Nije baš vijest dana, ali kladim se da se jučer navečer pričalo o meni. Tamo negdje. Ne znam gdi al znam kako – “.....neka baba i neki mladi komad, ne, ne poznam ju, je, viš, još ima poštenih....”.

O poštenju bi se dalo pričati. O nepoštenju bi se moglo pisati do vječnosti, i posle toga isto tak.

Izmami me učmalu i nikakvu moja Diplomacija (to je novo ime moje jedine prijateljice) jučer na kavu i brzinsko kupovanje za potrebe kuhinjskih korisnika. Kak zna sve birtije u okolici, otfura me – tamo negdje - i parkira. Mi prema birtiji, prelazimo cestu, u suprotnom smjeru ide lik, nisam ga zagledala, ni komada s njim, kak su kasnije brzo fizički djelovali mogu imati od 25 do 45. Ceste prazne, predvečer, polumrak, oblačno, tišina. Lik nešto priča komadu i slaže kartice ili to nešto, po lisnici, kad nekaj zvizne na pod. Kak je nekidan jedan stari mudonja hitil papir u pošti, bijesan kaj je gužva, to sam si misla, evo još jedan seljober, nekaj je hitil, zgledalo je s te daljine ko reklama za put na recimo - Monokini. Pa je. Velim frendici gle nekaj se opičilo o patos. Aha, veli ona nezainteresirano, dobro. Njoj uvijek sve dobro. Dooobro, alzo: Lik nije reagiral, al meni čudno da ja s 20-ak metara hvatam taj zvuk, a on ni ne provjeri je li s tim papirima još nekaj ispalo, nekaj od vrijednosti, podatak, broj nečijeg moba, niš. Neš ti vraga, puhne vjetar i taj se snop naglo pretvori u lovu od po dve glave, obavezno moram naglasiti da je ober bila stotka. I kao svjestan dobro odgojeni građanin, viknem – aaaaaaaa, mislim da vam je ispalo, ono, jelte. Lik me pogleda, misli - koji nesuvisli tekst, ali kak je videl di ja gledam iza njih, okrene se, ugleda to nešto, rikne ko deva i komad i on se hitiju na skupljanje love... Jasno da se proljetni lagani vjetrić, u pozno doba dana u zalazu, kroz zadnje sunčane zrake koje su probijale tužne ljubičasto sive oblake, u prašini jednog grada, pa jete, na brdovitom Balkanu, brljb, bla, brljbrljak, alzo trudil (o vjetru se radi, ak nije upečatljivo) - odnesti novčanice. Fakat se potrudil, al se i vlasnik love potrudil, čovek se seti i trči za dve glave i viče, ee, hvala, reko, ništa, ništa, i drugiput. A velim svojoj drugarici: Evo draga, mogle smo besplatno popiti kavu. Veli ona po količini love mogle smo kavu besplatno piti bar tri godine, al to bi nam gadno utjecalo na karmu.
Onda smo u bircu popile kavu i zaključile da u tu birtiju svakak nebumo više došle. Kava košta ko u Maloj kavani na Trgu, zaboravi me draga. Birc smrdi na go-ko, imaš nekakvi jastuček da si podboltaš kičmu ali to fakat ne vredi 24 kune. Birtija mora bazditi na kavu i mora se osjetiti da je pušenje dozvoljeno.

Naravno da sam doma proglašena državnim neprijateljem broj jedan, uz srdačan savjet da što prije posjetim svoju psihijatricu, jer: u današnje vreme ne uzet nekaj kaj ti se pruža na dlanu, odnosno cesti, to je jelte, za bolnički tretman.
Tak sam shvatila da ovo nesmem više nikome pričati pa sam eto napisala. Svima ludo zainteresiranima.