Odem u dućan prodati flaše, komada 3, skupljam ih mjesec dana! i kupiti kruha, polubijelog (najjeftiniji). Kad prije mene došo čovjek, veli prodavačici dobar dan (moja Anđa zinula) veli molim vas (ima laganini naglasak, reko sad si došel iz Italije, ko bog!) koji je kruh najbolji? I molim vas, je li svjež? Veli Anđa – Pa ovaaj gospod'ne, ovaaj, tak' svi veele, da. Frižak kruh, kod nas uviijeeek, neemate brige, gospod'ne! I stavi kruh u škarnicl, napiše šifru i da mu, čovjek taj čas okrene glavu i obrati mi se, ničim izazvan: Oprostite, gospođo, ovo je zadnji takav kruh na polici, možda ste ga vi htjeli kupiti, evo mogu vam ustupiti pola, meni je pola dovoljno, evo, neka gospođa razreže od kruh. (?) Reko gospodine, hvala na ljubaznosti, ja ću kupiti neki drugi ... Ne, ne, ako želite, evo, taj je navodno najbolji. Ništa, razmeli smo se mi, ja velim, čujte utaknuli ste svaki padež kak treba i vidim da ste naš čovek, ali ste friško došli iz neke zemlje gdje se govori neki romanski jezik. Čovjek se smije, veli da upravo sam sletio prije sat i pol iz Španjolske (zeznul me, nije Rim), i prošao carinu. Uzdahne.
Ne da meni vrag mira, reko već se kod kruha osjeća druga kultura.
Ma nije, znate, ja volim Hrvatsku (t i s naglašeno) ali malo smo (SMO!!!) neljubazni. Na carini su bile četiri gospođe, i prve tri (htel je reći su ga odjebale al se nemre setiti na hrvackom da ne velim TS,) ali je četvrta bila pristojna, rekla je dobar dan, izvolite, što trebate i sorizo, no dobro, osmijeh i tako, znate malo se po tome razlikujemo od svijeta.

Reko znate kaj, sad bum vas hitila na blog, ovaj čas sam imala temu relacija Kina-Hrvatska- Ukrajina-Njemačka, pa s vašim dopuštenjem...

Dapače, dapače, hvala lijepo. Čoveku drago, ono, ne? Ovakvu facu sresti u dućanu koja piše o relacijama Hrvacke s Njemačkom i Kinom, pa još Ukrajiiiina, pa potrefilo mu se, ima čovjek sreće. Osvježila sam mu dan. Faca! Još smo se pozdravili kod paradajza i još jedamput na blagajni. Da ustanovimo kako širimo pozitivnu vibru i dobre međuljudske odnose. A jebote, o čemu ja pišem, kaj to ne bi trebala biti svakodnevica? Da kultura. Ne mora mi nudit pol kruha, nije (još) rat i ima kruha, ali čovjek odiše nekom drugom energijom, ne smrdi na znoj nit se napucal češnjaka sinoć, a ni Španjolska ipak nije Japan da očekujem neko visoko poslanstvo u Prehrani u Trnskom za onesvestiti se. (A ni inače nešto nema Japanaca u Prehrani u Trnskom.)

A opet, kaj sam čula o Turskoj, još bu Turke bilo frka dolaziti u hrvacku, a ne hrvate putovati po Turskoj, lepa moja domaja, jesi mi se ukekila, jedino ti ide u prilog kaj si moja. A o relacijama Hrvacke s Turskom i Njemačkom te gorespomenutom Ukrajiinom, molim fino, piše u domaćem uradtku ispod ovog, molim fino.