Nedavno je diplomirala moja junakinja našeg doba, moja srećica, moja mlada prijateljica, u po mene nemogućim uvjetima za učenje, i samo ono – sve se može kad se hoće – može ukratko opravdati njen silni uspjeh. I javi ona meni da je diplomirala i ja se ljudi moji rasplačem. Opće nisam plačko, od one velike većine sam koji se raspekmezi od nemoći i bijesa. A ovo, ne da je bilo od sreće, nego od neko ganuća valjda i divljenja, i primisli – bogu hvala i to je gotovo.

Moja druga studentica, moja kćer, je sad nedje na trećini faksa, i uči, vidim, ide to, ali teško je. Bolognja je teška. Ne žali se ona, ali ja poludim kad šaljem SMS u 10 sati navečer – kad dolaziš, da joj pripremim večeru jer je otišla iz kuće ujutro kad i ja na posel, pa reko da osjeti da je dom – dom, kad smo se već raspali ko obitelj, da ipak pružim kolko mogu. I da popričamo kolko još možemo navečer, ritam života je prestrašan, valjda sam i ja prestrašno stara već. A ona meni vraća SMS: Dolazim doma kad se ovaj prof konačno umori, priča već 4,5 sata, ja više ni ne kužim kaj on govori, a on taman došel u formu.

I tako došo Božić, prvi put žica da joj dam za nekaj, dam joj, ne brojim 20 kuna kaj joj nametnem, to je fakat za kavu dvije, reko prvi put vidim, nekaj muti, ali dam.

I danas dobijem Diplomu, ljudi moji, pravu, s nekakvim štoplom pofarbanim u zlatno, s mašlekovim trakama na levo i na desno, a na diplomi piše moje ime, njenom rukom, a ispod: za izvanredan uspjeh i sjajne rezultate postignute kao MAMA KOJOJ NEMA RAVNE – Dodjeljuje se ovo priznanje kojim se čast odaje svim majčinskim vrlinama originalnim i svojstvenim samo najboljim mamama.

Pa priznanje dodjeljuje, potpis, pa na dan, e, danas, Božić. Šta ćeš više, rasplaka se ja brate, ona se smije, ja ju zagrlim poljubimo se, a inače nemoj ju taknuti ni da joj tarantulu makneš s ramena. Ajde veli, pa kaj ti je, reko niš u životu nisam lepše dobila. Kaj to košta? Veli ona, ma nije puno, 35 kuna. Aha. To TI misliš da košta 35 kuna. Košta to 22 godine ako misliš i na neželjenu trudnoću i maltretiranje za vrijeme iste, od strane tvog oca, sve muke, porod na kom sam skoro riknula još najmanje, sve dileme, svi strahovi, držanje čela i buše kad si počinjala s astmom i jedva hvatala zrak, svi pregledi, sve hvatanje veza da mi preživiš uopće, svi problemi s luđacima i luđakinjama u školama koje si završila, sva pisma ministrima i borba tvoje mame koja uopće nije borac po prirodi, svi pubertetski marifetluci i bezobrazluci, sve uvrede namjerne i slučajne, sve moje zbrajanje mojih grešaka, sva neuzvraćena pažnja i ljubav, boli zbog nepravde i dječjeg nerazumijevanja, dizanje u pol pet da po Parku mladenaca nađem list hrasta jer si se sinoć u krevetu sjetila da ti treba danas za prirodu i društvo, sva borba s tvojim tatom zbog onog što sam ti priuštila preko naših financijskih i inih mogućnosti, svo ravnanje krive Drine kad se pograbiš sa bratom, sva moja opraštanja (opraštaš automatski, samo kaj neko vreme pamtiš); da si ovo i dobila pa kad imaš već mamu da samo popuniš list, nema te love koja ovo može naplatiti, kćeri moja jedina. TO se zove diploma!