Lako je moguće da Katari nisu vjerovali da je "povijesni Isus" točno opisan u Novom Zavjetu. Jasno je da su vjerovali da je "Isus" iz Novog Zavjeta varalica - i da je evanđelje netočno. Trebali bi obratiti pažnju činjenici da su Katari možda vjerovali da je Velik Posao (koji se spominje kod alkemičara) postignut od strane Pavla, i da je Pavao bio čovjek oko kojeg je nastala legenda o Isusu. Drugim riječima, da li je Pavao bio stvarni Isus? Zanimljiva ideja za um prilikom čitanja njegovih poslanica.
Progon Katara
U Pavlovim učenjima, vidljivo je iz analize teksta da on nije znao za "Krista" kao povijesnu osobu u tijelu čovjeka nazvanog Isus kao što je predstavljeno u Novom Zavjetu. Znao je za "Kristov" duh koji je bio "pomazanje" u Gnostici. Kad se njegovo pisanje analizira sa svim metodama lingvistike, kad se maknu dodaci, biblijski sjaj, poslanice koje mu ne pripadaju, itd., nalazimo na seriju učenja koja su definitivno Gnostička po okusu i tekstu. Ne samo to, već učitelj o kojem je Pavao govorio imao je drukčiju povijest od Isusa u Novom Zavjetu.
Raynaldusova opaska o Mariji Magdaleni čini nepopravljivu štetu mnogim popularnim teorijama sadašnjice: da je ona bila "žena od Isusa", i da su imali djecu skupa i da su ta djeca izvor ideje o "Sang Real" ili "Svetoj Krvi". Stvar je u tome da, ako je Reynaldus jednostavno iznio da je Marija Magdalena bila "ljubavnica" Isusa, i da su imali djecu, to bi bilo dosta osuđujuće. Da je napisao da su Katari štovali Ivana Krstitelja kao pravog Krista to bi isto bilo dovoljno osuđujuće. Unatoč tome, njegova verzija o onome što su vjerovali je da je 1) Ivan Krstitelj predstavljen kao demon i, 2) da je bio "zao čovjek" razapet u Jeruzalemu, koji je bio povezan s Marijom Magdalenom, ali nije bio Isus. Zato najvjerojatnije to nije izmislio. Očito je, da su vjerovanja Katara bila nešto drugo nego ideja da je Ivan Krstitelj bio pravi Mesija, i da su Isus i Marija imali djecu skupa, suprotno od onog što današnji otkrivači "okultnih tajni Svete Krvi, Svetog Grala" žele da vjerujemo. Moguće je da su Katari vjerovali da je svako fizičko "razapinjanje" koje se odvilo bilo razapinjanje kriminalca a ne "pravog" Isusa. Ovaj način, kako su ga vidjeli, je uzet iz Egipatske religije o uskrsnuću Horusa, ili drame o Tamuzu, i bio je odvratan Gnostičkim idejama o spasenju kroz fuziju magnetskih centara kojom su dobivali direktno znanje, što je bilo u suprotnosti sa "žrtvovanjem". Njihovo odbacivanje patrijarha i Jahvea se temeljilo na problemu žrtvovanja, koje su vidjeli kao nasilno"jedenje čovječanstva" koje je poduzeto od zlih Arhona Mraka. Ipak je predloženo da su imali neku ideju o inicijacijskom procesu koji je bio dio postojanja Kristom. To je spoznajno stubište razjašnjeno od Borisa Mouravieffa.
Rekli su da je gotovo sva Rimska Crkva močvara lopova; i da je ona bludnica koja se spominje u Apokalipsi. Smatrali su da su poništili sakramente Crkve, kao javno govorenje da je voda svetog Krštenja ista kao riječna voda, i da se Hostija svetog tijela Kristovog nije razlikovala od običnog kruha; ističući da tijelo Kristovo makar bilo veliko poput Alpa, već odavno bi bilo pojedeno, i uništeno od onih koji su ga jeli.
Sigurno, Katari su mislili o tim stvarima i učili ih. Ali s druge strane, zašto ne? Najvjerojatnije su bili u pravu.
Krizmu i Ispovijed su smatrali beznačajnom i neozbiljnom. Govorili su da je Sveti Brak varljiv i da nitko ne može biti spašen, ako začne djecu. Poricali su isto uskrsnuće mesa, razvili su neke nečuvene pojmove, govoreći, da su naše duše od anđeoskih duša koje su bile bačene iz neba zbog izdaje ponosa, ostavile su svoja slavna tijela u zraku; i da se te duše nakon uspješnog nastanjivanja sedam terenskih tijela, jedne ili druge vrste, imajući po dužini izvršeno svoje ispaštanje, vraćaju u svoja napuštena tijela.
Od svih stvari koje je nabrojao Reynaldus, zadnja je najzanimljivija. Podatak da su ljudske duše od "viših bića" je u koraku sa mnogim mitovima i legendama o Padu - prijašnjem stanju čovjeka u raju. Ali, da je ovaj "raj" ovdje opisan kao u "zraku" a ne točno na "nebu", je vrlo zanimljiv u smislu hiperdimenzionalnih stvarnosti. Zanimljiv je i u smislu Potrage za Gralom i "usponu šamana" te Velikom Radu alkemije. Ta tvrdnja koja točno opisuje vjerovanje u inkarnaciju, točnije sedam njih, zanimljiva je budući da se odnosi na sedam nivoa stvarnosti koji su dio mnogih drugih drevnih sistema filozofije, koje potječu od Sibirskog Šamanizma.
Podatak o braku je zanimljiv u smislu da su u stvari Katari smatrali da njihovi pristaše ne bi trebali imati djecu da ne daju još "hrane" Arhonima Mraka - Matrixu. Tvrdnja Katara o braku se odnosila na to da ako doneseš dijete na svijet samo ovjekovječuješ tamu zato jer ovim svijetom vladaju bića koja mogu napasti um, i tako zarobiti dušu. No, nisu zagovarali napuštanje veza sve dok pojedinac ne postane spreman da "maturira" i postane "Parfait", ili "Usavršen".
Neki ljudi smatraju da su bili umiješani u seksualne rituale što se temelji na optužbama njihovih krvnika. Javljaju se i tragovi da je "seks" u spiritualnom smislu bio ritual "razapeća" originalnog Kršćanstva, Hieros Gamos, šamanski uspon Božici. Pretpostavljanje da fizička seksualna aktivnost ima bilo kakve veze s tim je je krivi put - ezoterično slijepilo.
Katari su vjerovali u nešto drukčije od fizičkog uskrsnuća, i ako je to bilo blizu učenjima Velikog Učitelja - oko kojih je nastao Mit o Isusu od strane Crkve - onda vraćanje "bića s dušom" nekoj vrsti "anđeoskih tijela" može biti objašnjenje zašto je Katarsko učenje povezano sa pričama o Gralu - pričama koje naglašavaju "romantičnu priču" i bitke sa mračnim silama, velikim borbama emocionalne i psihičke prirode koje vode velikom postignuću: Velikom Radu alkemije. Ono što možemo pretpostaviti, na temelju dokaza, je da su ova učenja uključivala ideju o hiperdimenzionalnim stvarnostima i Vremenskim Petljama koje su kulminirale kataklizmom, sa povratkom Para-psihičke zemlje - Edenskog Stanja Zlatnog doba. Ovo nas vodi do Majke svih Gral priča: Noe i Arke.
Post je objavljen 27.02.2011. u 18:03 sati.