Šegrtski zapisi
nedjelja, 27.05.2018.
Svibanj 1945. – ostavio tragove i u sjeveroistočnoj Slavoniji!
FOTO: Dio groblja logoraša 1950-ih godina
Fotografija - Vladimir Geiger: Radni logor Valpovo 1945.-1946., nakladnik Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba
„Proučavajući povijest prve polovice 20. stoljeća današnjih Valpovštine i Miholjštine možemo istaknuti pojedina naselja koja su doživjela velike demografske i gospodarske promjene uzrokovane širim političkim i drugim procesima. Jedno je od tih naselja i Veliškovci.“ U Slavoniji pa tako i Valpovštini tijekom 18. i 19. stoljeća „jača zanimanje obitelji Prandau pa Normann i naposljetku Gutmann za razvojem šumarstva i drvno-prerađivačke industrije. Na temelju dosadašnjih saznanja možemo iznijeti tezu i da je u tome kontekstu došlo i do naseljavanja Folksdojčera u dotadašnje pretežito šokačko selo Veliškovci.
Dok se proučava demografska slika Veliškovaca ne smije se izostaviti popis stanovništva Austro-Ugarske Monarhije iz 1910. godine. Do toga su popisa Folksdojčeri živjeli u Veliškovcima već nekoliko desetljeća. Uspoređujući s drugim naseljima Valpovštine i Miholjštine možemo primijetiti da su migracije ljudi u Veliškovce iz zapadnijih dijelova nekadašnje Habsburške Monarhije kaskale za drugim naseljima kao što je Valpovo. Prvi su doseljenici pretežito bili obrtnici i trgovci, a onda s vremenom i poljoprivrednici. Pod utjecajem stalnih regionalnih i lokalnih migracija 1910. godine popisan je 621 stanovnik u Veliškovcima. Od toga je bilo 338 stanovnika koji su govorili njemački, 262 govornika hrvatskog, 3 srpskog, 2 mađarskog i 16 drugih jezika. U okolnim je naseljima također bilo govornika njemačkog jezika, ali neusporedivo manje. Tako se u Tiborjancima izjasnilo 7 stanovnika od ukupno 374, a u Gatu 89 od ukupno 551 stanovnika toga sela na dvije rijeke, Karašici i Dravi. Još možemo istaknuti naselja Valpovštine i Miholjštine s većim postotkom govornika njemačkog jezika kao što su Kunišinci gdje je bio 131 na ukupan broj od 790 i Golince gdje je popisano 144 od 816 stanovnika. Proučavajući konfesionalnu sliku stanovnika Veliškovaca 1910. godine možemo istaknuti da je bilo 616 rimokatolika, 2 Židova i 3 pripadnika Pravoslavne crkve. Broj se Folksdojčera s vremenom povećavao da bi do početka Drugoga svjetskoga rata prema procjenama dostigao ľ od ukupnog broja stanovnika Veliškovaca…
Kao i mnogi drugi Folksdojčeri tako su i Folksdojčeri iz Veliškovaca bili upućivani prema zapadu ili od strane vlasti Trećeg Reiche ili od komunističke vlasti od proljetnih mjeseci 1945. godine. Svi ostali koji nisu imali sreće otići, napustiti svoj rodni kraj do ljetnih mjeseci 1945. godine završili su u većini slučajeva u Radnom logoru Valpovo. Radni logor Valpovo nastao je kao posljedica djelovanja komunističke vlasti koje je išlo u pravcu suzbijanja potencijalnih protivnika nove vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom. Ti su potencijalni protivnici, to jest narodni neprijatelji mogli biti članovi svih nacionalnih skupina koje su obitavale na prostoru komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije, to jest Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 29. studenog 1945. godine. Spomenuti je logor nastao tijekom prebacivanja logoraša njemačke narodnosti iz Sabirnog logora Josipovac, odnosno začeci su toga valpovačkog logora još u svibnju 1945. godine kada dolaze prvi Folksdojčeri, pretežito starci, žene i djeca. Važno je na ovome mjestu napomenuti da su u većini slučajeva i tijekom postojanja toga logora, ali i u drugim logorima logoraši u prvom redu bili spomenuti starci, žene i djeca. Trajao je otprilike godinu dana. U njemu je bilo Folksdojčera iz svih sjevernijih krajeva monarhističke Jugoslavije, odnosno od 1941. do 1945. godine sjevernijih i istočnijih krajeva NDH.
Kao i svi drugi tako su i Folksdojčeri iz Veliškovaca prvenstveno bili starci, žene i djeca. Oni su sa svima ostalima bili smješteni u nekoliko baraka na prostoru kod valpovačke kapele sv. Roka na Zelenom brijegu prema Belišću. Između ostalog i na osnovi zapovijedi Josipa Broza Tita od 7. svibnja 1945. da se svi Folksdojčeri šalju na poljoprivredne radove i potonji su također slani diljem današnje Valpovštine pa i Slavonije i Baranje. Takav rad možemo okarakterizirati i kao robovski. U prilog iznesenoj tezi ide i uputa Okružnog NO Osijek od 9. srpnja 1946. godine Kotarskom NO Valpovo o „korištenju logoraške radne snage“, to jest iskorištavanju. Jasno se može uočiti u uputi da nadnice ne idu radnicima nego u Fond za obnovu zemlje. Okružni NO Osijek uopće ne dovodi u pitanje što radnici nisu plaćeni nego dovodi u pitanje koliko pojedina poduzeća uplaćuju nadnica u spomenuti fond. Prema dostupnim podacima tako su i žene, djeca do 15 godina i starci rodom iz Veliškovaca slani na vanjski rad na obližnja tada već državna dobra. To su bila državna dobra Belje i Retfala. Na državno su dobro Belje poslani Ana (rođena 1920.), Josip (rođen 1930.) i Kata (rođena 1908.) Evinger početkom 1946. godine, točnije 5. siječnja. Prema dokumentima komunističke vlasti radnici su slani i u obližnja naselja na vanjski rad. Tako recimo imamo dopis od 13. lipnja 1945. godine u kojemu se navodi da na ciglani u Veliškovcima ima 11 „slobodnih radnika“. U nastavku se dopisa još navodi: „Ujedno se stavlja do znanja da nijesam dobio traženu količinu radnika, od 130, već sam dobio 50 radnika, 13 žena i djece koja nijesu sposobna za rad i to sam razpodijelio na gore navedene ciglane. Budući da ostali broj radnika još do danas nije prispio ovdje, ovime molim gornji naslov da užurba za potražnjom istih radnika.“ Tijekom istog mjeseca pročelnik Stjepan Nemet za istu ciglanu nekadašnjeg naselja s većinskim folksdojčerskim stanovništvom traži hranu za 11 slobodnih i 17 logorskih radnika.
Na osnovi popisa upućenih na vanjski rad iz Radnog logora Valpovo 1945. i 1946. godine možemo vidjeti i da su pojedinci rodom iz Veliškovaca radili i druge poslove koji nisu uključivali niti rad na polju niti rad u ciglani. Tako je Julija rođena 1912. godine iz Veliškovaca bila 7. travnja 1946. izuzeta na rad kod izuzimatelja Logorske milicije. Za neke se navodi samo da su slani na vanjski rad, ali ne i gdje. To je slučaj kod Lize (rođene 1932.), Roze (rođene 1935.) i Terezije (rođene 1912.) Faj iz Veliškovaca. Za prve je dvije napisano da su djeca, a za posljednju da je kućanica. Sličan je slučaj bio i kod dvojice Šima Gajera iz Veliškovaca. Uz obojicu ne piše gdje su radili, ali piše da su radnici.
Također su kao i svi ostali i veliškovčanski Folksdojčeri umirali od različitih bolesti. U prvom redu od tifusa, dizenterije, ali i od iznemoglosti od loših uvjeta života, a na koje je utjecao i rad na navedenim poljoprivrednim dobrima ili u ciglanama. Tako je 19. ožujka 1946. godine umrla u prostoru logora Valpovo Terezija Aman, rođena 1897. godine u Veliškovcima. Komanda je radnog logora napomenula da je potonja umrla od „kljenuti srca“, odnosno mišićne slabosti srca. Sahranjena je u roku jednog dana na valpovačkom groblju. Za neke se koji su umrli kao logoraši valpovačkog logora ne zna, nije zapisano gdje su pokopani. Možemo navesti slučajeve Ivana Hetiha (rođen 1861.) koji je rođen u Apatinu, a živio je u Veliškovcima i Kate Gajer (rođena 1878.). Oboje su umrli u listopadu 1945. godine.15 Veliškovčanke i Veliškovčani koji su izdržali težak i mukotrpan jednogodišnji logoraški život puštani su iz logora tijekom travnja i svibnja 1946. godine. Jedna je od primjera i Terezija Aman, rođena 1926. godine. Njezinu je otpusnicu u ime uprave logora potpisao drug Globočnik. Istog je dana, 29. travnja otpuštena i Kata Aman koja je rođena 1939. godine. Obje su morale: „otputovati u mjesto Veliškovci i javiti se narodnim vlastima.“
Na osnovi svega navedenoga možemo doći do nekih okvirnih teza koje će se moći tijekom daljnjih istraživanja produbljivati uz korištenje arhivske građe. Također ne smijemo izostaviti niti usmena izlaganja sudionika događaja iz 1930-ih i 1940-ih godina. U prikupljanju će potonjih veliku ulogu odigrati i metode oralne povijesti. Između ostalih možemo iznijeti tezu da je sudbina Folksdojčera iz Veliškovaca u skladu s planom politike komunističke vlasti prema svim jugoslavenskim Folksdojčerima. Od proljetnih su mjeseci 1945. godine u Veliškovcima ostali starci, žene i djeca do 15 godina. Naravno, bilo je i muškaraca koji su imali manje od 50 godina, ali oni su bili u manjini. Svi oni koji nisu uspjeli otići u Austriju ili Njemačku završili su u sabirnim i radnim logorima, prvenstveno u Radnom logoru Valpovo. Ondje su živjeli u lošim uvjetima i umirali, ali i slani na takozvani vanjski rad. Najčešće su radili na poljoprivrednim državnim dobrima, u ciglanama, ali i kod pojedinaca. U zadnjem su slučaju pretežito slane mlađe ženske osobe. Tezi da je odnos prema veliškovčanskim Folksdojčerima u skladu s planom kolonizacijske komunističke vlasti ide u prilog i činjenica da su u manje od tri godine Veliškovci naseljeni s Hrvatima iz Hrvatskog zagorja. Prema popisu iz 1948. godine u Veliškovcima je bilo 852 pretežito doseljena stanovnika.“
M. Sučić – „Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera.“ U: DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380.
Oznake: Folksdojčeri, sjeveroistočna Slavonija, 1945.
