
Npr. da biste zapamtili broj 5244011 možete misliti na zmiju i na labuda (5 i 2), dva brodića na jedra (4 i 4), veliki zlatni prsten (0), bježite pred dvije divovske olovke (1 i 1).
Pokušajte sada to sami sa nekim brojem od sedam znamenki. Pričekajte sutra i pokušajte se sjetiti taj broj.
Sada pokušajte zapamtiti broj 5244011 ali koristeći mentalne slike zmije i labuda kako plove na dva brodića na jedra kroz veliki zlatni prsten, a gone ih dvije divovske olovke.
Trebali ste spoznati da ćete se zasigurno sjetiti ovog broja sa lakoćom još dugo vremena.
Slijedeći put kad ćete morati zapamtiti neki pin ili slično, koristite ovu metodu i pamćenje brojeva neće biti problem.
Katari 2. dio
Lako je moguće da Katari nisu vjerovali da je "povijesni Isus" točno opisan u Novom Zavjetu. Jasno je da su vjerovali da je "Isus" iz Novog Zavjeta varalica - i da je evanđelje netočno. Trebali bi obratiti pažnju činjenici da su Katari možda vjerovali da je Velik Posao (koji se spominje kod alkemičara) postignut od strane Pavla, i da je Pavao bio čovjek oko kojeg je nastala legenda o Isusu. Drugim riječima, da li je Pavao bio stvarni Isus? Zanimljiva ideja za um prilikom čitanja njegovih poslanica.
Progon Katara
U Pavlovim učenjima, vidljivo je iz analize teksta da on nije znao za "Krista" kao povijesnu osobu u tijelu čovjeka nazvanog Isus kao što je predstavljeno u Novom Zavjetu. Znao je za "Kristov" duh koji je bio "pomazanje" u Gnostici. Kad se njegovo pisanje analizira sa svim metodama lingvistike, kad se maknu dodaci, biblijski sjaj, poslanice koje mu ne pripadaju, itd., nalazimo na seriju učenja koja su definitivno Gnostička po okusu i tekstu. Ne samo to, već učitelj o kojem je Pavao govorio imao je drukčiju povijest od Isusa u Novom Zavjetu.
Raynaldusova opaska o Mariji Magdaleni čini nepopravljivu štetu mnogim popularnim teorijama sadašnjice: da je ona bila "žena od Isusa", i da su imali djecu skupa i da su ta djeca izvor ideje o "Sang Real" ili "Svetoj Krvi". Stvar je u tome da, ako je Reynaldus jednostavno iznio da je Marija Magdalena bila "ljubavnica" Isusa, i da su imali djecu, to bi bilo dosta osuđujuće. Da je napisao da su Katari štovali Ivana Krstitelja kao pravog Krista to bi isto bilo dovoljno osuđujuće. Unatoč tome, njegova verzija o onome što su vjerovali je da je 1) Ivan Krstitelj predstavljen kao demon i, 2) da je bio "zao čovjek" razapet u Jeruzalemu, koji je bio povezan s Marijom Magdalenom, ali nije bio Isus. Zato najvjerojatnije to nije izmislio. Očito je, da su vjerovanja Katara bila nešto drugo nego ideja da je Ivan Krstitelj bio pravi Mesija, i da su Isus i Marija imali djecu skupa, suprotno od onog što današnji otkrivači "okultnih tajni Svete Krvi, Svetog Grala" žele da vjerujemo. Moguće je da su Katari vjerovali da je svako fizičko "razapinjanje" koje se odvilo bilo razapinjanje kriminalca a ne "pravog" Isusa. Ovaj način, kako su ga vidjeli, je uzet iz Egipatske religije o uskrsnuću Horusa, ili drame o Tamuzu, i bio je odvratan Gnostičkim idejama o spasenju kroz fuziju magnetskih centara kojom su dobivali direktno znanje, što je bilo u suprotnosti sa "žrtvovanjem". Njihovo odbacivanje patrijarha i Jahvea se temeljilo na problemu žrtvovanja, koje su vidjeli kao nasilno"jedenje čovječanstva" koje je poduzeto od zlih Arhona Mraka. Ipak je predloženo da su imali neku ideju o inicijacijskom procesu koji je bio dio postojanja Kristom. To je spoznajno stubište razjašnjeno od Borisa Mouravieffa.
Rekli su da je gotovo sva Rimska Crkva močvara lopova; i da je ona bludnica koja se spominje u Apokalipsi. Smatrali su da su poništili sakramente Crkve, kao javno govorenje da je voda svetog Krštenja ista kao riječna voda, i da se Hostija svetog tijela Kristovog nije razlikovala od običnog kruha; ističući da tijelo Kristovo makar bilo veliko poput Alpa, već odavno bi bilo pojedeno, i uništeno od onih koji su ga jeli.
Sigurno, Katari su mislili o tim stvarima i učili ih. Ali s druge strane, zašto ne? Najvjerojatnije su bili u pravu.
Krizmu i Ispovijed su smatrali beznačajnom i neozbiljnom. Govorili su da je Sveti Brak varljiv i da nitko ne može biti spašen, ako začne djecu. Poricali su isto uskrsnuće mesa, razvili su neke nečuvene pojmove, govoreći, da su naše duše od anđeoskih duša koje su bile bačene iz neba zbog izdaje ponosa, ostavile su svoja slavna tijela u zraku; i da se te duše nakon uspješnog nastanjivanja sedam terenskih tijela, jedne ili druge vrste, imajući po dužini izvršeno svoje ispaštanje, vraćaju u svoja napuštena tijela.
Od svih stvari koje je nabrojao Reynaldus, zadnja je najzanimljivija. Podatak da su ljudske duše od "viših bića" je u koraku sa mnogim mitovima i legendama o Padu - prijašnjem stanju čovjeka u raju. Ali, da je ovaj "raj" ovdje opisan kao u "zraku" a ne točno na "nebu", je vrlo zanimljiv u smislu hiperdimenzionalnih stvarnosti. Zanimljiv je i u smislu Potrage za Gralom i "usponu šamana" te Velikom Radu alkemije. Ta tvrdnja koja točno opisuje vjerovanje u inkarnaciju, točnije sedam njih, zanimljiva je budući da se odnosi na sedam nivoa stvarnosti koji su dio mnogih drugih drevnih sistema filozofije, koje potječu od Sibirskog Šamanizma.
Podatak o braku je zanimljiv u smislu da su u stvari Katari smatrali da njihovi pristaše ne bi trebali imati djecu da ne daju još "hrane" Arhonima Mraka - Matrixu. Tvrdnja Katara o braku se odnosila na to da ako doneseš dijete na svijet samo ovjekovječuješ tamu zato jer ovim svijetom vladaju bića koja mogu napasti um, i tako zarobiti dušu. No, nisu zagovarali napuštanje veza sve dok pojedinac ne postane spreman da "maturira" i postane "Parfait", ili "Usavršen".
Neki ljudi smatraju da su bili umiješani u seksualne rituale što se temelji na optužbama njihovih krvnika. Javljaju se i tragovi da je "seks" u spiritualnom smislu bio ritual "razapeća" originalnog Kršćanstva, Hieros Gamos, šamanski uspon Božici. Pretpostavljanje da fizička seksualna aktivnost ima bilo kakve veze s tim je je krivi put - ezoterično slijepilo.
Katari su vjerovali u nešto drukčije od fizičkog uskrsnuća, i ako je to bilo blizu učenjima Velikog Učitelja - oko kojih je nastao Mit o Isusu od strane Crkve - onda vraćanje "bića s dušom" nekoj vrsti "anđeoskih tijela" može biti objašnjenje zašto je Katarsko učenje povezano sa pričama o Gralu - pričama koje naglašavaju "romantičnu priču" i bitke sa mračnim silama, velikim borbama emocionalne i psihičke prirode koje vode velikom postignuću: Velikom Radu alkemije. Ono što možemo pretpostaviti, na temelju dokaza, je da su ova učenja uključivala ideju o hiperdimenzionalnim stvarnostima i Vremenskim Petljama koje su kulminirale kataklizmom, sa povratkom Para-psihičke zemlje - Edenskog Stanja Zlatnog doba. Ovo nas vodi do Majke svih Gral priča: Noe i Arke.
Adolf Hitler
Znam da vam je ovo možda malo čudno, alo ova me tema počela zanimati... Pa evo nešto o njemu...
Adolf Hitler rođen je u Braunau na rijeci Inn u Austriji od majke Klare i oca Aloisa, željezničara - 20. travnja 1889. Imao je tri starija brata koji umiru u ranoj mladosti pa stoga majka Adolfa obožava. Hitler će kasnije napisati o majci: Njemačkom je narodu darovala velikog sina. Kao dijete Hitler je obožavao Karla Maya i Winnetoua. Kad bi ga otac tukao mislio je na Winnetoua i samo bi glasno brojao udarce koje bi mu otac zadavao, što je oca znalo preplašiti - mislio bi da je Adolf poludio. Hitler nikada nije završio nikakvu školu, no u mladosti je želio postati umjetnik, što njegov otac nije odobravao. Stoga nakon očeve smrti odlazi u Linz. Iz Linza odlazi u Beč kako bi studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Položio je prvi prijemni krug, ali drugi nije prošao. U Beču se uzdržavao preslikavanjem motiva s razglednica. U Linz se vraća 1907. jer majka mu je na samrti, kratko prije Božića ona umire. Nakon majčine smrti ponovo se prijavio na Akademiju likovnih umjetnosti, ali ga opet odbijaju. Za odbijanje je tvrdio da nije on kriv već akademija jer nije prepoznala njegov genij.
Godine 1912. preselio se u München gdje je bio crtač razglednica i plakata te dekorater sve do 1914. godine. Izbijanjem 1. svjetskog rata dobrovoljno se prijavio u vojsku. Raspoređen je u 16. bavarsku pričuvnu pješadijsku brigadu. Njegova postrojba odlazi na zapadnu bojišnicu, tu dobiva željezni križ - orden za hrabrost. A kao kurir dobiva i čin razvodnika. U vojsci ga prati glas čudaka - ne pije, ne puši, izbjegava žene i javne kuće. Jedini mu je prijatelj Foxel - pas, britanski prebjeg. U proljeće 1918. za vrijeme savezničkih napada u kojima su korišteni i plinovi Hitler zakratko gubi vid. Vijest o kapitualciji zatječe ga u lazaretu. Po njegovim riječima taj trenutak je bio prekretnica u njegovom životu - odlučio je postati političar. Sudjeluje u revoluciji i uspostavi sovjetske Bavarske 1919. godine. Čak se kandidira na izborima u sovjetskoj Bavaraskoj u svojem bataljunu i dobiva 19 glasova. Time postaje predstavnik svog bataljuna i time služi upravo onim snagama za koje će poslije tvrditi da ih je oduvijek mrzio. Nakon rušenja sovjetske Bavarske postaje desničar. Slučaj će mu ići na ruku: njegov bivši zapovjednik poziva ga u propagandnu jedinicu čiji je cilj borba protiv boljševizma. Tada ga kao uhodu šalju na različite skupove. Iste godine (1919.) postaje član nacionalističke Njemačke radničke stranke (kasnije Nacionalsocijalističke radničke stranke Njemačke), a od 1921. njezin je predsjednik. Dana 9. lipnja 1923. u Münchenu pokušava puč s omanjom skupinom istomišljenika zbog čega je osuđen na pet godina zatvora, ali je pušten na slobodu nakon devet mjeseci. Nakon neuspjeha puča Hitler je zaključio da se mora poslužiti legalnim sredstvima kako bi osvojio vlast. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne nastaje Main Kampf (Moja borba) kada mu kolege u ćeliji preporučuju da napiše memoare jer im je bio dosadan dok su se kartali.
Početak gospodarske krize u Njemačkoj početak je Hitlerova uspona. Broj nacističkih zastupnika u njemačkom parlamentu Reichstagu sa 12 zastupničkim mjesta 1928. godine porastao je na 107 zastupničkih mjesta 1930. godine. U naredne dvije godine njegova je stranka nastavila rasti, skupljajući poene na sve većoj nezaposlenosti, strahu od komunizma i nemoći svojih političkih rivala. Na vlast dolazi 30. siječnja 1933. godine kada postaje kancelar. Godinu dana kasnije u kolovozu, nakon smrti Paula von Hinderburga, spojio je funkcije kancelara, predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Time preuzima svu vlast i postaje vođa (Führer) Njemačke. Dolaskom na vlast Hitler je, između ostalog, ukinio sindikate i zamijenio ih Njemačkom radničkom frontom te zabranio sve političke stranke osim vlastite. Gospodarstvo, mediji i sva kulturna zbivanja potpala su pod nacističku kontrolu čineći tako život običnog čovjeka ovisan o njegovoj lojalnosti novoj vlasti. Tisuće antinacista odvođeni su u konc-logore. Oslanjajući se na svoju tajnu policiju Gestapo Hitler je utamničio svoje političke protivnike, a mnogi Nijemci poduprli su ga s mnogo entuzijazma. Optužujući crkvene vlasti za mito, korupciju i nemoral uspostavio je vlastite brutalne moralne vrijednosti. Ukinuo je koncept ljudske jednakosti tvrdeći kako su Arijevci superiornija rasa. Sa sve većom bezobzirnošću progonio je Židove.
Tri godine kasnije (1936.) remilitarizirao je Porajnje, a 1938. godine okupirao je rodnu Austriju i potom Čehoslovačku. U španjolskom građanskom ratu izravno je podržao generala Franca opskrbljujući ga zrakoplovima i oružjem. Njemačka pomoć Francu dala je Hitleru priliku da isproba svoju ratnu strategiju i ratnu tehnologiju. Godine 1939. napadom na Poljsku izazvao je 2. svjetski rat. U proljeće 1940. Hitler osvaja Dansku i Norvešku, a nešto kasnije i Nizozemsku, Belgiju i Francusku. Zaveden žudnjom za tzv. životnim prostorom i svojom mržnjom prema komunizmu Hitler u ljeto 1941. napada SSSR. Godine 1942. okupio je skupinu časnika Reicha kako bi kreirao tzv. konačno rješenje židovskog problema. Rezultat toga bila je gradnja konc-logore u kojima je kasnije ubijeno 6 milijuna Židova i protivnika nacističkog režima. Za vrijeme njegove vladavine na njega je pokušano više atentata, a onaj iz 1944. koju su organizirali visoki njemački vojni časnici, u kojem je sudjelovao i Römmel, najpoznatiji je. Kada su 1945. Sovjeti ušli u Berlin Hitler i Eva su izvršili atentat (30. travnja 1945.), ali se u samo predvečerje kraja vjenčavaju 30. siječnja 1945. Tijela su im spaljena pa stoga i dan danas postoje špekulacije kako su oni ustvari pobjegli u Južnu Ameriku, a da spaljena tijela nisu njihova. Kada je izvršio atentat Hitler je imao 56 godina.
Za života Hitler je tvrdio da je njegova zadaća osloboditi Njemačku od zločinaca iz studenoga 1918., Versajske sramote, cijelog omraženog Weimarskog sustava, nezaposlenosti i Židova. Pored toga tvrdio je će on završiti djelo koje je Isus započeo, te da je on alat Božji. Interesanto je spomenuti da je Hitler kada je došao na vlast svaki dan doručkovao isto: dvopek, ribanu jabuku, naranču i čaj od kamilice. Također je prakticirao svakodnevnu tridesetominutu šetnju. Za njegov ljubavni život karakteristično je da je uvijek imao odnose samo s malodobnim djevojkama. Prva poznata Hitlerova ljubav datira iz 1925., a riječ je o šesnaestogodišnjoj Mariji Raider koja je zbog Hitler pokušala samoubojstvo. Sljedeća Hitlerova ljubav bila je sedamnaestogodišnja Geli, kćerka Hitlerove polusestre. Geli je zbog Hitlera izvršila samoubojstvo. Soba u kojoj je počinila samoubojstvo na Hitlerov zahtjev ostaje netaknuta i nitko ne smije unutra. Nakon Geli nova ljubav je sedamnaestogodišnja plavokosa Eva Braun, koja se zbog Hitlera dva puta se pokušala ubiti, a treći put je to učinila zajedno s njim 1945 godine. O maloljetnim djevojkama Hitler piše: Nema ničeg ljepšeg nego odgojiti nešto mlado. Djevojka od 18, 20 godina podatna je poput voska.
Dodatak izdvojen iz komentara - Adolf Hitler nije pravo ime. Hitler je izvedeno prezime od Hudler što mu je prezime oca. Naime Alois Schicklgruber je bio Adolfov otac razlog zašto se tako prezivao je to što mu je majka bila Maria Anna Schicklgruber. Alois je rođen 1837. i nije imao oca, a Marija se 1842 udaje za Johanna Georg Hiedlera. Njegovo prezime kasnije uzima Alois. Prezime Hitler dolazi iz: 1. Njemacke rijeci "Hüttler" što znači "onaj koji živi u kolibi" odnosno "pastir". 2. Iz Slavenskog Hidlar ili Hidlarcek.
Pa komentirajte! Ako hočete da još pišem o ovome samo recite!
Adolf Hitler
Znam da vam je ovo možda malo čudno, alo ova me tema počela zanimati... Pa evo nešto o njemu...
Adolf Hitler rođen je u Braunau na rijeci Inn u Austriji od majke Klare i oca Aloisa, željezničara - 20. travnja 1889. Imao je tri starija brata koji umiru u ranoj mladosti pa stoga majka Adolfa obožava. Hitler će kasnije napisati o majci: Njemačkom je narodu darovala velikog sina. Kao dijete Hitler je obožavao Karla Maya i Winnetoua. Kad bi ga otac tukao mislio je na Winnetoua i samo bi glasno brojao udarce koje bi mu otac zadavao, što je oca znalo preplašiti - mislio bi da je Adolf poludio. Hitler nikada nije završio nikakvu školu, no u mladosti je želio postati umjetnik, što njegov otac nije odobravao. Stoga nakon očeve smrti odlazi u Linz. Iz Linza odlazi u Beč kako bi studirao na Akademiji likovnih umjetnosti. Položio je prvi prijemni krug, ali drugi nije prošao. U Beču se uzdržavao preslikavanjem motiva s razglednica. U Linz se vraća 1907. jer majka mu je na samrti, kratko prije Božića ona umire. Nakon majčine smrti ponovo se prijavio na Akademiju likovnih umjetnosti, ali ga opet odbijaju. Za odbijanje je tvrdio da nije on kriv već akademija jer nije prepoznala njegov genij.
Godine 1912. preselio se u München gdje je bio crtač razglednica i plakata te dekorater sve do 1914. godine. Izbijanjem 1. svjetskog rata dobrovoljno se prijavio u vojsku. Raspoređen je u 16. bavarsku pričuvnu pješadijsku brigadu. Njegova postrojba odlazi na zapadnu bojišnicu, tu dobiva željezni križ - orden za hrabrost. A kao kurir dobiva i čin razvodnika. U vojsci ga prati glas čudaka - ne pije, ne puši, izbjegava žene i javne kuće. Jedini mu je prijatelj Foxel - pas, britanski prebjeg. U proljeće 1918. za vrijeme savezničkih napada u kojima su korišteni i plinovi Hitler zakratko gubi vid. Vijest o kapitualciji zatječe ga u lazaretu. Po njegovim riječima taj trenutak je bio prekretnica u njegovom životu - odlučio je postati političar. Sudjeluje u revoluciji i uspostavi sovjetske Bavarske 1919. godine. Čak se kandidira na izborima u sovjetskoj Bavaraskoj u svojem bataljunu i dobiva 19 glasova. Time postaje predstavnik svog bataljuna i time služi upravo onim snagama za koje će poslije tvrditi da ih je oduvijek mrzio. Nakon rušenja sovjetske Bavarske postaje desničar. Slučaj će mu ići na ruku: njegov bivši zapovjednik poziva ga u propagandnu jedinicu čiji je cilj borba protiv boljševizma. Tada ga kao uhodu šalju na različite skupove. Iste godine (1919.) postaje član nacionalističke Njemačke radničke stranke (kasnije Nacionalsocijalističke radničke stranke Njemačke), a od 1921. njezin je predsjednik. Dana 9. lipnja 1923. u Münchenu pokušava puč s omanjom skupinom istomišljenika zbog čega je osuđen na pet godina zatvora, ali je pušten na slobodu nakon devet mjeseci. Nakon neuspjeha puča Hitler je zaključio da se mora poslužiti legalnim sredstvima kako bi osvojio vlast. Za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne nastaje Main Kampf (Moja borba) kada mu kolege u ćeliji preporučuju da napiše memoare jer im je bio dosadan dok su se kartali.
Početak gospodarske krize u Njemačkoj početak je Hitlerova uspona. Broj nacističkih zastupnika u njemačkom parlamentu Reichstagu sa 12 zastupničkim mjesta 1928. godine porastao je na 107 zastupničkih mjesta 1930. godine. U naredne dvije godine njegova je stranka nastavila rasti, skupljajući poene na sve većoj nezaposlenosti, strahu od komunizma i nemoći svojih političkih rivala. Na vlast dolazi 30. siječnja 1933. godine kada postaje kancelar. Godinu dana kasnije u kolovozu, nakon smrti Paula von Hinderburga, spojio je funkcije kancelara, predsjednika Republike i vrhovnog zapovjednika. Time preuzima svu vlast i postaje vođa (Führer) Njemačke. Dolaskom na vlast Hitler je, između ostalog, ukinio sindikate i zamijenio ih Njemačkom radničkom frontom te zabranio sve političke stranke osim vlastite. Gospodarstvo, mediji i sva kulturna zbivanja potpala su pod nacističku kontrolu čineći tako život običnog čovjeka ovisan o njegovoj lojalnosti novoj vlasti. Tisuće antinacista odvođeni su u konc-logore. Oslanjajući se na svoju tajnu policiju Gestapo Hitler je utamničio svoje političke protivnike, a mnogi Nijemci poduprli su ga s mnogo entuzijazma. Optužujući crkvene vlasti za mito, korupciju i nemoral uspostavio je vlastite brutalne moralne vrijednosti. Ukinuo je koncept ljudske jednakosti tvrdeći kako su Arijevci superiornija rasa. Sa sve većom bezobzirnošću progonio je Židove.
Tri godine kasnije (1936.) remilitarizirao je Porajnje, a 1938. godine okupirao je rodnu Austriju i potom Čehoslovačku. U španjolskom građanskom ratu izravno je podržao generala Franca opskrbljujući ga zrakoplovima i oružjem. Njemačka pomoć Francu dala je Hitleru priliku da isproba svoju ratnu strategiju i ratnu tehnologiju. Godine 1939. napadom na Poljsku izazvao je 2. svjetski rat. U proljeće 1940. Hitler osvaja Dansku i Norvešku, a nešto kasnije i Nizozemsku, Belgiju i Francusku. Zaveden žudnjom za tzv. životnim prostorom i svojom mržnjom prema komunizmu Hitler u ljeto 1941. napada SSSR. Godine 1942. okupio je skupinu časnika Reicha kako bi kreirao tzv. konačno rješenje židovskog problema. Rezultat toga bila je gradnja konc-logore u kojima je kasnije ubijeno 6 milijuna Židova i protivnika nacističkog režima. Za vrijeme njegove vladavine na njega je pokušano više atentata, a onaj iz 1944. koju su organizirali visoki njemački vojni časnici, u kojem je sudjelovao i Römmel, najpoznatiji je. Kada su 1945. Sovjeti ušli u Berlin Hitler i Eva su izvršili atentat (30. travnja 1945.), ali se u samo predvečerje kraja vjenčavaju 30. siječnja 1945. Tijela su im spaljena pa stoga i dan danas postoje špekulacije kako su oni ustvari pobjegli u Južnu Ameriku, a da spaljena tijela nisu njihova. Kada je izvršio atentat Hitler je imao 56 godina.
Za života Hitler je tvrdio da je njegova zadaća osloboditi Njemačku od zločinaca iz studenoga 1918., Versajske sramote, cijelog omraženog Weimarskog sustava, nezaposlenosti i Židova. Pored toga tvrdio je će on završiti djelo koje je Isus započeo, te da je on alat Božji. Interesanto je spomenuti da je Hitler kada je došao na vlast svaki dan doručkovao isto: dvopek, ribanu jabuku, naranču i čaj od kamilice. Također je prakticirao svakodnevnu tridesetominutu šetnju. Za njegov ljubavni život karakteristično je da je uvijek imao odnose samo s malodobnim djevojkama. Prva poznata Hitlerova ljubav datira iz 1925., a riječ je o šesnaestogodišnjoj Mariji Raider koja je zbog Hitler pokušala samoubojstvo. Sljedeća Hitlerova ljubav bila je sedamnaestogodišnja Geli, kćerka Hitlerove polusestre. Geli je zbog Hitlera izvršila samoubojstvo. Soba u kojoj je počinila samoubojstvo na Hitlerov zahtjev ostaje netaknuta i nitko ne smije unutra. Nakon Geli nova ljubav je sedamnaestogodišnja plavokosa Eva Braun, koja se zbog Hitlera dva puta se pokušala ubiti, a treći put je to učinila zajedno s njim 1945 godine. O maloljetnim djevojkama Hitler piše: Nema ničeg ljepšeg nego odgojiti nešto mlado. Djevojka od 18, 20 godina podatna je poput voska.
Dodatak izdvojen iz komentara - Adolf Hitler nije pravo ime. Hitler je izvedeno prezime od Hudler što mu je prezime oca. Naime Alois Schicklgruber je bio Adolfov otac razlog zašto se tako prezivao je to što mu je majka bila Maria Anna Schicklgruber. Alois je rođen 1837. i nije imao oca, a Marija se 1842 udaje za Johanna Georg Hiedlera. Njegovo prezime kasnije uzima Alois. Prezime Hitler dolazi iz: 1. Njemacke rijeci "Hüttler" što znači "onaj koji živi u kolibi" odnosno "pastir". 2. Iz Slavenskog Hidlar ili Hidlarcek.
Pa komentirajte! Ako hočete da još pišem o ovome samo recite!
MISTIČNA BIĆA
Pošto je ovaj blog i o mistici evo vam nekoliko podataka o mističnim bićima. Ako znate još nešto KOMAJTE...
Wila, Vila, Wili(poljska mitologija)
- ženski duh koji živi u divljini, a ponekada i na nebu. Vjerovalo se da su to duhovi žena koje su tokom svog života bile nestašne, pa sada lebde između života na ovom svijetu i života na drugom svijetu. Ponekada se pojavljuju u obliku labuda, konja, zmija, sokola ili vuka u koje se mogu pretvoriti, no najčešće se pojavljuju u obliku prekrasnih djevojaka, golih ili obučenih u bijelo duge kose. Kaže se da ako Wila izgubi kosu (makar i vlas) ona umire ili je primorana da se vrati u svoj pravi oblik. Čovjek može kontrolirati Wilu ako joj ukrade perje sa krila, no kada ih ona vrati nestaje.
Wilin glas je predivan, ako netko čuje njen glas gubi želju za hranom, pićem i snom, ponekada čak i danima. Unatoč njihovoj ljepoti i šarmu, Wila je dobar ratnik. Priča se da se zemlja trese kada se one bore. One imaju sposobnost da liječe i proriču budućnost, pa ponekada pomažu ljudima. No one znaju natjerati mlade ljude da plešu sa njima, što zavisi o raspoloženju Wile, to može biti pozitivno, ali i negativno za ljude. One jašu na konjima ili jelenima kada love svojim lukom i strijelom. Na travi ostaju krugovi na mjestu gdje su one plesale, i ne smije se ulaziti ili prolaziti kroz taj krug (donosi lošu sreću).
Rusalka
- u slavenskoj mitologiji je bila ženski duh, vodena nimfa ili sirena (odnosno demon koji živi u jezeru). Smatrana je nečistom silom. Verziju koja govori o njoj kao o duhu čini priča o duši mlade žene koja je umrla u jezeru ili blizu njega (mnoge od njih su bile ubijene od strane njihovih ljubavnika) te ona sada progoni jezero. Mrtva Rusalka nije stalno zla, ona može počivati u miru ako se osveti njena smrt. Rusalke su postajale žene koje su umrle nasilno, koje su počinile samoubojstvo zbog prevare ljubavnika ili trudnoće.
Vodianoi (Vodyanoy)
-,muški duh vode.On je smatran naročito zlim duhom koji je namjerno utapao plivače koji su se usudili plivati na njegovom mjestu. Priče o njemu se razlikuju, neki ga smatraju golim, otečenim, dlakavim starcem, prekrivenim blatom i ljuskama, ili kao seljakom sa crvenom majcom i bradom. Priča se da se može pretvarati u ribu.
Smatra se da živi u dubokim bazenima blizu tvornica. On bi udavio one koji su ga uvrijedili ili naljutili hvalisanjem. Jedini ljudi koji su bili sigurni od Vodjanoja su bili ribari i vodeničari. Ribari bi najčešće dali svoj prvi ulov Vodjanoju, a ako bi ih on simpatizirao, tjerao im je ribe u mreže. Dok su vodeničari bili smatrani posebno bliskima Vodjanoju jer su bili smatrani vračevima.
Porijeklo vilinskih stvorenja
Tajanstvenost vilinskog carstva bila je,još od najdrevnijeg vremena,predmet ljuskog razmišljanja.
Šta su vilinska stvorenja? Odakle potiču?
Norveška mitologija govori da su crvi,koji su se pojavili iz leša diva Imira,preobratili u Tamne elfe i Svetle elfe.Svetli elfi,koji žive u vazduhu,dobroćudna su,zadovoljna stvorenja,ali su Tamni elfi,čije su pidručije podzemne oblast,crnoputi,zli i štetočine!
Islandaska verzija,s druge strane iznosi da je Eva kupala svu svoju decu u reci kad je Bog oslovio.Zbog strahopoštovanja i bojazni,ona je sakrila decu koju još nije bila okupala.Bog je upita da li sva njena djeca tu,a ona odgovori da jesu.On joj je tada rekao da će djeca koju je sakrila od njega biti sakrivena i od čovjeka..Ta skrivena djeca postala su elfi ili vile i poznata su u skandinavskim zemljama kao Ljudi Huldre.Devojke Huldre su izuzetno ljepe,ali imaju duge kravlje repove.Inače su sa zadnje strane prazne,tako da predstavljaju samo prekrasni prednji dio.Na taj način one udovoljavaju varci svog nestanka.
Drugdje se veruje da su vilinska stvorenja pali anđeli ili mrtvi neznabošci,koji nisu dovoljno dobri da bi bili primljeni u Raj,ali ni toliko rđavi da bi našli mjesta u Paklu – osudjeni da žive vječno 'izmedju' ,u sumračnim područijima u Srednjem carstvu.U Devonu,npr. se smatra da su piksi duše nekrštene dece.Medjutim,ta vjerovanja su nastala tek sa prispećem kršćanstva,pošto je krštenje prije tog vremena bilo nepoznato i stoga se ona ne mogu smatrati vjerodostojnim.Vilinsko carstvo je starodrevno i nekoliko milenijuma predhodi hrišćanstvu.Štaviše,ono postoji i postojalo je,u raznolikim oblicima,u mnogim zemljama širom svjeta!
Succubus
- srednjovjekovna legenda govori demonu koji poprima žensko obličje da zavede muškarce, naročite svećenike u snovima da spavaju sa njom. One crpe energiju od muškaraca kako bi se održali, što često dovodi do smrti žrtve. Po Maleus Maleficariumu (Witches' hammer) succubi (množina) su sakupljali sjeme muškaraca sa kojima su spavali koje su koristili kako bi oplodili žene. Djeca koja su tako rođena bila su osjetljivija na utjecanje demona. Ponekada bi se spajali sa incubusom spremni da oplode žene.
Succubi su najčešće imali krila, a ponekada i rogove, rep, zmijske oči i sl. Ponekada se pojavljuju kao lijepe žene u snovima na koje žrtve ne mogu prestati misliti. Ponekada se žrtve zaljube u njih, te ih one i izvan snova proganjaju dok im ne iscrpe svu energiju.
Postoje i verzije o succubusu koja šeta pustinjom na magarcu, te tjera muškarce da vode ljubav sa njom, pri čemu joj iz vagine izlaze oštrice koje rane muškarca. Ona se tada pretvara u svoj prvobitni oblik i pojede svoju žrtvu.
Inccubus
- srednjovjekovna legenda opisuje inccucusa (incubi množina) kao muškog demona koji navodi žene na spolne odnose tako im crpeći energiju. On je muška verzija succubusa.
U legendama se potomak inccubusa zove Cambion. Poznati Cambion je Mordred (iz Legende o Arthuru). Succubus spava sa muškarcima te sakuplja njihovo sjeme, pa se onda transformira u inccubusa te oplođuje žene. Djeca inccubusa i succubusa imaju natprirodne moći. Incubi se pojavljuju i u knjizi C.S.Lewisa-Kronike iz Narnije(u knjizi Lav, vještica i ormar), kada se nađu među čudovištima koja napadnu lava Aslana zajedno sa vješticom Jadis.
Gde se nalazi “Vilinska zemlja”?
Njen položaj je neuhvatljiv.
Bilo je razdoblja kada se mislilo da je vilinska zemlja neka stvarna geografska oblast,iako joj je se mjesto često premještalo.
Naprimjer,Velšani su najpre smatrali da je ona u sjevernom delu njihove planinske zemlje,a potom u tajanstvenom,sjenovitom I maglovitom zapadnom ostrvu Pembrukšir.Kasnije,ona se premešta na jedno ostrvo koje leži u Irskom kanalu,pored obale Pembrukšira.Ovo ostrvo su ponekad vidjali mornari,koji su se čak iskrcavali na njega,ali bi ono brzo,na općte zaprepašćenje,iščezlo!Bez obzira na to,govorilo se da njegovi vilinski stanovnici često posećuju tržnice Lafarna I Milford Hejvena.Irci su to fantomsko ostrvo nazvali Hi Brisejl I,po njima,ono se nalazilo prema zapadu.Za Brite vilinsko ostrvo je bilo ostrvo Man.Ostrvo Man je I danas bogato vrelo predanja o vilinskim stvorenjima.
Vilinski svijet može se bez upozorenja obelodaniti,sjajan I svetucav,bilo gdje,I isto tako iznenada iščeznuti!Njegove međe sumraka,izmaglice I uobrazilje svuda su oko nas,poput plime I oseke koje se smjenjuju,I one mogu za čas otkriti vilinski svijet,prije no što ponovo dođu da bi ga sakrile.Stanovnici vilinske zemlje mogu se podjeliti na različite vrste,zavisno od staništa.Osim vilinskih stvorenja koja žive usamljeno,postoje I mnoge ruralne vrste elfa koji se nastanjuju u šumama ili ponekad,osobenije “usvoje” neko drvo u tolikoj meri da vilinsko stvorenje I drvo postanu ,u manjoj ili većoj mjeri,sinonimi ; na poljima,brdima,I u planinskim pećinama.Ima I takvih koji žive u vilinskim prostorima ispod oceana,dok,takodjer postoje I vodena vilinska stvorenja koja nastanjuju mora,jezera I rijeke.Najzad,postoje domaći kućni duhovi (Brauni,ili Smedjoputi,itd.).
Nacin života pojedinih vrsta veoma se razlikuje: ima malih porodičnih jedinaca,hijerarhijski organiziranih zajednica (koji cesto nastanjuju šuplje bregove) i samostalnih,nezavisnih vilinskih stvorenja,kao što su Leprekoni.
Vilinski pohodi
Hijerarhija koja vlada u vilinskom carstvu veoma je slicna monarhistickom uredjenju kod ljudi.Najarisokratijske vile,poznate kao Vile pratilje ili kao Otmjene vile,obitavaju na prekrasnim dvorovima,kao sto su dvor Sili u Skotskoj ili dvor plemena Tina Shi u Irskoj.Te dvorske svite provode dane obavljajuci aristokratske duznosti,od kojih je najuobicajnija,a svakako I najipresivnija,jahanje u svecanoj povorci.To se naziva Vilinskim pohodom.Jahanje I konji dvorana Tina Shi,sto se toga tice,uzivaju svjetski ugled,sto se vjerovatno moze objasniti porjeklom ovih vila,za koje se veruje da su ostaci koji nestaju legendarnog Tuata De Danan,koji je nekad vladao Irskom ali koji je,posto su ga porazili Malezani,bio potjeran pod zemlju.Vilinske konje plemena Tute de Danan je Ledi Vajld,u s vojim Drevnim Irskim legendama,opisala na sljedeci nacin:
“Rasa konja koje su oni uzgajali nije imala premca u svijetu – zustri poput vihora,sa povijenim vratovima I krupnim ocima,koje su pokazivale da su sacinjene od vatre I plamena,a ne od bezivotne,gnjecave zemlje.Tute de Danan su za njih gradili stale u velikim pecinama u brdima I pokrivale ih srebrom I zauzdavali zlatom,a robovima nije bilo dozvoljeno da ih jasu.Povorka vitezova plemena Tuata de Danan predstavljala je divan prizor.Cetrnaest desetina paripa,svaki sa draguljem poput zvjezde na celu,cetrnaest desetina konjanika,svi sinovi kraljeva,u zelenim ogrtacima obrubljenim zlatom I sa zlatnim kacigama na glavi I zlatnim stitnicima na rukama I nogama,I svaki vitez sa zlatnim kopljem u ruci.”
Ledi Vajld nam jos pripovijeda da su ti konji mogli živjeti preko 100 godina,pa I vise.Poslednje grlo iz ovog odgoja pripadalo je mocnom vlastelinu iz Konota,ali poslije njegove smrti je prodato na licitaciji,zajedno sa svom njegovom imovinom.Tog ata je kupio jedan predstavnik iz britanske vlade,ali kad je konjušar pokušao uzjahati tu zustru zivotinju,ona se prope I zbaci nikogovica zestoko na tle,ubivsi ga na mjestu.
Prizivanje duhova
Sotonistički čin, ujedno igra magije i psihe! (smatrajte se upozorenima! )Ako se osoba odluči upustiti u to treba biti svjesna da je to protiv pravila Boga, jer se smatra uznemiravanjem duša.
Ima puno načina dozivanja duhova, pa evo vam 2
1.Dozivanje s viskom (ili iglom na koncu koja zna biti i učinkovitija), 6 svijeća i pentagramom.
Preporučam da se na sebi ima nešto crveno jer ta boja štiti od zlih utjecaja.
Dozivanje neće uspjeti ako je u grupi netko tko ne vjeruje u to, a najbolji znak je gašenje svijeća prije početka.
Potrebno je razmisliti čiji duh treba zvati i zatim osmisliti čarobnu formulu.
5 svijeća je na vrhovima pentagrama i 1 je u sredini, a iznad središnje svijeće je visak tj. igla.
Znakovi prisustva duha su neobične sjene, neobično gorenje svijeća, uznemiravanje igle, čudni zvukovi, puhanje vjetra u zatvorenom prostoru ili gašenje središnje svijeće.
Ako se prvo ugase svijeće na vrhovima pentagrama, duh je uplašen i odlazi!
Prizivati duhove treba najranije u 20.30 sati!
Moguce je i da u slucajevima kada to uspije obicno dode nesto loše,kao sotonini demoni koji uzmu tjelo toga koga dozivamo.(Pazite se toga!)
Evo i neke druge metode!
Pribor:jedna manja staklena casa, 42 papirica (dimenzija oko 1x1cm);
Postupak rada:na 30 papirica ispisite sva slova abecede i poslazite ih u zatvoreni krug na ravnu i glatku povrsinu;na 10 papirica napisite 10 brojeva(od 0 do 9) i poslazite ih u obliku dva polukruga(moze i otvoreni krug) unutar onih slova;na preostala dva papirica napisite "DA" i "NE" i postavite ih jedan pored drugog(da se ne dodiruju) unutar brojeva i slova;u centar stavite gore navedenu casu i zurka moze da pocne...Okrenite casu i stavite kaziprst jedne ruke na dno i zovite nekog duha(morate reci njegovo ime).
Ouija ploca je posrednik kroz koji dobijamo poruke prilikom komuniciranja sa umrlima ili kroz sudionike na spiritistickoj seansi. Ouija ploca (Ouija Boards) je isto tako poznata i pod nazivima Vjesticja ploca (Witch Boards) i Ploca koja govori (Talking Boards). Rijec "ouija" je zapravo kombinacija od dve reci, francuske reci "oui" i nemacke reci "ja". Obe rijeci znace "da".
Ouija se sastoji od ploce i pokazivaca, zvanog planseta (planchette). Ploca ima na sebi napisana sva slova. Brojevi od 0-9 se takodje redovno nalaze na toj ploci, kao i polja sa da/ne (yes/no) i zdravo/do vidjenja (hello/goodbye) znacenjem. Tipican raspored ploce izgleda ovako:
Pokazivac je napravljen od plastike ili stakla, i oboje pokazuje na slova sa nekim vrhom ili ima ugradjen providan prozorcic kroz kojeg mozete gledati slova. Za pocetak, dvoje ili vise ljudi povrsno dodirnu (lagano, tek toliko da se pokazivac dodiruje jagodicom prsta) pokazivac (naopako okrenutu casicu). Nakon sto je postavljeno pitanje i sudionici se koncentriraju, casa ce se poceti micati klizeci od slova do slova, stvarajuci rijeci i citave recenice...
... pa... kaj da vam ja velim probajte!... ako imate hrabrosti!
Ako probate napišite kaj je bilo...
10 najmisterioznijih mjesta na svijetu.
Evo vam 10 najmisterioznijih mjesta na svijetu.
Možda ih posjetite!!
1. Koncentracioni logor Auschwitz-Birkenau, Poljska
..Prica se da mnogi koji su posjetili Auschwitz-Birkenau kamp da su se osjecali cudno i mnogi su se odjednom rasplakali bez ikakvog razloga, vecina ljudi nije ni zavrsila posjecivanje i obilazak ovog kampa do kraja.
Posjetioci koji dolaze vidjeti ovo mjesto kazu da i dan danas ptice ne pjevaju.
Mnogi koji su posjetili kamp kazu da su osetili jako hladna mjesta u kojima se osjete duboke emocije. Na nekim slikama ljudi su pronalazili misteriozne svjetlucave sjenke.
Auschwitz-Birkenau Kamp je jedno od najmisterioznijih mjesta na svijetu...
2. Whitechapel/Spittalfields, London East End, London, Engleska...
...Na ovom mjestu su se desavala jedna od najbrutalnijih ubojstava koja su zabiljezena. Jack the Ripper ubojica ciji identitet jos nije otkriven na ovom je mjestu ubio 5 zena...
pismo Jacka Trbosjeka
Turisti i ljudi koji zive u Whitechapelu su vidjeli i culi mnogo misterioznih pojava.
Mnogi su vidjeli duhove Jackovih zrtava, cudnu vojsku Rimskih vojnika, duh mornara, misterioznog crnog kocijasa sa bjelim konjima koji se odjednom pojave bez ikakvog zvuka i nestanu dok si trepnuo...
3. Underground Vaults ((Podzemni hodnici)), Edinburgh, Skotska.
..Podzemne prostorije su nekada bile izgradjene za biznise, tu su bili veliki mostovi, bile su upotrebljavane za podrume, radionice, kasnije su napustene zbog poplava i vlage.
Kada je mjesto napusteno tu su dolazili beskucnici i siromasni koji su tu spavali i zivjeli, mnogo ljudi je umrlo od kuge u podzemnim hodnicima.
Mnostvo paranormalnih pojave se desavalo u podzemnim hodnicima razni zvukovi, sjenke, uznemiravajuci krikovi...
4. Greyfriar’s Kirk groblje / Covenanter’s Zatvor, Edinburgh, Skotska.
..Okrutne stvari su se dogadjale u Covenanter zatvoru, ubijeno je mnogo zatvorenika, a u blizini zatvora nalazilo se greyfriars kirk groblja, ljudi su bili zakopavani zivi, mnogi su bili spaljeni.
Oko 1998 pocele su se desavati mnoge neobjasnjive svari oko groblja gdje su ljudi govorili da su osetili hladna mjesta, veliki smrad, glasne zvukove koji su dopirali iz grobova, a neki od turista su bili i povredjeni.
Mnogi turisti, posjetioci pa cak i vodici su bili napadnuti od necega sto ni oni neznaju sta bi moglo biti, imali su modrice i ogrebotine po rukama i nogama.
Neki su cak bili gurani, imali su vrtoglavice i povracali su. Mnogi su videli sjenke, culi smijeh, vidjeli su objekte koji su se micali...
5. . Coloseum, Rim, Italija...
...Mnogi vodici i posjetitelji koji su bili u Coloseumu kazu da su osetili hladna mjesta, dodirivanje i guranje, culi su saputanja oko njih, takodjer cuvari i strazari koji rade u Coloseumu su izvjestavali kako cesto puta cuju zvukove maceva, takodjer su culi zivotinje, rikanje lavova, zvukove slonova, vidjeni su duhovi ljudi na sjedalima u Coloseumu, i puno puta je vidjen duh Rimskog vojnika...
6.Walachia, Transylvania, dvorac grofa Dracule, Rumunija
...Turisti i ljudi koji zive ovdje su prijavili mnoge misteriozne pojave u ovom dvorcu, osjecali su hladna mjesta, cudni zvuci, mnogi su vidjeli sjenke u misterioznom dvorcu grofa Drakule.
Nekada su i obilasci dvorcem skraceni zbog misterioznih krikova i nekih paranormalnih dogadjaja...
7. Unit 731 Ekspirimentalni Kamp, Harbin, Manchuria, Kina
... Kamp prozvan Azijskim Auschwitzom, mnogo je ubijenih ljudi u ovom kampu, neki su bili zatvorenici, na njima su readjeni ekspirimenti, seciranja i mnogo toga, cak im nisu davali ni anesteziju.
Mnogo ljudi je ubijeno u ovom kampu i danas ovaj grad i okolna sela prijavljuju mnoge misterije, duhove, mnoge paranormalne pojave, misteriozne glasove i zvukove, sjenke na slikama. Kad jeBBC snimao to mjesto i imali su probelma sa svjetlima i baterijama kada su poceli snimati...
8. Palmyra Otok Atoll, Pacific Ocean...
...Ljudi koji su posjetili ovaj otok kazu da je ovo definitivno otok duhova, mnogi kazu da su imali jako neugodan osjecaj i da se mnogo paranormalnih stvari dogadjalo na ovom otoku. Otok je nenaseljen jedan od najudaljenijih mesta na svijetu, koji se nalazi u centru Pacifickog Oceana. Prema legendama ovdje se nalazi zakopano gusarevo blago, i dogodila su se mnoga ubojstva a jedno od vecih je bilo 1970 godine, prijavljeno je mnogo nestanaka ljudi na ovom otoku koji nikada nisu pronadjeni, nestalih brodova, mnogi kazu da je- ovaj otok vrlo slican Bermudskom trokutu.
9. Pariske katakombe
...Milioni posjetitelja i vodica koji su posjetili Pariske Katakombe, kazu da je ovo mjesto vrlo misteriozno, osjetili su mnogo hladnih mjesta, takodjer su vidjeni duhovi kako prolaze kroz hodnike katakombi, a neke su grupe cak i pratili okolo, mnogi su vidjeli grupu sjenki u jednom mracnom hodniku u katakombama, cak su neki prekinuli posjetu katakombama ranije, nisu je vidjeli do kraja jer su osjetili mnoge slabosti i nisu zeljeli ici dalje, imali su veliki strah. Na mnogim slikama su se mogle videti paranormalne sjenke, cak je i kamerama snimano.
Nije preporucljivo nikada ici sam ili sa ljudima koji neznaju dobro put kroz katakombe jer se lako mozete izgubiti i nikada vise necete moci izaci iz katakombi. Mnogi su iz sale ulazili u katakombe, i nikada vise nisu bili vidjeni niti pronadjeni.
10. Magh Sleacht Plain, u blizini Ballyconnell, County Cavan, Irska.
Mnoge legende su se dogadjale na ovom mjestu, prica se da je ovde bio Krom kojeg su Kelti postovali i donosili mu zrtve.
Posjetitelji ovog mjesta kazu da su culi zvukove i miris zapaljenog mesa, neki su cak uslikali sjenke u obliku ljudi koje su se nalazile oko stijene pred zalazak sunca, drugi kazu da su cak vidjeli duhove na ravnici u sred bijela dana...
Oprostite kaj nema slika dalje...Nije mi se dalo skidati!
Grčka
Nemir i istraživačka znatiželja tjeraju čovjeka da spoznaje izvore, pritoke i ušća svjetskih i europskih kultura. Stari je Egipat jedno od izvorišta uljudbe. Antička je Grčka korijen i bit modernoga Zapada.Dajemo vam malenu sliku veličanstvene egipatske i grčke povijesti, kulture i umjetnosti. Zabilježili smo i naše dojmove, ali ujedno i upućujemo poziv vama da u sebi probudite želju za novim spoznajama i intelektualnim iskustvima. Dobru zabavu i ugodno druženje na ovom vremenskom putovanju u drevni Egipat i staru Grčku žele vam autorice!
Moje grčko putovanje
Grčka
Razdoblje prethistorijske Grčke, mračno i arhajsko razdoblje, klasični period, helenistički period, rimsku, bizantsku i križarsku, mletačku i osmanlijsku, modernu Grčku koja se počela stvarati u XIX. stoljeću i Grčku XX. i XXI. stoljeća teško se može upoznati tijekom četiri dana putovanja. Može se samo zagrepsti po površini nekoliko tisuća godina stare grčke prošlosti. Uz ta četiri grčka dana, gotovo još toliko moglo se uživati u putovanju komfornim grčkim brodom prijevoznika Minoan Lines na liniji Venecija – Krf – Igoumenitsa – Patras i ljepotama Jadranskog i Jonskog mora, pogledu na izgubljena albanska sela, lelujanju prilikom prolaska kroz Otranska vrata, proljetnom sunčanju na palubi broda, odličnom uskršnjem doručku, ali i dobrom društvu kojega svakako treba imati. Na povratku putovanje je svakako odlično za sređivanje stečenih dojmova o Grčkoj (ali i za trošenje preostalih eura u bescarinskim trgovinama na brodu).
Grčka
Dolaskom u Patras, „zapadna vrata Grčke“, započeo je prvi dan grčkog putovanja. Patras se nalazi u pokrajini Ahaja (pleme Ahajaca) i treći je grad po veličini u Grčkoj. Smjestio se u Patraškom zaljevu, a poznat je po mostu kojim se premošćuje Korintski zaljev. Grob apostola Andrije mjesto je hodočašća jer se glavnina njegovih ostataka nalazi upravo u Patrasu. Katedrala Svetog Andrije građena je u neobizantskom stilu i najpoznatija je pravoslavna crkva u jugoistočnoj Europi. Na vrhu katedrale nalazi se zlatni križ visok pet metara i 12 manjih tornjeva sa 12 križeva koji simboliziraju 12 apostola. Grad se četiri stoljeća nalazio pod Osmanlijama, a 1821. bio je prvi grad koji se pobunio protiv njihove vlasti. Ustanku se priključio i lord Byron. Otprilike 20 km od Patrasa nalazi se turističko odmaralište Ahajamet gdje smo se nakratko zaustavili, a to je vjerojatno i neko buduće odredište hrvatskih maturanata.
Grčka
Dan je bio prekrasan i idealan za nastavak putovanja Peloponezom, velikim poluotokom koji se kontinenta drži sa samo 6 km korintske prevlake. Ime Peloponez znači „Pelopov otok“. Prema mitologiji Pelopa je otac Tantal ponudio za hranu bogovima, no oni su ga ponovno oživjeli te je postao začetnikom kraljevske loze Atrejevića. Na Peloponezu se nalazi velik broj antičkih i srednjovjekovnih lokaliteta, primjerice antički Korint, antička Istmija, antička Nemeja, antička Olimpija (religijsko i atletsko središte više od tisuću godina), Arg (jedno od najstarijih naselja u Grčkoj), Mikena, Nafplio, Epidaur, Monemvasia, Geraki, Sparta, Mystras, Koroni, antička Mesena, manastiri i crkve uz hridine kanjona Lousios i mnogi drugi.
Grčka
Bez velikih gužvi autocesta Patras – Korint odvela nas je do Korintskog kanala. Olujni rt Matapan, najjužnija točka na Peloponezu, bio je jedan od rtova kojeg su se najviše bojali antički pomorci te su ga radije zaobilazili i izvlačili brodove na jednu obalu prevlake i vukli ih 6 km preko sistema popločanih navoza te ih zatim ponovno spuštali u more. Tako je i nastala ideja o prokopavanju kanala već u razdoblju antike. Kanal je započeo graditi car Neron, nastavio car Vespazijan, no završen je 1882. g. i tek 1893. konačno pušten u promet. Kanal je dugačak 6,3 km, visok 52 m, a širina od 23 m danas teško može zadovoljiti potrebe suvremene plovidbe. Nakon kraćeg razgledavanja Korintskog kanala put nas je vodio na jugozapad uskim cestama koje su pratili nepregledni maslinici, zasađena vinova loza, nasadi mikenskih naranči (preporuka za degustaciju soka od naranči u Mikeni) Argolidske ravnice. Prolazeći pored antičke Nemeje u misli mi dolazi mit o Nemejskom lavu i prvome djelu legende o Heraklu koji je zvijer zadavio rukama te ga donio u Mikenu. Kako je kod tog djela Heraklu potekla krv, izuzetno slatko vino kojeg proizvodi pučanstvo toga vinorodnog kraja prozvano je Heraklova krv (svakako preporuka). Iza sebe ostavili smo brojne ostatke hramova i utvrde koje ćemo, na žalost, morati obići nekom drugom zgodom.Konačno dolazimo do Mikene!
Korint
Korint
Korint
Korint
(Pitam se samo gdje li je crveni tepih?) Ostatci palača i grobnica Mikene stari su 3500 godina, a otkrio ih je 1874. g. Heinrich Schliemann. Akropola u Mikeni nalazi se na 278 m, a područje je bilo naseljeno već u neolitiku. Prvi stanovnici bili su Pelazgi. U najrazvijenijem razdoblju povijesti Mikene, XIV. – XIII. st. pr. Kr., Mikenjani su proširili trgovinu na čitavom Sredozemlju došavši tako i u sukob s Frigijcima iz Troje. O Atrejevićima i Trojanskom ratu više u Homerovim epovima. Ostatke grada čine danas kraljevska palača i nekropola kraljevske obitelji opasani kiklopskim zidinama te ulaznim vratima s južne strane grada na kojima se nalazi reljef lavova iznad nadvratnika. Lavlja vrata podignuta su u XIII. stoljeću pr. Kr.
Mikena
Mikena
Mikena
Mikena
Lavlja vrata
Lavlja vrata
Muzej u Mikeni sadrži predmete pronađene u kraljevskim grobnicama Mikene, iako je dosta originala pohranjeno u Ateni. Najpoznatija je zlatna posmrtna maska na kojoj se, kad ju je pronašao Schlimann, još nalazila koža s lubanje člana kraljevske obitelji. Ushićen, Schlimann je uzviknuo: „Promatrao sam Agamemnonovo lice!“
Agamemnon
Agamemnon
Nedaleko izvan zidina palače nalazi se Atrejeva riznica, najveličanstvenija od svih tolos-grobnica (grobnica u obliku košnice) do koje vodi dugi prilaz na otvorenom (dromos) sa zidovima od kamena između kojih je nepropusna glina.
Grcka
Prepuni dojmova iz Mikene put nastavljamo prema Epidauru, terapeutskom i religioznom središtu posvećenom Asklepiju, bogu liječništva. Asklepije je bio liječnik, smrtnik kojega je Zeus ubio jer je mogao oživljavati umrle i izbavljati ih iz podzemlja, no poslije je ponovno oživljen i prozvan božanstvom. Svetište Epidaur djelovalo je od VI. st. pr. Kr. do otprilike II. st. p. Kr. i slovi kao prvi sanatorij antičke Grčke. Epidaur je još poznatiji po veličanstvenom teatru savršene akustike kojeg je krajem IV. st. pr. Kr. projektirao Poliklet mlađi. Savršenu akustiku teatra provjerila je i naša grupa tako da je njezin pjevajući dio (članovi zbora „Rudolf Rajter“, Ivanec) na kružnoj pozornici (orhéstra) otpjevao ivanečku himnu „Poleg jedne velke gore“ na veliko zadovoljstvo nazočne publike.
Grcka
Nakon razgleda muzeja posjetili smo i tvornički dućan poznate grčke keramike te se uputili prema starom kraljevskom gradu Nafplio gdje smo napravili i kraću pauzu za ručak. Grad su osnovali Feničani, a uzdiže se u XIII. st. otkada su se tamo vodile konstantne bitke između Venecije i Turaka oko luka na Peloponezu. Od 1829. do 1834. g. bio je prva prijestolnica oslobođene Grčke. Sa svojim mramornim pločnicima, dominantnim utvrdama (ističe se utvrđeni otočić Boúrtzi, sjeverno od Nafplionske luke) i izuzetno homogenom arhitekturom, Nafplio je najelegantniji grad u kontinentalnoj Grčkoj.
Grcka
Autocestom koja prati Saronski zaljev put nas je vodio dalje prema Ateni. Tom istom dionicom davno prije putovao je i Tezej, čineći pritom svoja junačka djela. Atena kao grad postoji već 3500 godina, no svoju najveću slavu doživjela je za vrijeme klasičnog razdoblja antičke Grčke iz kojeg je ostalo sačuvano dosta građevina i ostataka. Upravo je u V. st. pr. Kr. bilo zlatno doba kada je Periklo nadgledavao gradnju Akropole. Za vrijeme Bizantskog Carstva i osmanlijske vlasti Atena je imala neznatnu ulogu. Ponovno je dobila na važnosti 1834. godine kada je postala glavnim gradom Grčke. Danas je Atena moderna metropola, koja me osobno iznenadila svojom užurbanošću, kaotičnim prometom, neplanskom izgradnjom, mješavinom nacija i, ako smijem zamijetiti, komunalnim neredom na ulicama. Moderna Atena ima malo toga zajedničkog s popularnom slikom antičke Atene.
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Nad Atenom je dominirala Akropola više od 2000 godina. Od Partenona pa sve do istančanosti Erehtejona, atenska Akropola predstavlja izuzetno postignuće. Odmah nakon prvog ulaza u Akropolu, tzv. Beulé vrata, nalazi se Propileja, monumentalni ulaz u kompleks svetišta. Prije ulaska u samo svetište je Hram Atene Nike. Iza Propileja nalaze se Partenon i Erehtejon koji dominiraju na vrhu stijene Akropole. S Akropole se također pruža prekrasan pogled na grad Atenu. Prilaz u prostor hramova zabranjen je od 1975. g. kako bi se spriječilo njihovo daljnje uništavanje. Partenon je jedna od najpoznatijih građevina na svijetu. Dizajnirali su ga arhitekti Kalikrat i Iktin s namjerom da se u njega smjesti 12 m visok kip Atene Párthenos (Djevice), koji je izradio Fidija. Završen je 438. g. pr. Kr., nakon devet godina gradnje i posvećen božici Ateni. Partenon danas predstavlja simbol grada Atene. Na najsvetijem mjestu Akropole smjestio se Erehtejon, sagrađen između 421. i 406. g. pr. Kr. Prema mitologiji, na tome je mjestu Posejdon udario svojim trozubom i ostavio tragove na stijeni, a Atena zasadila maslinu u njihovoj borbi za prevlast nad gradom. Hram je prozvan po Erehteju, jednom od mitskih kraljeva Atene, a služio je kao svetište posvećeno i Ateni Polias i Erehteju-Posejdonu. Hram je poznat po svojoj elegantnoj i osobito kićenoj jonskoj arhitekturi te stupovima karijatida u obliku žena.
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Nakon cjelodnevnog razgledavanja Atene - Akropole, Muzeja Akropole, Parlamenta, antičkog stadiona, Hadrijanova slavoluka, četvrti Monastiraki i mnoštva ostalog drugi dan grčkog putovanja završili smo večerom u Pláki, najstarijem dijelu Atene, u grčkoj taverni uz zvuke buzukija i odlične specijalitete grčke kuhinje koju odlikuju svježi sastojci, „pametna“ upotreba začina, čuveno grčko maslinovo ulje, različito povrće i bilje te nezaobilazni sir (posebice feta sir).
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Područje Atike, duhovno središte antičke i moderne Grčke razgledali smo treći dan boravka u Grčkoj. Preko Pireja, atenske luke još od antičkih vremena, put smo nastavili sve do rta Souniona, prateći obalni pojas zvan „Apolonova obala“, nazvan po manjem Apolonovom hramu u mjestu Vougliaméni. Uz spomenutu su obalu smještene mnogobrojne pješčane plaže, riblje taverne pokraj mora, slikovita mjesta poput Glyfade, središta atenske rivijere koja privlače sve one koji žele pobjeći od užurbanosti Atene, ali i mnogobrojne turiste željne odmora i zabave. Rt Sounion mjesto je koje me posebno oduševilo svojom prirodnom ljepotom i veličanstvenim Posejdonovim hramom, ujedno mjesto gdje se može uživati u jednom od najljepših zalazaka sunca na svijetu. Tlo rta Souniona postalo je sveto još u davno doba. Na njemu je, blizu strmih litica koje se strmoglavljuju u Egejsko more, sagrađen Posejdonov hram. Njegovi sjajni bijeli mramorni stupovi služili su kao smjerokaz antičkim, ali i današnjim pomorcima. Današnji hram sagrađen je 444. g. pr. Kr. na temeljima starijeg hrama. Danas se sačuvalo 15 od originalnih 34 vitkih dorskih stupova, napravljenih od mramora uzetog iz obližnjeg kamenoloma. Sa strmih se litica u more bacio Egej (mislim da sam točno otkrila mjesto!), čekajući povratak svog zaboravnog sina. Mjesto je doista očaravajuće, ispunjeno mirom i melem za dušu nakon meteža Atene.
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Posljednjeg, četvrtog dana grčkog putovanja napustili smo Atenu u kojoj smo bili smješteni i krenuli za Delfe koji se nalaze u regiji Stereá Elláda. Pred nama su se ponovno otvorili predivni pejzaži, nepregledna navodnjavana nizina s nasadima pamuka i pšenice. Istočnim dijelom spomenute regije dominira vapnenački masiv svete planine Parnas u kojoj se nalaze i ruševine proročišta u Delfima, jednog od najvažnijih antičkih lokaliteta u Grčkoj. Prema mitologiji, kada je Zeus pustio dva orla sa suprotnih krajeva zemlje, oni su se susreli u nebu iznad Delfa, čime je mjesto postalo središtem svijeta. Delfi su bili Apolonov dom i tu su od kraja VIII. st. pr. Kr. dolazili hodočasnici iz antičkog svijeta kako bi dobili njegov savjet kroz usta svećenice Pitije. Pitija je, sjedeći na tronošcu, odgovarala u transu uslijed udisanja podzemnih para i žvakanja maka i lovorovog lista što je djelovalo halucinogeno te je izvikivala nesuvisle rečenice koje su interpretirali svećenici hrama i davali dvoznačne odgovore. Kompleks Delfa obuhvaća teatar, stadion, sveti izvor i Apolonovo svetište, poznato i kao Sveti predio. Muzej u Delfima sadrži veliku zbirku skulptura i arhitektonskih ostataka. Na ulazu se nalazi Omfalós ili „pupak svijeta“, nadalje, mogu se vidjeti brojni zavjetni darovi koje su davali gradovi u znak zahvale za proroštva, a najpoznatiji izložak u muzeju je brončana skulptura Kočijaša u prirodnoj veličini. Mene se posebno dojmila kolosalna sfinga s Naksosa, visoka 2,3 m, koja je nekoć stajala na 10 m visokom stupu.
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Grcka
Četvrtoga dana, nakon odmora i kupovanja srebra u Delfima, čekala nas je još duga vožnja „morem maslinika“ (navodnjavanih putem kanala s gore Parnas), vožnja duž Korintskog zaljeva sve do Patrasa u kojem je i započelo grčko putovanje.
Grcka
Povratak kući započeo je polaskom broda iz luke Patras za Veneciju u 23. 59 sati. Iza nas ostalo je dosta kilometara, posjećenih lokaliteta, ushita i divljenja. Želja za spoznajama trenutno je zadovoljena. Do neke nove prilike…
Vrboska
Vrboska je malo mjesto na sjevernoj obali otoka Hvara, oko 4 kilometra obalnom cestom zapadno od Jelse, oko 6 km istočno od Starog Grada a na sjeveroistočnom rubu Starigradskog polja, nedavno uvrštenog na UNESCO listu svjetske baštine. Mjesto se nalazi u dnu dubokog fjorda a on je razlog postojanju nekoliko mostova na skučenom prostoru zbog kojih je Vrboska dobila nadimak Mala Venecija. Nastala je u 15. stoljeću kao luka sela Vrbanja (Vallis Varbagni) kad su Vrbanjani odlučili svoje gospodarstvo obogatiti ribolovom koji je, donedavno, bio glavna vrbovačka privredna djelatnost. Iako su neki skloni tumačenju podrijetla imena Vrboske iz naziva «šumovita uvala» (lat. verboscam), prvo je tumačenje utemeljenije i logičnije.
Vrboska iz ptičje perspektive
Najstarija građevina u Vrboskoj je crkvica sv. Petra koja se spominje u Hvarskom statutu iz 1331. godine, a označava jednu od graničnih točaka teritorija Pitava i Vrbanja iz doba dok Vrboska još nije postojala. Kasnije, po osnutku Vrboske, kod crkvice sv. Petra bila je karantena – naravno na pristojnoj udaljenosti od jezgre mjesta. Danas se crkvica sv. Petra i pripadajući joj park nalaze samo nekoliko metara od ACI marine situirane na najistočnijoj točki južne obale Vrboske.
Pročelje i zvonik crkve sv. Lovrinca
Pročelje i zvonik crkve sv. Lovrinca
Zahvaljujući živoj privrednoj aktivnosti Vrboska je početkom 16. stoljeća brojala oko 1.000 stanovnika, nasuprot današnjih 526 (popis 2001.), uglavnom ribara i težaka. Glavni vrbovački izvozni artikl bila je usoljena riba (inćun i srdela) koja je imala dobru prođu na tržištu Mletačke Republike te je zahvaljujući interakciji s tim sredozemnim poslovno-kulturnim središtem došlo i do nabavke prvih vrijednih slika za vrbovačke crkve, a koje se i danas može vidjeti u crkvi sv. Lovrinca (Veroneseov poliptih sv. Lovrinac, Ivan Krstitelj i sv.Nikola, «Gospa s medaljonima» Jacopa Bassana iz 16. st. te neke novijeg datuma poput tri slike Celestina Medovića i dr.).
Most s tri volta i Podva iza njega
Most s tri volta i Podva iza njega
Gospodarski napredak je stvorio dinamičnu političku scenu nedugo po osnutku mjesta. Vrbanjanin Matij Ivanić - vođa pučkog ustanka na Hvaru (1510.-1514.) je u Vrboskoj posjedovao dvije kuće i dva broda, a Vrbovljani su se masovno priključili ustanku tako da je njihovo mjesto postalo 1512. godine jednom od meta mletačke kaznene ekspedicije koja je opljačkala 10.000 barila slane ribe, što je predstavljalo ogromno bogatstvo.
Crkva-tvrđava sv. Marije, 1579. godina
Crkva-tvrđava sv. Marije, 1579. godina
Osim sudjelovanja u pučkome ustanku Vrbovljani su imali i međusobne političke sukobe zahvaljujući postojanju dviju bratovština: one koja je željela ostati čvrsto povezana s matičnim Vrbanjem i one koja je htjela potpunu samostalnost Vrboske. Česte su bile svađe oko povlastica i jurisdikcije, a dosegle su vrhunac 1614. godine kada je u kući Petra Ordinandovića «proplakao» sv. Križ i tako stvorio zavjetni blagdan, tzv. Marački petak koji se slavi svakog prvog petka u ožujku. Osim zavjetnog blagdana sukobljene su bratovštine Vrboskoj ostavile i dvije crkve – onu sv. Marije (u kojoj je misu služio vrbanjski svećenik) i onu sv. Lovrinca koju je osnovala «vrbovačka» bratovština, a tako je nazvana u čast biskupu Lorenzu Micheliju koji je podržao tu ideju. Crkva sv. Lovrinca je u 17. st. adaptirana u baroknom stilu. Obje su se građevine smjestile na stotinjak metara udaljenosti, sv. Marija na vrbovačkoj Pjaci koja je 1933. bila poprište prve noćne utakmice u tadašnjoj Jugoslaviji odigrane pod svjetlošću ribarskih svića, a sv. Lovrinac zapadno od nje. Od 17. st. Vrboska je jedinstvena kongregacija.
Otočić sa spomen pločom Vrbovljanima poginulim u NOV Hrvatske 1941.-1945.
Otočić sa spomen pločom Vrbovljanima poginulim u NOV Hrvatske 1941.-1945.
Pored mletačkog pohoda 1512. Vrboska je teško stradala i 1571. u napadu turskog gusara Uluç Alija, koji ju je u potpunosti spalio. U istom je pohodu Uluç Ali opljačkao i Hvar i Stari Grad, ali ne i Jelsu zaštićenu crkvom-tvrđavom gradnja koje je započela 1539. Siti pljački i poučeni jelšanskim iskustvom Vrbovljani 1571. godine započinju s gradnjom crkve-tvrđave (sv. Marije), na mjestu uništene crkve sv. Marije, a gradnju dovršavaju između 1579. i 1587. godine. Ta je renesansna građevina najznačajniji primjer utvrđivanja sakralnih objekata na otoku Hvaru. No to nije kraj vrbovačkim vjerskim objektima, jer samo 2-3 minute lagane šetnje prema zapadu od sv. Lovrinca dijeli vas od zavjetne crkvice sv. Roka, sagrađene 1577. godine, nakon epidemije kuge. U toj se crkvici može vidjeti lijepi drvani oltar čije se autorstvo pripisuje Urbanu de Surggeu iz Bavarske. Sjeverozapadno od sv. Roka dolazi kraj dugačkom vrbovačkom fjordu koji mjesto dijeli na Velu bondu (južnu) i Molu bondu (sjevernu). Taj najzapadniji dio mjesta nazvan je Podva zbog toga što su se, kako priča kaže, mnogi od njegovih stanovnika školovali u Padovi. Dvije «bonde» povezuju 4 mosta od kojih je najupečatljiviji onaj kameni s 3 volta, izgrađen 1875. godine.
Fabrika sardina, utemeljena 1894., ugašena 1972.
Fabrika sardina, utemeljena 1894., ugašena 1972.
Samo desetak metara istočno od posljednjeg mosta smjestio se otočić s ukusno uređenom obalom i spomenikom posvećenim osamnaestorici Vrbovljana poginulih u II. svjetskom ratu u postrojbama NOV Hrvatske. Nekoliko metara istočno od otočića, na Veloj bondi, nalazi se i jedinstveni Ribarski muzej s tri izložbene prostorije u kojima se mogu vidjeti svi alati ribarskog zanata, poredani kronološko – tematski.
Pogled s škvera
Pogled s škvera
Na Moloj bondi, oko 100 metara istočno od otočića uzdiže se zdanje «Fabrike sardina» koju je francuska kompanija Societe Generale Francaise utemeljila 1894. godine. Sardine i srdele iz ove tvornice bilo su izrazito tražene zbog tehnologije pakiranja u maslinovom ulju koje je konzerviranoj ribi davalo posebno dobar okus. Postrojenje je ugasnulo 1972. godine, a povijesna je ironija htjela da to bude i godina otvaranja Ribarskog muzeja. Ribarstvo, nekad glavna vrbovačka djelatnost, danas je spalo na simboličnu razinu ustupivši mjesto nezaobilaznom turizmu.
Spomen ploča na škveru
Spomen ploča na škveru
Pored tvornice nalazi se stari vrbovački škver (danas van upotrebe) u kojem su se 1943. popravljali i naoružavali partizanski brodovi. Nekoliko stotina metara istočno od škvera smjestio se Hotel Madeira iz 1934. godine – danas nažalost van pogona, nasuprot kojeg se nalazi ACI marina u jednoj od najsigurnijih jadranskih luka (zaštićenoj sa sjevera, zapada i juga). I tu, na mjestu gdje se vrbovački zaljev širi, završavam priču o malom biseru otoka Hvara, priču o «Varboskoj».
Vrboska
Vrboska je malo mjesto na sjevernoj obali otoka Hvara, oko 4 kilometra obalnom cestom zapadno od Jelse, oko 6 km istočno od Starog Grada a na sjeveroistočnom rubu Starigradskog polja, nedavno uvrštenog na UNESCO listu svjetske baštine. Mjesto se nalazi u dnu dubokog fjorda a on je razlog postojanju nekoliko mostova na skučenom prostoru zbog kojih je Vrboska dobila nadimak Mala Venecija. Nastala je u 15. stoljeću kao luka sela Vrbanja (Vallis Varbagni) kad su Vrbanjani odlučili svoje gospodarstvo obogatiti ribolovom koji je, donedavno, bio glavna vrbovačka privredna djelatnost. Iako su neki skloni tumačenju podrijetla imena Vrboske iz naziva «šumovita uvala» (lat. verboscam), prvo je tumačenje utemeljenije i logičnije.
Vrboska iz ptičje perspektive
Najstarija građevina u Vrboskoj je crkvica sv. Petra koja se spominje u Hvarskom statutu iz 1331. godine, a označava jednu od graničnih točaka teritorija Pitava i Vrbanja iz doba dok Vrboska još nije postojala. Kasnije, po osnutku Vrboske, kod crkvice sv. Petra bila je karantena – naravno na pristojnoj udaljenosti od jezgre mjesta. Danas se crkvica sv. Petra i pripadajući joj park nalaze samo nekoliko metara od ACI marine situirane na najistočnijoj točki južne obale Vrboske.
Pročelje i zvonik crkve sv. Lovrinca
Pročelje i zvonik crkve sv. Lovrinca
Zahvaljujući živoj privrednoj aktivnosti Vrboska je početkom 16. stoljeća brojala oko 1.000 stanovnika, nasuprot današnjih 526 (popis 2001.), uglavnom ribara i težaka. Glavni vrbovački izvozni artikl bila je usoljena riba (inćun i srdela) koja je imala dobru prođu na tržištu Mletačke Republike te je zahvaljujući interakciji s tim sredozemnim poslovno-kulturnim središtem došlo i do nabavke prvih vrijednih slika za vrbovačke crkve, a koje se i danas može vidjeti u crkvi sv. Lovrinca (Veroneseov poliptih sv. Lovrinac, Ivan Krstitelj i sv.Nikola, «Gospa s medaljonima» Jacopa Bassana iz 16. st. te neke novijeg datuma poput tri slike Celestina Medovića i dr.).
Most s tri volta i Podva iza njega
Most s tri volta i Podva iza njega
Gospodarski napredak je stvorio dinamičnu političku scenu nedugo po osnutku mjesta. Vrbanjanin Matij Ivanić - vođa pučkog ustanka na Hvaru (1510.-1514.) je u Vrboskoj posjedovao dvije kuće i dva broda, a Vrbovljani su se masovno priključili ustanku tako da je njihovo mjesto postalo 1512. godine jednom od meta mletačke kaznene ekspedicije koja je opljačkala 10.000 barila slane ribe, što je predstavljalo ogromno bogatstvo.
Crkva-tvrđava sv. Marije, 1579. godina
Crkva-tvrđava sv. Marije, 1579. godina
Osim sudjelovanja u pučkome ustanku Vrbovljani su imali i međusobne političke sukobe zahvaljujući postojanju dviju bratovština: one koja je željela ostati čvrsto povezana s matičnim Vrbanjem i one koja je htjela potpunu samostalnost Vrboske. Česte su bile svađe oko povlastica i jurisdikcije, a dosegle su vrhunac 1614. godine kada je u kući Petra Ordinandovića «proplakao» sv. Križ i tako stvorio zavjetni blagdan, tzv. Marački petak koji se slavi svakog prvog petka u ožujku. Osim zavjetnog blagdana sukobljene su bratovštine Vrboskoj ostavile i dvije crkve – onu sv. Marije (u kojoj je misu služio vrbanjski svećenik) i onu sv. Lovrinca koju je osnovala «vrbovačka» bratovština, a tako je nazvana u čast biskupu Lorenzu Micheliju koji je podržao tu ideju. Crkva sv. Lovrinca je u 17. st. adaptirana u baroknom stilu. Obje su se građevine smjestile na stotinjak metara udaljenosti, sv. Marija na vrbovačkoj Pjaci koja je 1933. bila poprište prve noćne utakmice u tadašnjoj Jugoslaviji odigrane pod svjetlošću ribarskih svića, a sv. Lovrinac zapadno od nje. Od 17. st. Vrboska je jedinstvena kongregacija.
Otočić sa spomen pločom Vrbovljanima poginulim u NOV Hrvatske 1941.-1945.
Otočić sa spomen pločom Vrbovljanima poginulim u NOV Hrvatske 1941.-1945.
Pored mletačkog pohoda 1512. Vrboska je teško stradala i 1571. u napadu turskog gusara Uluç Alija, koji ju je u potpunosti spalio. U istom je pohodu Uluç Ali opljačkao i Hvar i Stari Grad, ali ne i Jelsu zaštićenu crkvom-tvrđavom gradnja koje je započela 1539. Siti pljački i poučeni jelšanskim iskustvom Vrbovljani 1571. godine započinju s gradnjom crkve-tvrđave (sv. Marije), na mjestu uništene crkve sv. Marije, a gradnju dovršavaju između 1579. i 1587. godine. Ta je renesansna građevina najznačajniji primjer utvrđivanja sakralnih objekata na otoku Hvaru. No to nije kraj vrbovačkim vjerskim objektima, jer samo 2-3 minute lagane šetnje prema zapadu od sv. Lovrinca dijeli vas od zavjetne crkvice sv. Roka, sagrađene 1577. godine, nakon epidemije kuge. U toj se crkvici može vidjeti lijepi drvani oltar čije se autorstvo pripisuje Urbanu de Surggeu iz Bavarske. Sjeverozapadno od sv. Roka dolazi kraj dugačkom vrbovačkom fjordu koji mjesto dijeli na Velu bondu (južnu) i Molu bondu (sjevernu). Taj najzapadniji dio mjesta nazvan je Podva zbog toga što su se, kako priča kaže, mnogi od njegovih stanovnika školovali u Padovi. Dvije «bonde» povezuju 4 mosta od kojih je najupečatljiviji onaj kameni s 3 volta, izgrađen 1875. godine.
Fabrika sardina, utemeljena 1894., ugašena 1972.
Fabrika sardina, utemeljena 1894., ugašena 1972.
Samo desetak metara istočno od posljednjeg mosta smjestio se otočić s ukusno uređenom obalom i spomenikom posvećenim osamnaestorici Vrbovljana poginulih u II. svjetskom ratu u postrojbama NOV Hrvatske. Nekoliko metara istočno od otočića, na Veloj bondi, nalazi se i jedinstveni Ribarski muzej s tri izložbene prostorije u kojima se mogu vidjeti svi alati ribarskog zanata, poredani kronološko – tematski.
Pogled s škvera
Pogled s škvera
Na Moloj bondi, oko 100 metara istočno od otočića uzdiže se zdanje «Fabrike sardina» koju je francuska kompanija Societe Generale Francaise utemeljila 1894. godine. Sardine i srdele iz ove tvornice bilo su izrazito tražene zbog tehnologije pakiranja u maslinovom ulju koje je konzerviranoj ribi davalo posebno dobar okus. Postrojenje je ugasnulo 1972. godine, a povijesna je ironija htjela da to bude i godina otvaranja Ribarskog muzeja. Ribarstvo, nekad glavna vrbovačka djelatnost, danas je spalo na simboličnu razinu ustupivši mjesto nezaobilaznom turizmu.
Spomen ploča na škveru
Spomen ploča na škveru
Pored tvornice nalazi se stari vrbovački škver (danas van upotrebe) u kojem su se 1943. popravljali i naoružavali partizanski brodovi. Nekoliko stotina metara istočno od škvera smjestio se Hotel Madeira iz 1934. godine – danas nažalost van pogona, nasuprot kojeg se nalazi ACI marina u jednoj od najsigurnijih jadranskih luka (zaštićenoj sa sjevera, zapada i juga). I tu, na mjestu gdje se vrbovački zaljev širi, završavam priču o malom biseru otoka Hvara, priču o «Varboskoj».
St Albans
Srednjovjekovna povijest grada, međutim, veže se uz proces pokrštavanja rimske Britanije tako da je moderan grad St Albans preuzeo ime od prvog britanskog kršćanskog mučenika iz III. stoljeća p. Kr. Alban je bio ugledni građanin rimskog Verulamiuma. Prema nekim povjesničarima Alban je kao poganin pod već kršćanskim utjecajem dao sklonište u svojoj kući kršćanskom bjeguncu, svećeniku Amphibalusu od kojeg je, pretpostavlja se, i primio kršćanski utjecaj. Alban je svećeniku pomogao da pobjegne tako što ga je obukao u vlastitu odjeću. Zbog toga je čina Alban bio doveden pred suca oko 250. godine gdje je odbio priznati rimske bogove izjavljujući: „Ja poštujem i obožavam pravog živućeg Boga koji je stvorio sve stvari“. Budući je kršćanstvo bila zabranjena vjera u Carstvu, Alban je bio osuđen na smrt. Odveden je izvan grada te pogubljen odsijecanjem glave, a legenda govori da su njegovu egzekutoru ispale oči kad je mačem pogubio Albana. Njegovo je tijelo potom bilo pokopano na brdu gdje je kasnije sagrađena crkva (Catedral and Abbey Church of St Alban), a Alban je tako postao prvi kršćanski mučenik u Engleskoj. Vjerovanje o moći iscjeljivanja na mjestu mučeništva već je u IV. stoljeću privlačilo mnoge kršćane, a poglavito nakon što je 429. godine Sveti Germanus iz Auxerrea posjetio grobnicu koja je sve do danas mjesto stalnog kršćanskog hodočašća.
Ulaz u crkvu Svetog Albana
Ulaz u crkvu Svetog Albana
Unutrašnjost crkve Svetog Albana
Unutrašnjost crkve Svetog Albana
Unutrašnjost crkve Svetog Albana
Unutrašnjost crkve Svetog Albana
Kao posebnost ističem prozor iznad balkona, prekrasni viktorijanski rad u kamenu kojega je dizajnirao lord Grimthorpe (dizajnirao je i mehanizam Big Bena), poznat pod imenom prozor ruža.
Prozor ruža
Prozor ruža
Srednjevjekovni grad St. Albans uvelike se gradio od ostataka rimskog Verulamiuma, dakle, u njegovoj neposrednoj blizini, oko mjesta pokopa St. Albana.
Rimski i srednjovjekovni grad
Rimski i srednjovjekovni grad
Srednjovjekovni duh grada očuvan je posebno u njegovoj arhitekturi, a dokaz je činjenice koliko Englezi cijene svoju prošlost i svoju kulturno – povijesnu baštinu (ali i prirodnu). U gradu su očuvane brojne gostionice, primjer The Tudor Tavern koja na prvom katu ima očuvano predvorje iz 1400. godine, dok ulični dio gostionice datira od prije 1500. godine, a kao posebnost su originalno sačuvani prozori na prvom katu.
Srednjovjekovni dio grada
Srednjovjekovni dio grada
Iz srednjeg vijeka potječe i zanimljiva osmerokutna zgrada The Fighting Cocks And Abbey Mills, premještena na svoje sadašnje mjesto 1538. godine. Naziv gostionice sugerira da su se u njoj održavala popularna klađenja na borbe pijetlova za što je bio idealan i oblik same zgrade. Tabla na gostionici govori kako je u njoj boravio Oliver Cromwell te da spada među najstarije gostionice u Engleskoj.
Gostionica
Gostionica
Gostionica
Gostionica
Nasuprot gostionice nalaze se crkveni mlinovi koji su danas pretvoreni u stanove.
Sam grad na svakom koraku odiše prošlošću, a potvrđuju to i brojna događanja tijekom godine, primjerice, St. Albans Festival Pilgrimage (letak) ili 70. godišnjica osnutka Verulamium muzeja (letak) i brojna druga u kojima, što osobno moram primijetiti u velikoj mjeri aktivno sudjeluje školska populacija brojnih škola St. Albana, čime se zapravo najviše njeguje identitet mjesta u kojem živimo, ali i cijele domovine.
Olimpijska zastava
rošle su godine održane XXIX. Olimpijske igre u Pekingu. Ta najveća manifestacija koja svake četiri godine okuplja najbolje sportaše svijeta, ima i svoje simbole. Jedan od njih je ujedno i olimpijska zastava. Iako je svi prepoznajemo i znamo kako izgleda, dobro je podsjetiti se tko je autor zastave, kada je prvi puta upotrijebljena ili kakvu simboliku imaju njezini krugovi.
Gradonačelnik Pekinga, Wang Qishan prima zastava na ceremoniji zatvaranja igara u Areni, 2004.
Gradonačelnik Pekinga, Wang Qishan prima zastava na ceremoniji zatvaranja igara u Areni, 2004.
Olimpijska zastava bijele je boje s olimpijskim znakom u sredini. On se sastoji od pet međusobno isprepletenih prstenova, tri iznad dva, koji se često jednostavno nazivaju olimpijskim krugovima. Obojani su redom, slijeva na desno: plavo, žuto, crno, zeleno i crveno. [1] Zastava se najčešće izrađuje u omjeru stranica 2:3 i vrlo je jednostavna, da bi ju tako moglo svako dijete naslikati po svojem pamćenju. Autor tih simbola bio je Francuz Pierre de Coubertin, osnivač modernih Olimpijskih igara. [2]
Olimpijski znak ima višestruku simboliku. Coubertin ih je objasnio kao simbole kontinenata. [3] Obično se smatra da plava boja predstavlja Europu, crna Afriku, crvena Ameriku (Sjevernu i Južnu zajedno), žuta Aziju i zelena Australiju, iako ima i drugačijih interpretacija, a de Coubertin nije eksplicitno objasnio svoju. Drugo objašnjenje je to da su Olimpijske igre natjecanje za sve i da se nitko nije isključen zbog svoje boje kože ili nacionalnosti. Svaka država svijeta na svojoj nacionalnoj zastavi ima barem jednu boju s olimpijskog znaka. Bijela boja zastave uzeta je kao pozadina kao simbol mira među ljudima.
Pierre de Coubertin je svoju ideju za zastavu objavio 1913. godine u službenom glasilu Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Olympic Revue, a da bi godinu dana kasnije bila i službeno predstavljena na VI. Olimpijskom kongresu u Parizu, 17. lipnja 1914. godine, uz proslavu 20. obljetnice osnutka MOO. Zastava je prvi puta podignuta na svečanom otvaranju VII. Olimpijskih igri u Antwerpenu u Belgiji 14. kolovoza 1920. (iako su igre počele već 20. travnja). Tada je uvedena i olimpijska prisega, koju od tada na svakim igrama držeći kraj olimpijske zastave, u ime svih svojih kolega izgovara jedan sportaš (a od 1972. i po jedan sudac) po izboru domaćina.
Otvorenje Olimpijskih igara 1920. godine u Antwerpenu. (Photo: olympics.ballparks.com)
Otvorenje Olimpijskih igara 1920. godine u Antwerpenu. (Photo: olympics.ballparks.com)
Zanimljiv podatak je taj da je olimpijska zastava s igara 1920. nestala. Naime, ukrao ju je američki sportaš Hal Prieste. On je u Antwerpenu osvojio treće mjesto (brončanu medalju) u disciplini 3skokovi s daske 5 i 10 m3, iza Clarence Pinkstona (SAD) i Erika Adlerza (Švedska). Prieste se popeo na stijeg visok 5 m, skinuo zastavu i ponio ju sa sobom kao suvenir u putnoj torbi. Nakon sportske karijere, glumio je u nekoliko filmova, a bio je i prijatelj slavnoga Charlia Chaplina. Radio je i u cirkusu. Za krivca se nije znalo do 2000. godine. Tada je Prieste vratio zastavu za vrijeme Olimpijskih igara u Sydneyu, i to u ruke predsjedniku MOO Juanu Antoniu Samaranchu. Umro je 2001. u svojoj 104. godini života i smatra se najstarijim američkim olimpijcem. Doduše, Prieste nije uzeo onu svečanu zastavu koja se predaje gradu domaćinu sljedećih igara, već jednu istaknutu na borilištu.
Naime, prva svečana zastava poklon je grada Antwepena, a na zatvaranju igara predana je Parizu za sljedeće Igre, i zatim redom do Olimpijskih igara u Seulu 1988. godine, kada je zbog dotrajalosti zamijenjena novom, a zastava iz Antwerpena je pohranjena u Olimpijski muzeju u Lausannei u Švicarskoj. No, postoji i jedna druga svečana olimpijska zastava, napravljena posebno za zimske olimpijske igre. Prvi se puta pojavila na igrama u Oslu 1952. Ona također putuje od grada do grada. Ona je veličine 2×3 m i a na rubovima se nalaze rese u svih šest boja.
Zanimljiva je ujedno i procedura podizanja zastave tijekom otvaranja igara. U stadion se unosi vodoravno, a u pravilu je nose osmero zaslužnih sportaša zemlje domaćina. Kod njezina podizanja na stijeg svira se olimpijska himna. Pred sam kraj ceremonije zatvaranja, spušta se olimpijska zastava, a na stadion ulaze gradonačelnici gradova domaćina tih i sljedećih igara. Gradonačelnik domaćin uzima tu zastavu, daje ju predsjedniku MOO i on dalje prosljeđuje gradonačelniku domaćinu sljedećih Igara. Neposredno potom olimpijski se plamen gasi i Igre su završene.
Zastave Hrvatskog olimpijskog odbora (gore). Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984. (dolje) (Crtež: ŽH) - Zastave olimpijskih igara Mexico City 1968., München 1972., Peking 2008. (Crtež: Wikipedija i ŽH)
Zastave Hrvatskog olimpijskog odbora (gore). Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984. (dolje) (Crtež: ŽH) - Zastave olimpijskih igara Mexico City 1968., München 1972., Peking 2008. (Crtež: Wikipedija i ŽH)
Nacionalni olimpijski odbori (NOO) koji su članovi MOO također imaju svoja obilježja na kojima mogu stajati olimpijski krugovi, pri čemu moraju biti manji od jedne trećine veličine krugova na olimpijskoj zastavi, uz neke dodatne nacionalne simbole. Većina zastava NOO-a su bijele. Primjer ovdje može biti i zastava Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) koja je bijele boje s olimpijskim krugovima postavljenim iznad šest crvenih i tri bijela kvadrata sastavljenih u obliku obrnutog trapeza i tekst "Hrvatski olimpijski odbor" i/ili "Croatian Olympic Committee" na bijeloj podlozi, uokvireno štitom. [4]
U pravilu svaki grad domaćin imati i svoje zastave Igara. Primjeri za to mogu biti Mexico, Los Angeles, Sydney, Atena, Peking. No, to je već neka nova tema o kojoj će se zasigurno može još mnogo ispisati.
Istraživanjem svojih korijena istražujemo i vlastiti zavičaj
Izbjegao pred Turcima iz Rame mjesto Ljubunci, iz takozvanih Donjih krajeva Bosne. Pripadnik nižeg plemstva. Nisu poznati muški potomci. Uz sam grafički prikaz najzanimljivije je kako se u prezimenu Škarica nalazi i dodatak koji točno određuje - navodi na selo Ljubunce u Rami. Grb potječe iz prve polovice XVI. stoljeća, sjeverna Hrvatska, točnije postoji drvena kurija (dvor) kod Krapinskih toplica, u mjestu Škarićevo.
Svi plemići velikog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1350.-1416.) imali su na svojim grbovima prikaz polu-ispružene ruke koja drži sablju odnosno mač. Općenito i u jezgri, ovaj stari srednjovjekovni grb u varijanti bez polumjeseca danas je općepriznati simbol narodne, povijesne i kulturne regije Rama. Na vrhu ovog grba „Skaricza“ nalazi se dub (panj) s četiri pčele iznad koje mogućno simboliziraju četiri evanđelja. Prikazani grb prisvaja više obitelji Škarica iz Dalmacije i isti u većini slučajeva ne mora biti povezan s ijednom današnjom obitelji.
Daljnjim istraživanjem i s pomoću profesora Rajka Glibe iz Zadra navodi se kako je rod Škarica bio ponosan rod te je za vojne zasluge dobio grb vojničkog plemstva. Čast i ponos nisu im dopustili masovniju islamizaciju. Oni su se radije odlučili na seobe čiji današnji rezultat stoji kako je izneseno. Toponim Škarićevo u okolici Krapinskih toplica dobio je ime upravo po prezimenu roda Škarica. Profesor Glibo tako navodi kako je pronašao i jednu lozu koja je prešla na islam i to 1790. godine, da ne pomru od gladi – dakle, može se zaključiti, poprilično kasno. Potomak te loze Škarica je musliman-Bošnjak i njegov prijatelj konobar Dervo Ljubunčić koji živi u Uskoplju, a oženjen je kćerkom rahmetli piljara Rasima Plecića.
Gledajući širu sliku, Rama je danas neistražen i neiskorišten kraj u kulturološkom, povijesnom, arheološkom i svakom drugom pogledu. Uz sve napomenuto, dodatna zanimljivost je kako u Ljubuncima postoji danas gotovo potpuno neistraženo arheološko nalazište, a koje je novijeg datuma pronalaska (otkriveno tijekom ratnog sukoba Hrvata i Muslimana) te sa elementima mogućno iz više povijesnih razdoblja.
Koliko tajni iz bliže i daljnje prošlosti krije naša zemlja – možemo se samo pitati sve dok ne prionemo ozbiljnijem poslu?!
Jeti - snježni čovjek
Jeti ili snježni čovjek obično se zamišlja kao velika dlakava životinja nalik na čovjeka, a nakratko se može vidjeti kako hoda snijegom prekrivenim planinama ostavljajući za sobom goleme tragove. Međutim, istraživanja zoologa Ivana T. Sandersona i dr. Bernarda Heuvelmansa te kriptozoologa Lorena Colemana otkrila su da se jetiji mogu svrstati u tri zasebne morfološke vrste, s potpuno različitim prebivalištima.
Prva je vrsta patuljasti jeti ili teh-lma, visok oko jedan metar. Ima gusto krzno crvene boje i malu grivu. Ova vrsta je svežder (to je otkriveno po izmetu) i ostavlja 13 cm duge tragove nalik ljudskima. Živi u nižim dolinama Himalaja u Nepalu i Tibetu te u gornjem području Brahmaputre. Prema Sandersonovu miljenju, teh-lma može biti primitivna rasa malih dlakavih ljudi – neka vrsta protopigmejaca.
Druga vrsta je "pravi" jeti ili meh-teh. To se stvorenje najčešće pojavljuje u takozvanim viđenjima snježnog čovjeka. Dosta je krupan, visok kao čovjek – 1,5 – 1,8 m – i svežder je. Glava mu je čunjasta oblika, usta velika i bez usnica, a čeljust izbočena. Prekriven je kratkim, gustim krznom crvenkastosmeđe boje, katkad sive. Iako prebiva na istim područjima kao teh-lma, meh-teh obično nastanjuje više planinske šume. Katkad se upućuje preko snježnih polja u potrazi za hranom ostavljajući poznate tragove "snježnog čovjeka". Stopala su mu kratka, ali jako široka, a drugi prst mu je veći od palca po čemu se odmah mogu razlikovati njegovi tragovi od ljudskih. Meh-teh bi mogao biti specijalna vrsta orangutana koja se prilagodila životu na tlu u planinskim šumama na velikoj visini.
Treća i najimpozantnija vrsta je divovski jeti, poznat po raznim imenima: dzu-teh ("krupna stvar"), rimi, tok i nyalmo. Iako su Nepalci čuli za njega, divovski jeti nije udomaćen u njihovoj zemlji niti u Himalajama, već u najvišim i najsurovijim područjima istočnog Tibeta, Sikkima, Bangladeša, Myanmara i sjevernog Vijetnama. Divovski jeti je svežder, visok oko 1,8 – 2,7 m. Glava mu je spljoštena, čelo izbočeno sa šiškama savinutim prema gore, ruke duge i snažne, šake goleme, a krzno dugo i čupavo, crne ili tamnosive boje. Za razliku od meh-tehovih, njegovi otisci oblikom jako sliče na ljudske, ali tragovi otkrivaju da ispod prvog prsta na svakoj nozi ima dva jastučića. (Unatoč svojoj veličini, divovski jeti je jako stidljiv.)
Zanimljivo je da iste takve tragove ostavlja američka tajanstvena čovjekolika životinja, bigfoot ili sasquatch, a i opisi divovskog jetija i bigfoota su slični – zapravo toliko slični da kriptozoolozi vjeruju da spadaju u istu vrstu. Vrsta bi mogla biti Gigantopithecus, u koju spadaju velika stvorenja nalik majmunima koji su živjeli u središnjoj Aziji, a izumrli su prije oko 300.000 godina. Međutim, zasad nije pronađen uzrok njihova izumiranja, a u vrijeme postojanja Gigantopithecusa Azija je kopnom bila spojena s Aljaskom. Budući da su mnoge životinjske vrste prešle to kopno te se nastanile i udomaćile u Novom svijetu, zašto to ne bi mogao i Gigantopithecus?
Ako je to uspjelo i Gigantopithecusu i ako je opstao tamo do današnjih dana, uspješno izmičući znanstvenom otkriću, to bi objasnilo izvješća o bigfootu. Jednako bi se tako mogla objasniti preživjela i skrivena populacija u svojoj azijskoj domovini, divovski jeti.
Svako toliko na Zapad procure izvješća o pronađenim dijelovima jetija. Međutim, nakon ispitivanja, potvrde se uobičajene pretpostavke. Sir Edmund Hillary je 1960., za vrijeme tromjesečne ekspedicije u Nepalu, u samostanu Khumjung vidio navodni jetijev skalp. Dobio je dopuštenje da ga uzme na ispitivanje u Europu, gdje je utvrđeno da se radi o planinskoj divokozi, Capricornis sumatraensis. Stoga je sve proglašeno prijevarom, ali jedna se činjenica nije uzela u obzir. U nepalskim vjerskim obredima "jetijev skalp" nosi osoba koja ima ulogu jetija. To znači da skalp predstavlja jetija, a ne da mora potjecati od njega. Ali, dok su Nepalci svjesni toga, zapadnjaci često griješe podrazumijevajući da "jetijev skalp" mora pripadati jetiju, čime se može objasniti zbrka oko skalpa iz Khumjunga.
Još je jedan nepalski samostan u Pangbocheu posjedovao, navodno, jetijevu očuvanu ruku. Sa nje su uzeti uzorci kože i kosti koje je analizirao antropolog, profesor W. C. Osman Hill i njegov tim na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu. Rezultati su pokazali da pripadaju nepoznatoj vrsti primata. Još uvijek postoje slike ruke, ali je sama ruka tajanstveno nestala u svibnju 1991. i nikad više nije pronađena. Još je bila senzacionalnija tvrdnja tibetanskog lame imenom Chemed Rigdzin Dorja Lopu koji je tvrdio da je 1953. pregledao dva mumificirana primjerka rimija ili divovskog jetija. Jedan se nalazio u samostanu u Sakyi, a drugi u samostanu Riwoche u provinciji Kham, ali to je bilo prije nego što je Kina pripojila Tibet, nakon čega je slijedilo razaranje mnogih tibetanskih samostana.
Međutim, ne možemo sva otkrića objasniti prijevarama. Ekspedicija u Nepal koju je 1953. organizirao teksaški naftni milijunaš Tom Slick, vratila se s jetijevim izmetom. Otkriveno je da sadrži nepoznatu vrstu parazitskih nematoda; budući da životinjske vrste često imaju parazite svojstvene samo njima, dobiven je dokaz da postoji barem jedna vrsta jetija koja je, poput njegovih parazita, zaista nova vrsta.
Čak su i njemački vojnici imali vremena da pronađu svoju (zabavnu) vrstu jetija
Čak su i njemački vojnici imali vremena da pronađu svoju (zabavnu) vrstu jetija
YEREN je još jedno tajanstveno čovjekoliko biće (životinja?) iz Azije. Često se viđa u planinama Shennongija u središnjoj Kini, a kriptozoolozi vjeruju da bi mogao biti preživjela vrsta Gigantopithecusa ili zaostala kopnena populacija orangutana. Prema opisima očevidaca, izgledaju kao čovjekoliki uspravni majmuni, visoki 1,5 – 1,8 m, kudrave, crvene dlake i jako velikih stopala. Nedavno su protonskom spektrometrijom (PIXE) analizirani uzorci yerenove dlake koja je pronađena na stablima i grmlju, da bi se utvrdila relativna koncentracija elemenata u njima. Nalaz je pokazao da se radi o sasvim različitoj vrsti, s iznimno velikim omjerom željeza i cinka, kakva nije poznata u Kini.
BIGFOOT je najvažnija sjevernoamerička tajanstvena životinja (biće). U Kanadi je nazvana sasquatch. To je divovsko majmunoliko stvorenje koje hoda na stražnjim nogama i koje je viđeno u predjelima prekrivenim gustim šumama po cijelom kontinentu, a osobito na njegovu sjeverozapadu. Govori se da je bigfoot ili sasquatch visok 1,8 – 3 m i težak 320 – 1.135 kg. Biće je dvonožac i ima tamnu kožu prekrivenu crnom ili crvenkastosmeđom dlakom. Lice mu sliči na majmunsko s kosim čelom i izbočenim obrvama i očima koje reflektiraju svjetlo (prilagodba na mrak), širokim spljoštenim nosom i ustima bez usnica. Ima snažna mišićava prsa, jako duge ruke sa šakama nalik na šape, debele prste i dlanove bez dlaka, čvrste mišićave noge i nema repa. Ima velika stopala koja ostavljaju tragove dužine 30 – 55 cm s dva jastučića ispod palčeva. Općenito, bigfoot jako sliči na dzu-teha ili divovskog jetija. Njih bi dvojica mogli imati isto porijeklo i identitet – mogli bi biti preživjela populacija navodno davno izumrlih divovskih primata – Gigantopithecusa – koji su vjerojatno iz svoje azijske domovine prešli u Novi svijet preko tada postojećeg kopna koje je spajalo Sibir i Aljasku.
Treba spomenuti da je malo tajanstvenih životinja bilo predmetom tolikih prijevara i kontroverzi kao bigfoot. Takoreći svaki dokaz o postojanje te životinje koji su pružili istražitelji na kraju je znanstveno diskreditiran. Stoga ne iznenađuje što su se neki istraživači bigfoota počeli pitati da li uopće postoji neki uvjerljiv dokaz o postojanju bigfoota u SAD-u.
Nasuprot tome, velika je vjerojatnost da je njegov kanadski dvojnik, sasquatch, doista nesporna tajanstvena životinja. Tu već nekoliko stoljeća postoji domorodačka predaja o tom stvorenju, kao i njegovo ime, a postoje i neki intrigantni predmeti koji su povezani s tim narodnim pričama. Tu spada i maska sasquatcha koja je izrezbarena iz crvene cedrovine i potječe iz 1850. – 1870., a nosili su je ljudi iz plemena Niska, ogranka plemena Tsinshian u Britanskoj Kolumbiji. Maska se sada čuva u muzeju Harvard University´s Peabody i najstarija je poznata kanadska maska sasquatcha. Uspoređujući je s opisima očevidaca koji su vidjeli stvorenje, čini se i da je najrealističnija. Ostale su maske iz ovog područja više stilizirane.
Pismo (govor) indijanskog poglavice Seattlea
Pismo (govor) indijanskog poglavice Seattlea iz 1854. godine, upućeno američkome predsjedniku u Washington kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju:
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada odu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.
Tako, kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ta zemlja je sveta za nas. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu.
Poglavica Seattle fotografiran 1864. godine
Poglavica Seattle fotografiran 1864. godine
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom.
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se osnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo da ostanemo živi. Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da bi oni poštivali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja s nama u srodstvu. Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.
To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane.
Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti - naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog Stvoritelja. Bijeli također trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji prirpitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.
Stvarnost ili mit
Čitajući gornji tekst lako se zamisliti o dubokoumnosti misli indijanskog poglavice i o tome kako su njegove riječi napisane prije više od 150 godina svevremenske. No, ukoliko pokušate pronaći izvorni tekst tog pisma naći ćete na nepremostive zapreke u njegovom pronalaženju. Jerry L. Clark, djelatnik američke nacionalne arhive (United States National Archives and Records Administration), napisao je 1985. godine u magazinu "Prologue" članak pod nazivom "Thus Spoke Chief Seattle: The Story of An Undocumented Speech". U članku je historiografski detaljno pojasnio sve znane činjenice vezane uz gornji tekst. Na to su ga potaknuli brojni zahtjevi za izvornim tekstom pisma ili govora koji im svake godine stižu.
Pismo koje je navodno 1855. upućeno predsjedniku Pierceu moralo je u to vrijeme prvo proći kroz ruke pukovnika M.T. Simmonsa (lokalnog agenta za indijanska pitanja), zatim preko nazdornika za indijanska pitanja (guvernera) Isaaca I. Stevensa, pa njegova nadređenog, pa preko Roberta McClelland (sekretara za unutarnje poslove pri Ministarstvu unutrašnjih poslova) i tek onda (eventualno) do predsjednika. Nažalost niti u jednoj službenoj arhivi nema ni traga takvom pismu. Nikakav dokaz koji bi upućivao na takvo pismo ne postoji niti u privatnoj arhivi predsjednika Piercea. Kao dodatak istaknimo da je prema svjedočenju poglavičine kćeri Angeline njen otac bio nepismen. Gdje li je onda izvorište gornjeg teksta?
U Kongresnoj biblioteci SAD-a i u arhivi društva povjesničara grada Seattlea postoje kopije teksta Johna M. Richa iz 1932. godine. U tom se tekstu citira stariji članak "Early Reminiscences. Number Ten. Scraps From a Diary. Chief Seattle – A Gentleman by Instinct – His Native Eloquence" koji je izdan 29. listopada 1887. godine u Seattle Sunday Staru. Autor članka je Henry A. Smith, liječnik koji je na tom području obavljao više poslova za američku vladu od rane 1853. godine. Poznato je da je baratao sa nekoliko indijanskih narječja uključujući i jezik plemena Duwamish kojim je upravljao poglavica Si'ahl (ili poznatiji anglicizam Seattle). Kao tumač je često pratio guvernera Stevensa u pregovorima sa indijanskim plemenima i mogao je svjedočiti govoru koji je poglavica održao. Guverner je područje Seattlea između 1853. i 1856. posjetio tri puta. U siječnju 1854. Stevens je samo kratko zastao tjekom jedrednja regijom Puget Sound. Dva mjeseca kasnije Stevens je u pratnji odreda vojske razgovarao sa poglavicama Seattleom i Pat-ka-nanom vezano uz potjeru za Indijancima koji su ubili naseljenika. Dr. Smith nije prisustvovao tim razgovorima jer je poznato da su koristili usluge drugog prevoditelja.
Nadgrobni spomenik
Treći guvernerov posjet Indijancima regije Puget Sound desio se 21. i 22. siječnja 1855. godine prilikom potpisivanja "Ugovora kod Point Eliotta". Tim su ugovorom plemena Duwamish, Suquamish, Snoqualmie, Snohomish, Lummi, Skagit, Swinomish i druga pristala na ustupke guverneru Stevensu. Naseljenici su željeli prisvojiti indijanski teritorij i pripremiti teren za skori dolazak planirane trase transkontinentalne željeznice. Indijanski poglavice su odustali od svog teritorija za redovne donacije deka, odjeće i drugih potrepština kroz "duži vremenski period". Dogovoreno je da prihvate "civilizirano ponašanje" i prestanu piti alkohol u najvećoj mogućnoj mjeri. Dopušten im je ribolov (kasnije ograničen) i potaknuti su na obrađivanje zemlje. Obećane su im škole i obrti (poput kovača, stolara i trgovaca). Mnogi koji citiraju govor poglavice Seattlea smatraju da je upravo to potpisivanje bila prilika u kojoj se govor održao. U zapisniku sa potpisivanja ugovora stoji tekst govora kojeg je poglavica Seattle izgovorio vezano uz rezervat za njegovo pleme:
"Gledam na vas kao na oca i ostali vas smatraju isto tako. Svi Indijanci imaju dobar predosjećaj vezan uz vas i to ću na papiru poslati Velikom Ocu. Svi muškarci, starci, žene i djeca se raduju što vas je poslao da se brinete o njima. Moj um je poput vašeg. Ne želim više govoriti. Moje srce je vrlo dobro prema doktoru Maynardu. Želim uvijek od njega dobiti lijek. Sada postajemo prijatelji i zaboravljamo sve loše osjećaje ako smo ih imali. Mi smo prijatelji Amerikanaca. Svi Indijanci misle isto. Gledamo na vas kao na našeg Oca. Nikada nećemo promijeniti mišljenje. Biti ćemo uvijek kao što ste nas vidjeli. Sada! Sada pošaljite ovaj papir."
To su jedine službeno zabilježene riječi poglavice Seattlea. Dr. Smith nije evidentiran kao nazočan pri potpisivanju tog ugovora. Udovica dr. Maynarda se 1903. godine prilkom intervjua za biografiju poglavice Seattlea nije nije sjećala nekog velikog govora. Službeni prevoditelj pukovnik B.F. Shaw se također nije mogao sjetiti nekog značajnog govora. Ezra Meeker kao veliki kritičar Stevensonove politike prema Indijancma sigurno bi iskoristio takav govor protiv Stevensa.
U nedostatku dokaza koji bi slavni tekst pripisali poglavici Seattleu možemo samo razmišljati o inspiraciji koju je Smith imao 1887. godine kada je prema sjećanjima i navodnim bilješkama u svom dnevniku napisao članak za novine. Zanimljivo je da se taj tekst uzima zdravo za gotovo i kao takav se citira ne samo u tiskovinama poput "Prirode" već i u ponekim stručnim izdanjima.
Lafayette, Marie Joseph Paul Yves Roch Gilbert du Motier
Francuski general i markiz de Lafayette (1757.-1834.), znan i kao heroj dvaju svjetova bio je istaknuti pojedinac i u Američkoj i u Francuskoj Revoluciji. Markiz de Lafayette predstavlja jednu od najcjenjenijih i najistaknutijih individua u plejadi francuski velikana. Markiz se je aktivno uključio u rat već 1777., stavivši se u službu Kontinentalnog Kongresa u Philadelphiji, to je učinio usprkos opomenama francuske vlade koja tada još nije službeno objavila rat Britaniji. Bio je prijatelj Georga Washingtona te je sudjelovao u brojnim kampanjama tijekom rata, a posebno se je proslavio u bitci kod Yorktowna. Hrabar u bitkama, slobodoljubiv i napredan Lafayette je stekao iznimnu popularnost u Americi. Njegova slava i ugled u Europi bili su neosporni i visoko cijenjeni. Markiz de Lafayette predstavljao je važnu političku figuru u narednom prijelomnom razdoblju u povijesti Francuske. Njegovo ime i danas simbolizira ideale slobode i individualne i opće neovisnosti.
22.02.2011. u 01:24 | 0 Komentara | Print | # | ^Španjolska intervencija
Kraljevina Španjolska bila je jedan od sudionika u antibritanskoj koaliciji tijekom Američkog rata za nezavisnost. Neprijateljstvo Španjolske prema Britaniji bilo je višeslojno. U tom negativnom stavu spram Britanije objedinjavali su se subjektivni interesi vladara, vladajuće dinastije i službeni interesi državne politike. Odnosi Francuske i Španjolske bili su vrlo prijateljski i srdačni, budući da je i u jednoj i u drugoj kraljevini vlada dinastija Burbon, koja je nakon smrti posljednjeg španjolskog Habsburgovca Carlosa II., oporučno stekla prijestolje. Za španjolski tron su se morali i vojno izboriti u Ratu za španjolsku baštinu. Rat za španjolsko nasljeđe koji je po svom opsegu predstavljao opći europski rat završio je mirom u Utrechu 1715. godine. Burbonima, to jest unuku Louisa XIV-Philipu V. priznato je pravo na španjolsku krunu. Pod uvjetom da ne dođe do personalne unije niti bilo kakvog političkog zbližavanja Francuske i Španjolske. Španjolska je u tome ratu izgubila Minorku i Gibraltar koje su zauzeli Englezi.
Carlos III. i rat za nezavisnost
Carlos III. (1716.-1788.)
Carlos III. (1716.-1788.)
Kada je kraljem 1759. postao Carlos III. (sin Philipa V. i vojvotkinje Isabelle od Parme) nastupilo je dinamično jačanje odnosa između dvije Burbonske kraljevine. Kralj Carlos III. koji je vladao do 1788. bio je jedan od najsposobnijih španjolskih vladara i jedan od najvećih vladara prosvjetitelja. Nastojao modernizirati i unaprijediti državu čije su snage i moći već bile na zalazu. Sama je monarhija usprkos ogromnoj veličini svojih kolonijalnih posjeda predstavljala samo blijedu sliku nekadašnjih vremena. Minule su epohe kada je Španjolska u XV. st. predstavljala najsnažniju i najperspektivniju državu Europe. Španjolska je u XVIII vijeku bila stara kolonijalna sila koja je tijekom brojnih ratova iscrpila svoje resurse i unazadila gospodarstvo koje se nije moglo mjeriti s tehnološkim i znanstvenim dostignućima Velike Britanije. Upravo ti opravdani i vječno prisutni strah i strepnja od Britanije koja bi mogla ugroziti španjolski kolonijalni posjed u Latinskoj Americi, bili su glavni razlozi za aktivnu vanjsku politiku Carlosa III. U skladu s navedenim stavovima politike dvora, kralj se je odlučio na sklapanje važnog porodičnog ugovora s francuskom lozom (1761.). Time se je obavezao na savezništvo i suradnju. Na osnovi sporazuma Španjolska se je angažirala u posljednjim fazama Sedmogodišnjeg rata i vrlo ubrzo i u Američkom ratu za nezavisnost.
U rat za Američku nezavisnost Španjolska nije ušla prvenstveno s razlogom da pomogne američke koloniste u njihovim slobodarskim težnjama. Primarni cilj joj je bio smanjivanje moći, slabljenje snaga britanske imperije koja je sa svojom svjetskom politikom ugrožavala vitalne interese španjolske monarhije.
Španjolske operacije
Godinu dana nakon što je Francuska objavila rat Britaniji to je učinila i Španjolska 1779. godine. Važno je za istaknuti činjenicu da pri objavi rata nije objavila i priznanje Sjedinjenih Država. Španjolska je vodila rat na području Sjeverne Amerike i Mediterana. Španjolska flota pomagala je francuskoj floti na Atlantiku, a iz područja Louisiane i Zapadne Floride vođene su kopnene operacije prema britanskim položajima na Floridi. Podatak da su Louisiana i Zapadna Florida bile pod španjolskom upravom potvrđuje nam činjenica da je generali guverner tog područja bio Franciso Luis Hector de Carondelet koji je bio povijesno stvarna osoba.
Francuzi i Španjolci su se zajedno borili protiv Engleza kod Pensacole
Francuzi i Španjolci su se zajedno borili protiv Engleza kod Pensacole
U Europi su se nastojale osvojiti ključne pomorske točke u mediteranskom bazenu, što bi za posljedicu imalo anuliranje britanskog utjecaja i onemogućavanje uspješne trgovine s Istokom što bi izravno utjecalo na englesku ekonomiju. Španjolska je usprkos svim nastojanjima uspjela zauzeti samo Minorku (1782.), a puno važniji i značajniji strateški cilj nije uspjela ostvariti. Gibraltarski tjesnac putem kojeg se kontrolira ulaz i izlaz iz Mediterana ostao je i dalje u britanskom posjedu. Iako je njegovo zauzeće predstavljalo za Španjolsku ključni element rata no usprkos francuskoj pomoći, tjesnac je ostao u britanskom posjedu sve do današnjih dana. Koliko je pitanje vlasništva nad Gibraltarom bilo za Španjolsku važno govori i činjenica da je zauzeće Gibraltara bilo jedno od uvjeta za okončanje rata i za početak mirovnih pregovora, ta odrednica je napuštena kada su Amerikanci počeli separatne dogovore o miru s Britancima. Amerikanci su se odlučili za samostalni pristup mirovnom rješenju kada su spoznali da Francuzi vode tajne diplomatske aktivnosti s Londonom te da namjeravaju s ciljem okončanja rata predati Španjolcima i Britancima kontrolu nad teritorijem između planine Allegheny i rijeke Mississipy. Tim političkim činom bila je raskinuta obaveza Amerikanaca po kojoj nisu smjeli sklopiti mir s Britanijom dok Španjolska ne povrati Gibraltar. Mirom iz 1783. Španjolskoj koja je bila u pobjedničkoj koaliciji dana je Florida u zamjenu za Gibraltar, te joj je potvrđen posjed Minorke. Sudjelovanje Španjolske u Ratu za nezavisnost nije bilo od presudne važnosti jer je glavni teret od europski sila snosila Francuska. Španjolska pomoć kolonistima bila je vrlo skromna. Samim ratom Španjolska je pokazala da je ona još uvijek relevantna politička i vojna sila, te je otklonila opasnost engleskih pretenzija prema svojim posjedima u Americi. Sudbonosne ideje koje su rođene i oživotvorene u borbi Trinaest kolonija za slobodu, a čijoj pobjedi je pridonjela i Španjolska imat će i za samu Španjolsku fatalne posljedice. Naime na početku 19. stoljeće doći do emancipacije i osamostaljivanja njenih američkih kolonija.
Bojno polje Amerika: Značaj revolucije
Američka Revolucija predstavlja povijesni događaj svjetskog značaja koji je iz osnove promijenio dotadašnje stanje stvari i omogućio daljnji razvoj čovječanstva na temeljima slobode i stvaranje jednog novog pravednijeg poretka. Poretka u kojem se ljudska osoba ne vrjednuje i ne cijeni po porijeklu nego po sposobnostima i vlastitom doprinosu blagostanju cjelokupne zajednice. Doprinos i uključenje europskih sila u rat bili su od odlučujuće važnosti za pobjedu kolonista i stjecanje neovisnosti Sjedinjenih Država. Europske sile: Španjolska, Nizozemska i prvenstveno Francuska davale su značajna i presudna financijska i materijalna sredstva pobunjenicima. Europska vojna komponenta posebice nakon 1779. snažno je utjecala na stav Britanije da prihvati mirovni sporazum i uvjete mira iz 1783. godine.
Pobjeda kolonista značila je i pobjedu europskih saveznika. Rezultati pobjede za njih bili su vrlo skromni. Španjolska i Francuska dobile su ponovno pod svoju vlast neka manja područja u Americi (Floridu, dio Karipskog otočja), u Africi (Senegal) i u Sredozemlju (Minorku).
Pobjeda saveznika značila je paradoksalno i svojevrstan poraz starog sistem i načina privređivanja. Francuska i Španjolska zbog rata izuzetno su osiromašile, a njihova privreda bila je pred stanjem propasti i kolapsa. Te su države upravo zbog arhaičnog, feudalnog društvenog uređenja koje je kočilo razvoj gospodarstva i ekonomije doživjele društveni i gospodarski slom. Slom koji je u Francuskoj kulminirao revolucijom i svrgavanjem monarhije. Nizozemska je u navedenom ratu također pretrpjela velike financijske gubitke posebice u pomorskoj trgovini. Morala je prihvati sekundarni položaj u odnosu na Veliku Britaniju koja je postala prva pomorska vojna i trgovačka sila svijeta.
Britanski imperij koji je u Američkoj Revoluciji izgubio američke posjede i bio suočen sa snažnom europskom koalicijom koja je nastojala ograničiti i smanjiti moć engleske krune, postao je stvarnim pobjednikom iz poražene strane. Promatrali se povijesni tijek i uzročno-posljedične veze u jednom duljem periodu uočavaju se stvarni pobjednici i gubitnici rata.
Grb Britanskog Kraljevstva s motom 'Dieu et mon droit' ('Bog i moje pravo')
Grb Britanskog Kraljevstva s motom 'Dieu et mon droit' ('Bog i moje pravo')
Ujedinjeno Kraljevstvo je naime bilo gospodarski i ekonomski daleko jače i stabilnije od svojih europskih protivnica tako da je lakše pretrpjelo poraz. Imalo je dovoljno rezerva i snage da i nakon poraza vodi dalje vrlo aktivnu kolonijalnu politiku sada usmjerenu prema Istoku prema bogatim područjima Indije i nepreglednim prostranstvima Australije.
Uzrok tako naglog oporavka i daljnjeg napretka Britanije i gotovo potpunog kraha njenih europskih pobjednica ležao je u gospodarskoj premoći Britanije u kojoj je privreda bila puno naprednija i već je pokazivala naznake prijelaza iz manufakturne u industrijsku proizvodnju. Gospodarstvo je moglo lakše podnijeti troškove rata i dalo je snažnu podlogu za daljnju aktivnu vanjsku politiku. Nasuprot Britaniji njene europske protivnice su iscrpile svoje resurse stalnim ratovanjem. Gospodarstvo koje je bilo znatno zaostalije i manje produktivno nije moglo podnijeti izvanredne državne troškove. Krajnja posljedica je bila privredni slom iza kojeg su slijedile društvene promjene.
Ideje i načela o slobodi, neovisnosti i novom demokratskom uređenju koje su nesvjesno ne shvaćajući dalekosežnost navedenih zbivanja i posljedica, podržale europske monarhije u borbi Amerikanaca protiv Velike Britanije, bile su glavni nosioci promjena i napretka koje su našle pogodno tlo i na europskom kontinentu. Promjene u Americi značajno će preoblikovati i preurediti i Europu.
Za širenje tih univerzalnih ideja o slobodi, jednakosti i pravima pojedinca zaslužne su osobe europskog porijekla koje su se proslavile u Američkoj Revoluciji te su postale strastvenim pristašama novog društvenog uređenja koje je nastalo u Americi i idejnih temelja na kojima je ono izgrađeno. Tekovine Revolucije nisu donijele samo promjene u Europi, one su također pobudile samosvijest te osjećaj vrijednosti i posebnosti u Latinskoj Americi. Latinoamerički revolucionari (Miranda, Bolivar..) inspirirani Američkom Revolucijom i pobjedom pokrenuli su oslobođenje u 19. stoljeću Latinske Amerike od španjolske kolonijalne vlasti.
Pitanje Poljske te njezinu diobu nakon rata (1793.,1795.) i njen nestanak kao državne tvorevine s tradicijom također možemo smatrati jednom od posljedica Američkog rata za nezavisnost. Francuska koja je bila prijateljski i saveznički orijentirana prema Poljskoj bila je suviše slaba da bi navedene podjele mogla onemogućiti ili spriječiti.
Američka zastava od 1795. do 1818. godine
Američka zastava od 1795. do 1818. godine
Uključenje europski sila u Američku Revoluciju, iako s primarnim ciljem slabljenja Britanije, dovelo je do stvaranja novog društvenog poretka utemeljenog na općeljudskim vrijednostima koje će postati idealima prosvjetitelja na Starome kontinentu. Upravo će ideje rođene u Američkoj Revoluciji potaknuti i dovesti do ostvarenja novog društvenog i civilizacijskog razvoja u povijesti čovječanstva. Stvorena je nova nacija slobodna od nadzora i patronata europskih sila, s ogromnim prirodnim bogatstvima koja će kao što je budućnost i pokazala postati vodeća svjetska velesila koja u velikoj mjeri i oblikuje današnji svijet.
Kosciuszko Tadeusz
Tadeusz Andrzej Bonaventura Kosciuszko (1746.-1817.) poljski je nacionalni junak koji je služio u Kontinentalnoj Armiji za vrijeme Američke Revolucije. Nakon završene edukacije za vojnog inženjera u Poljskoj i Francuskoj, zbog simpatija prema Amerikancima u njihovoj borbi odlučio se je prijaviti u pobunjeničku vojsku. Njegove fortifikacije Bemis Heightsa značajno su doprinijele vrlo važnoj savezničkoj pobjedi kod Saratoge (1779.). Koščuško je također utvrdio West Point. Napisao je priručnik o manevrima konjičke artiljerije (1808.) koji se je dugo vremena primjenjivao u vojsci Sjedinjenih Država. T. Koščuško predstavlja markantnu i nezaobilaznu ličnost u poljskoj povijesti kraja 18. i početka 19. stoljeća.
Opširniju biografiju pročitajte na sljedećem linku: Tadeusz Kosciuszko - ponos Poljsk
Kako povećati i produžiti penis
Prije svega jedno upozorenje: znanstvenici i doktori u cijelom svijetu tvrde da se penis ne može produžiti trajno bez operacije te da ‘prirodni’ pokušaji mogu ostaviti trajne posljedice. Međutim prašinu je u prošlosti dizala i još uvijek diže arapska tehnika mužnje penisa pa ako netko baš ima volje i vremena pokušavati ovdje donosimo uputstva kako su to Arapi radili generacijama:
Niste zadovoljni veličinom svoga penisa? Želite na prirodan načina, bez kirurških zahvata, povećati svoj penis? Bez obzira na to što s vam rekli liječnici ili kirurzi, povećati penis je moguće, doduše pravilnim izvođenjem vježbi što su ih otkrili stari Arapi. Uspjevali su u erekciji ovom tehnikom produžiti penis i do 4 cm. Tehnika djeluje tako, da u stvari rasteže erektilno tkivo u penisu, a rezultati su u slučaju ustrajnosti vidljivi već nakon jednog mjeseca. Zahvaljujući rastezanju i ‘mužnji’ penis postaje dulji i širi.
Grijanje penisa
Svrha vježbe je povećati odnosno produljiti spužvasto tkivo u penisu, koje se tijekom erekcije napuni krvlju. Tako kako je prije bilo kakve tjelovježbe potrebno zagrijati cijelo tijelo, potrebno je pripremiti i penis za izvođenje vježbi za produljivanje. Za zagrijavanje penis treba čvrsto (ali ne pregrubo) primiti oko glavice i blago potegnuti prema naprijed tako da se osjeti napetost na sredini penisa. Nakon deset sekundi slijedi opuštanje. To se napravi deset puta. Zatim je potrebno penis vrtjeti ukrug i savijati ga deset puta u lijevo, pa u desno. Kada je penis dovoljno zagrijan, muškarac ga mora masirati do djelomične odnosno blage erekcije. Zatim si je penis i testise potrebno zamotati u toplu krpu na dvije minute. To se napravi pet puta da bi se tijelo penisa zagrijalo te da bi zadržalo u sebi krv. Umjesto zamatanja u krpu muškarac može i sjesti u toplu kupku te pod vodom razgibavati svoj penis. Kada je penis zaista spreman, može se početi s produljivanjem.
Metoda produljivanja penisa
Ova vježba ne utječe toliko na širinu penisa koliko na njegovu dužinu. Izvoditi se može u sjedećem položaju na rubu stola odnosno kauča ili u stojećem položajui. Penis mora biti nakon zagrijavanja toplom krpom dobro obrisan, kako bi se osigurao čvrsti stisak. Potrebno je poštovati sljedeće korake:
1. Penis mora biti u opuštenom stanju. Jednom rukom ga muškarac čvrsto primi oko glavice, a dlanom druge ruke drži ruku koja drži penis.
2. Slijedi zahvat najprije dovoljno snažno da se na penisu osjeti rastezanje. Muškarac tako drži penis 30 sekundi, a onda opusti. To napravi deset puta, a pri svakom zahvatu povuče snažnije, ali NE toliko, da uzrokuje bol.
3. Kada to napravi deset puta, penis se mora opustiti tako da njime udari u bedro 75 do 100 puta. Tako u penis opet doteče krv. Slijedi odmor od jedne minute.
4. Ponovi se korak 2., samo što sada muškarac vuče penis u lijevo.
5. Ponovi se korak 3.
6. Ponovi se korak 2., a sada muškarac vuče penis u desno.
7. Ponovi se korak 3.
8. Ponovi se korak 2., sada ga vuče prema gore.
9. Ponovi se korak 3.
10. Ponovi se korak 2., sada prema dolje.
11. Opet udaranje penisa o bedro 75 do 100 puta.
12. Ponovi se korak 2., ali sada sa trideset kružnih pokreta penisom u lijevo i zatim u smjeru kazaljke na satu, pa onda u desno. Slijedi opet udaranje penisa o bedro 75 do 100 puta.
Napomene i savjeti
Nakon udaraca penisa o bedra muškarac si ga može malo izmasirati da bi dostigao djelomičnu erekciju i tako ponovo vratio krv u penis. A prije no što nastavi s vježbama, neka penis ponovo opusti. Zbog stiskanja glavića na njemu se mogu pojaviti crvene ili ljubičaste točke. To je sasvim normalno, kroz neko vrijeme će točke nestati, ali će tkivo biti puno čvršće. Ako vam tijekom vježbe ruke počnu kliziti s penisa, najbolje je nanijeti dječji puder za bolji zahvat.
Arapska mužnja penisa
Sada kada smo upoznali tehniku produljivanja penisa, možemo vidjeti i koji je sljedeći korak povećavanja muškosti, dakle arapska mužnja penisa. Ova vježba opskrbljuje penis krvlju. Nakon nekoliko mjeseci se predjeli koji zadržavaju krv u penisu povećavaju i tako stalno mogu zadržavati sve veće količine krvi, što posljedično povećava penis. Vježba zahtijeva 20 do 30 minuta, a izvodi se na rubu stola odnosno kauča ili su stojećem položaju. Za nju je potrebno malo vazelina ili dječjeg ulja. Tijekom vježbe se ne preporučuje ležanje zbog gravitacije koja smeta ‘mužnji’.
Izvođenje arapske mužnje
Metoda je stara više stoljeća, a za prave rezultate ju je potrebno izvoditi na dnevnoj bazi, jer jedino tako erektilno tkivo penisa ostaje u dobroj formi i sačuva se cirkulacija. Prije samog izvođenja potrebno je razgibati penis i pripremiti ga vrućim zagrijavanjem o kojemu je govoreno ranije. Prije nego muškarac počne s vježbom, penis je potrebno dobro obrisati, da se voda ne bi pomiješala s lubrikantom. Koraci vježbe su sljedeći:
masiranje penisa do djelomične erekcije, za tu vježbu je konstantno potreban zahvat penisa u korijenu (potpuno stražnji dio) palcem i kažiprstom, čime krv ostaje u penisu. Treba uhvatiti duž cijelog promjera, dakle napravi se znak ‘OK’ oko penisa. Palac i kažiprst se čvrsto spoje oko penisa i potiskuju krv u njemu naprijed duž erektivnog tkiva do glavića. Kad prva ruka proputuje cijeli put, palcem i kažiprstom druge ruke napravi se isto. Tempo je smiren, ruka slijedi ruku kao kod prave mužnje.
Trideset minuta ovakvih radnji je upravo prava mjera nakon koje muškarac prolazi fazu crvenih točkica na glavici penisa. One nastaju zbog rastezanja predjela u kojima se nabire krv. Da bi bilo što manje tih ‘oštećenja’, može se početi polako i nježno te zatim pojačavati.
Kako se arapska mužnja može pojačavati?
Počeci mužnje mogu biti nešto nježnije prirode. Dakle, prvi tjedan mužnja može trajati deset minuta sa 100 do 200 zahvata duž penisa, a drugi tjedan se može pojačati na 20 minuta, a treći na pola sata. Penis neka stalno bude u djelomičnoj erekciji. U roku tri do četiri mjeseca pokazuju se rezultati i ustrajnost je nabrzinu nagrađena, jer penis nije samo duži i širi, već i tvrđi i zdraviji. Nakon tridesetminutnog vježbanja vaš penis je topao, veći nego obično, a po njemu se osjeća peckanje. To je znak da se erektilno tkivo povećalo odnosno proširilo.
Napomene i savjeti
Najbolji izbor lubrikanta za ovu vježbu je vazelin ili dječje ulje, jer se ne upijaju prebrzo, već trljanje traje duže. Ako vježbe uzrokuju modrice, najbolje je prestati s njima sve dok penis ne ozdravi. Svakih 6 dana muškarac može napraviti jedan dan pauze, ali ona ne smije trajati predugo, jer u tom slučaju neće biti rezultata. U vježbu je potrebno uključiti i vizualizaciju i vježbe disanja. Svrha ova dva elementa je očuvanje djelomične erekcije i spriječavanje potpunog uzbuđenja i erekcije. Mužnja se ne preporuča pod tušem i uz upotrebu sapuna, jer to rezultira višednevnim bolovima. U slučaju da se tijekom mužnje javi potreba za ejakulacijom, potrebno je stati i pričekati da bi se mogla nastaviti. Ova vježba je korisna i pri učenju kako zadržati preuranjenu ejakulaciju tijekom spolnog odnosa.
6 zlatnih pravila/savjeta za analni sex
Bez lubrikanta pri ruci nemojte ni razmišljati o analnom seksu.
2. Ne zaboravite kondom
Kako biste spriječili mogućnost infekcija i spolno prenosivih bolesti, kondom je za analni seks obavezan, a i penetracija je lakša ako ga koristite.
3. Važno je opustiti se
Ništa vam neće pomoći kao opuštenost. Kada ste opušteni i mišići se opuštaju, pa će penetracija biti lakša i bezbolnija.
4. Ništa ne ide na silu
I kada su sve prethodne točke zadovoljene, ako gurate na silu to može samo zakomplicirati ovaj čin i partnerici nanijeti bol. Nemojte se previše uživjeti i zaboraviti na drugu osobu. Promatrajte reakcije, tako ćete najbolje vidjeti radite li sve kako treba. Nema žurbe.
5. Spriječite infekcije
Ako ste gledali pornografske filmove, onda znate da se često uz analni prakticira i vaginalni seks. Ako se odlučite na kombinaciju, važno je da se pobrinete za higijenu. U protivnom ste na pravom putu za prenošenje infekcija, dakle operite ga prije penetracije u vaginu ili usta.
6. Praksa, praksa i samo praksa
I na kraju, praksa je ono što prakticiranje analnog seksa može dovesti do nezaboravnog užitka. Prvi put je uvijek najteže, ali kada se izvježbate zadovoljstvo je sve veće.
Kako zadovoljiti ženu u sexu
1. Idite polako. Ženski spolni organ je osjetljiv, stoga ne trljajte kao ludi, nego u početku idite nježnije i polakše sve dok se žena dovoljno ne uzbudi
2. Idite redom. U toku predigre, dok se poljupcima spuštate od glave, preko grudi prema dolje, ne preskačite predio trbuha i bedara. Žene su na tom području naročito osjetljive, iskoristite to.
3. Prljave riječi. Izjave tijekom seksa nalik onima iz pornića znaju djelovati jako glupo. Izbjegavajte ih osim ako cura ne pokaže zanimanje za to.
4. Ne slinite. Vlažni poljupci svakako jesu erotični, ali u granicama normale. Nemojte da cura mora brisati vašu slinu sa svoga tijela.
5. Skinite čarape. Možete skinuti hlače ili suknju za 3 sekunde ali ne i obične čarape – zbog žurbe ili čega?
6. Ne treba nam pomoć. Kada vas žena ljubi po tijelu, ne hvatajte je za glavu i usmjeravajte ka penisu. To žene mrze! Pustite je da same vode igru.
7. Svršavanje za minutu. Svaka pristojna žena će reći – ok je, nema veze…Ali stvarno nije u redu. Potrudi se malo, savladaj tehnike za produljenje odnosa, i mi imamo pravo na orgazam.
8. Obrij se. Brada od dva-tri dana grebe do bola. Ako nam misliš pružiti nježnost i erotičnost obrij se.
9. Žena i nakon seksa postoji. Kada svršiš nemoj se odmah okrenuti na drugu stranu i zaspati ili posegnuti za daljinskim. Posveti ženi još malo pažnje i nježnosti nakon samog odnosa.
10. Nisi broj 1. Nikada nemoj za sebe misliti da si najbolji u krevetu i da ovakvog pastuha još nije imala. Ako misliš samo na sebe tokom seksa i samo „ubadaš“ do besvijesti, znaj da je ženi dosadno. Ako se žena uvija, nježno stenje i podrhtava – znaj da si na pravom putu.
Savjeti djevicama i djevcima za prvi sex
Odaberite trenutak i upitajte svog partnera da li se osjeća nervoznim zbog prvog sexa. Vrlo će vjerojatno ona ili on biti sretni što imaju priliku razgovarati o tome. Razgovarajte o svojim strahovima i nadanjima. Ukoliko ste prenervozni za takav razgovor savjetujte se sa prijateljom ili stručnom osobom.
Da li će krvariti? Da li će biti bolno?
Kada žena gubi nevinost moguće je da krvari i osjeti bol. Ipak, to ne bi trebalo trajati predugo niti je to jako ozbiljan problem. Kako bi sve bilo lakše, predigra neka bude što duža prije penetracije. Također osigurajte dobar lubrikant. Nemojte koristiti one sa glicerinom jer znaju izazvati infekcije. Ako se bojite zakrvariti hotelske plahte ponesite ručnike sa sobom.
Da li će on moći zadržati erekciju? Što ako neće?
Presing prilikom prvog sexa može biti prevelik za muškarca. Ukoliko ‘stvari’ ne rade kako treba pokušajte promijeniti ugođaj. Probajte još produžiti predigru ili ozbiljno razgovarajte o vašoj vezi i uzajamnoj ljubavi.
Da li ću biti dovoljno dobar/dobra?
Seks kao i druge stvari zahtijeva praksu. Vrlo vjerojatno da ćete se osjećati malo nespretno. Opustite se i prilagođavajte se i slušajte partnera. Otkrijte što mu/joj odgovara, a što ne. Ne bojte se pitati. Koncentrirajte se na to kako je konačno lijepo biti jedan drugom u naručju.
Kako izbjeći jednolično pušenje (oralni sex, felacio)
Oralni sex koji pruža žena muškarcu ili u rjeđim slučajevim muškarac muškarcu poznat je i kao ‘felacio’ ili najnarodskije ‘pušenje’. Kako ga učiniti sadržajnijim i boljim pročitajte u nastavku:
Snažno sisanje
‘Pušenje’ može unaprijediti i samim time da klizanju usana po penisu dodate i sisanje ili takozvani vakuum. Nije nužno da sisate cijelo vrijeme, možete to činiti samo pri klizanju prema dolje ili samo pri klizanju prema gore. Za vrijeme sisanja se možete također zaustaviti s klizanjem i za trenutek samo sisate. Neki muškarci pri tome jako uživaju, dok se drugima snažno sisanje za vrijeme felacija niti malo ne sviđa, stoga to uvijek činite s osjećajem.
Stimuliranje skrivene točke
Točka, koja se najmanje spominje kako u stručnoj literaturi, tako i među seksolozima i u opuštenim razgovorima je točka, koja leži na donjem dijelu penisa iznad muda. Možete je masirati s prstima, lizati ili ljubiti, efekt će uvijek biti isti i dobrano će ga zagrijati i uzbuditi.
Različite tehnike lizanja
Iako se čini samo po sebi razumljivo, i lizanje zahtijeva majstorske tehnike, pomoću kojih od njega doslovce možete učiniti roba. Možete ga lizati na određenim mjestima, prije nego što se ustima uopće dotaknete njegovog penisa. Lizanje će ga učiniti vrlo nestrpljivim i jedva će čekati da mu prepustite svoja usta, a istovremeno će ga to snažno uzbuditi. Ližite ga na mjestima oko penisa, po mudima, po unutarnjoj strani bedara i uz muda, a zatim mu darujte jedan dugi liz po cijeloj dužini penisa od korijena do vrha glavića. Možete se i na nekoliko trenutaka zaustaviti kod uzlića (prepucija) na donjem dijelu glavića, koji je jako osjetljiv na sve podražaje.
Potežite mu ga rukama
Vrlo dobra i stimulativna masaža penisa je takozvano povlačenje odnosno ‘mužnja’ penisa. Tu tehniku Arapi dugi niz godina koriste za produljivanje penisa i u smislu masaže vrlo je dobra erotska stimulacija. Za nju trebate lubrikant, masažno ulje ili dovoljno sline, kako bi ruke po penisu klizile bez teškoća. Ta masaža je najugodnija za penis u erekciji i ne toliko za penis u mekom stanju. Dakle, s dobro nauljenom rukom potegnite od početka penisa sve do njegovog vrha. Kada prva ruka proputuje cijeli put, neka druga ponovi njenu kretnju. Tempo neka bude smiren, a ruka neka slijedi ruku kao kod prave mužnje. Masaža će dovesti do izuzetno snažne erekcije i posljedično i do izuzetno snažnog orgazma.
Masaža mošnji
Dok neki muškarci istinski uživaju u ‘obradi’ jaja za vrijeme felacija, drugima i sam dodir na tom osjetljivom mjestu predstavlja veliki problem, stoga se mudima posvetite samo u slučaju ako ste uvjereni da mu to odgovara. S njima se možete igrati na različite načine. Neki vole samo nježno milovanje ili masažu, drugima odgovara lizanje, treći uživaju u sisanju jaja, dok četvrti vole malo grublje zahvate. Ako tražite najjednostavniju varijantu, kako zadovoljiti njegova jaja za vrijeme oralnog seksa, nećete pogriješiti ako ih budete lagano lizali ili masirali mokrom rukom, dok druga ruka radi na penisu.
Za vrijeme masaže muda s rukom možete jednim prstom dodirivati i anus. Grubljih zahvata, recimo sisanja muda, prihvatite se tek kada vam on dade zeleno svjetlo za to, jer ćete u protivnom možda imati problema s njegovom nesvjesticom. Ne zaboravite da su muda vrlo osjetljiv dio muškosti.
Još jedna smjela igra s mošnjama
Nudimo vam savjet iz jedne od spolnih enciklopedija koji kaže ovako: obuhvatite njegova jaja s palcem i kažiprstom te ih sasvim nježno potegnite – da dobijete lijepo okrugla i napeta jaja. Zatim mošnje s jezikom stimulirajte kružnim pokretima, što će vašem partneru pružiti neobičnu ugodu i užitak. Umjesto jezika može upotrijebiti i navlaženi vrh prsta.
Savjeti za vrhunsko ‘pušenje’ iliti oralni sex
Kao prvo, vrlo je važno odabrati udoban položaj. Kada se jednom udobno smjestite, tako da vas nigdje ne žulja, možete se počet igrati s njegovim najboljim prijateljem. Milujte ga, pušite u nj, povremeno ga lagano gricnite, a onda ga malo konkretnije strpajte u usta. Počnite ga sisati. Usnama možete stvoriti podtlak, a onda ga pokušajte uvući malo dublje. U tome si pomažite objema rukama. Jednu možete upotrijebiti za navlačenje njegove kožice, gore – dolje, a drugom ga nježno milujte po jajima. Ruke mijenjajte, da se ne bi umorile, a uz to razbijate monotonost samog postupka zadovoljavanja. Svako toliko ponovno upotrijebite jezik. Ovaj put mu vrškom jezika obližite vrh penisa, pređite na njegov korijen, a rukom putujte cijelom površinom njegova nabrekla uda. S njegovim glavonjom možete raditi svašta, treba vam samo malo mašte. I nemojte zaboraviti na ostale predjele oko njegova ponosa, koji isto tako spadaju među vrlo osjetljive erogene zone. To su anus, međica, muda, ali i unutrašnji dio bedra.
Naravno, kada se približava kraj vašeg zahvata, trebate donijeti odluku hoćete li spermu progutati ili ispljunuti. I ta je odluka potpuno vaša. Bez obzira na to koju ste odluku donijela morate biti svjesni toga da su obje podjednako privlačne i seksi.
A evo i još par savjeta i budite sigurni da će tražiti još i još:
1. Prije nego ga strpate u usta, duboko udahnite. Time ćete opustiti vratne mišiće i spriječiti razne grčeve i bolove, koji bi mogli nastati nakon dugog oralnog zadovoljavanje u istom položaju.
2. Rukom obujmite dno penisa i tako kontrolirajte koliko će vam duboko ući u usta.
3. Ako to još nikada niste pokušali, pokušajte progutati spermu i to dok glavić dodiruje unutrašnju stranu vašeg grla. Kako taj osjećaj može biti pomalo neugodan, ne savjetujemo ga onim ženama koje i samo pušenje pomalo tjera na povraćanje.
4. S pušenjem možete početi još dok mu je penis malen i mlohav. S malo ćete ga stimulacije i igranja dovesti u stanje erekcije.
5. Stidne su dlake u vašim ustima sasvim normalna stvar, što na znači da morate šutjeti ako vas to smeta. U svakom slučaju, ako vas neka bestidna dlaka smeta, slobodno stanite i izvadite je iz usta., a onda nastavite s akcijom.
6. Ako ste malo hrabriji, gurnite mu prst u anus. Ako vam se učini da time baš nije jako oduševljen, prijeđite na masiranje samo vanjskog dijela anusa.
7. Za dodatnu stimulaciju u usta stavite kocku leda ili pepermint.
8. Dok ga oralno zadovoljavate, stavite ruke na njegova bedra i lagano ih masirajte.
9. Zubi nisu na penisu baš nisu naročito poželjni. Dok ga pušite, možete ih upotrijebiti tako da njima tek lagano okrznete glavić. Ali, ponavljamo, vrlo lagano.
10. Dok ga oralno zadovoljavate smiono ga, izazivački i prkosno pogledajte u oči i tu “opscenost” popratite glasnim zvukovima. Orgazam je zajamčen!
Analni sex – 10 stvari koje morate znati
Načina da si priuštimo analne užitke ima mnoštvo. Po mišljenju mnogih najčešće se prakticira milovanje anusa tijekom masturbacije, oralnog i vaginalnog seksa. Neki uživaju osjećajući prst, dok drugi više vole analne čepiće odnosno vibratore. Vrlo je omiljen i analingus. Iako mnoge ljudi ta ideja odbija, drugi uživaju u davanju kao i primanju te posebne vrste ugode.
2. Analni seks nije bolan ako se izvodi pravilno
Budući da anus ima u sebi ogroman broj završetaka živaca, zbog nepravilnog postupanja može biti i izvor boli, a s pravim odnosom pruža velike užitke. Kada dođe do penetracije, analni se mišići skupljaju kao da se boje prodora. Bol će se pojaviti ako partneri ne pričekaju na opuštanje tih mišića, pri čemu će i penetracija uz pravu mjeru lubrikanta biti potpuno bezbolna. Opuštanju mišića doprinjet će i fizičko opuštanje dodirom, milovanjem i masažom.
3. U analnom seksu možete početi uživati i ako je u prošlosti uvijek bio neugodan
Sama želja za izvođenjem analnog seksa nije nužno garancija za užitke. Kronična napetost anusa najčešći je razlog za neugodnosti tijekom analnog seksa (hemeroidi, zatvor). Napetost se može (osim liječenjem, dakako) otkloniti i tako da malo bolje upoznate anus. Najidealnija mogućnost za to je tijekom tuširanja odnosno kupanja u kadi tijekom masturbacije, kada je tijelo potpuno opušteno. I duboko disanje može opustiti analne mišiće. Kada se pojedinac nauči opustiti analne mišiće, i sam analni seks postane potpuno bezbolan.
4. Anus okružuju dva mišića zatvarača, koji djeluju potpuno nezavisno jedan od drugog
Anus okružuje vanjski mišić zatvarač, što ga pojedinac samovoljno može opustiti i napeti i unutarnji mišić zatvarač, kojim upravlja podsvjesni sistem tjelesnih reakcija. Onaj koji vodi računa primjerice o otkucajima srca i reagiranju na stres. Taj se mišić opusti tek kada se naše tijelo potpuno prepusti analnom seksu.
5. Analna stimulacija pruža mnoge vrste užitaka
Analni užici mogu biti psihički ili fizički. Kod muškaraca izvor užitaka može biti pritisak na prostatu, bilo da je riječ o masaži prstom, uporabi vibratora ili kod homoseksualnih odnosa o penetraciji penisom. Kod psihičkih užitaka riječ je prije svega o uznemiravajućem osjećaju obavljanja perverznog čina koji je još uvijek prožet mnogim tabuima, što neke snažno uzbuđuje.
6. Analna stimulacija može dovesti do orgazma
Vrlo rijetki ljudi prilikom analnog seksa dožive i orgazam. Najčešće do toga dođe istovremenim stimuliranjem klitorisa odnosno penisa.
7. Na užitke prilikom analnog seksu utječe i prehrana
Prehrana može imati veliki utjecaj na doživljavanje analnog seksa. Najbolje je da bude takva da ne stvara težinu odnosno ne ometa probavni proces. U protivnom penetracija može samo pojačati neugodu zbog napetosti probavnog sustava.
8. Anusu je potrebna drugačija vrsta higijene
Rektum je za razliku od vagine neravan i vijugav. Najtemeljitiji način higijene prije analnog seksa je klistir. Budući da se anus u uzbuđenom stanju ne navlaži poput vagine, prilikom analnog seksa neophodno je korištenje lubrikanta, koji neka bude na bazi vode. Neki ljudi si rektum prije samog seksa također vole isprati iznutra.
9. Analni seks nije nužno igra dominacije i podređenosti
Razumije se da se mnogi prilikom analnog seksa uzbude mišlju da su do neke mjere podređeni. Ali pravilo dominacije i podređenosti tijekom analnog seksa samo je mit. Analni seks može biti jednostavno obostrano uživanje u upoznavanju analnih užitaka.
10. Analni seks može biti potpuno siguran
Za analni seks se posebno preporučuje uporaba kondoma, naročito kada je riječ o jednonoćnim avanturicama. Uvijek je potrebno voditi brigu o higijeni analnog seksa.
