Šegrtski zapisi
nedjelja, 27.05.2018.
Svibanj 1945. – ostavio tragove i u sjeveroistočnoj Slavoniji!
FOTO: Dio groblja logoraša 1950-ih godina
Fotografija - Vladimir Geiger: Radni logor Valpovo 1945.-1946., nakladnik Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba
„Proučavajući povijest prve polovice 20. stoljeća današnjih Valpovštine i Miholjštine možemo istaknuti pojedina naselja koja su doživjela velike demografske i gospodarske promjene uzrokovane širim političkim i drugim procesima. Jedno je od tih naselja i Veliškovci.“ U Slavoniji pa tako i Valpovštini tijekom 18. i 19. stoljeća „jača zanimanje obitelji Prandau pa Normann i naposljetku Gutmann za razvojem šumarstva i drvno-prerađivačke industrije. Na temelju dosadašnjih saznanja možemo iznijeti tezu i da je u tome kontekstu došlo i do naseljavanja Folksdojčera u dotadašnje pretežito šokačko selo Veliškovci.
Dok se proučava demografska slika Veliškovaca ne smije se izostaviti popis stanovništva Austro-Ugarske Monarhije iz 1910. godine. Do toga su popisa Folksdojčeri živjeli u Veliškovcima već nekoliko desetljeća. Uspoređujući s drugim naseljima Valpovštine i Miholjštine možemo primijetiti da su migracije ljudi u Veliškovce iz zapadnijih dijelova nekadašnje Habsburške Monarhije kaskale za drugim naseljima kao što je Valpovo. Prvi su doseljenici pretežito bili obrtnici i trgovci, a onda s vremenom i poljoprivrednici. Pod utjecajem stalnih regionalnih i lokalnih migracija 1910. godine popisan je 621 stanovnik u Veliškovcima. Od toga je bilo 338 stanovnika koji su govorili njemački, 262 govornika hrvatskog, 3 srpskog, 2 mađarskog i 16 drugih jezika. U okolnim je naseljima također bilo govornika njemačkog jezika, ali neusporedivo manje. Tako se u Tiborjancima izjasnilo 7 stanovnika od ukupno 374, a u Gatu 89 od ukupno 551 stanovnika toga sela na dvije rijeke, Karašici i Dravi. Još možemo istaknuti naselja Valpovštine i Miholjštine s većim postotkom govornika njemačkog jezika kao što su Kunišinci gdje je bio 131 na ukupan broj od 790 i Golince gdje je popisano 144 od 816 stanovnika. Proučavajući konfesionalnu sliku stanovnika Veliškovaca 1910. godine možemo istaknuti da je bilo 616 rimokatolika, 2 Židova i 3 pripadnika Pravoslavne crkve. Broj se Folksdojčera s vremenom povećavao da bi do početka Drugoga svjetskoga rata prema procjenama dostigao ľ od ukupnog broja stanovnika Veliškovaca…
Kao i mnogi drugi Folksdojčeri tako su i Folksdojčeri iz Veliškovaca bili upućivani prema zapadu ili od strane vlasti Trećeg Reiche ili od komunističke vlasti od proljetnih mjeseci 1945. godine. Svi ostali koji nisu imali sreće otići, napustiti svoj rodni kraj do ljetnih mjeseci 1945. godine završili su u većini slučajeva u Radnom logoru Valpovo. Radni logor Valpovo nastao je kao posljedica djelovanja komunističke vlasti koje je išlo u pravcu suzbijanja potencijalnih protivnika nove vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom. Ti su potencijalni protivnici, to jest narodni neprijatelji mogli biti članovi svih nacionalnih skupina koje su obitavale na prostoru komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije, to jest Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 29. studenog 1945. godine. Spomenuti je logor nastao tijekom prebacivanja logoraša njemačke narodnosti iz Sabirnog logora Josipovac, odnosno začeci su toga valpovačkog logora još u svibnju 1945. godine kada dolaze prvi Folksdojčeri, pretežito starci, žene i djeca. Važno je na ovome mjestu napomenuti da su u većini slučajeva i tijekom postojanja toga logora, ali i u drugim logorima logoraši u prvom redu bili spomenuti starci, žene i djeca. Trajao je otprilike godinu dana. U njemu je bilo Folksdojčera iz svih sjevernijih krajeva monarhističke Jugoslavije, odnosno od 1941. do 1945. godine sjevernijih i istočnijih krajeva NDH.
Kao i svi drugi tako su i Folksdojčeri iz Veliškovaca prvenstveno bili starci, žene i djeca. Oni su sa svima ostalima bili smješteni u nekoliko baraka na prostoru kod valpovačke kapele sv. Roka na Zelenom brijegu prema Belišću. Između ostalog i na osnovi zapovijedi Josipa Broza Tita od 7. svibnja 1945. da se svi Folksdojčeri šalju na poljoprivredne radove i potonji su također slani diljem današnje Valpovštine pa i Slavonije i Baranje. Takav rad možemo okarakterizirati i kao robovski. U prilog iznesenoj tezi ide i uputa Okružnog NO Osijek od 9. srpnja 1946. godine Kotarskom NO Valpovo o „korištenju logoraške radne snage“, to jest iskorištavanju. Jasno se može uočiti u uputi da nadnice ne idu radnicima nego u Fond za obnovu zemlje. Okružni NO Osijek uopće ne dovodi u pitanje što radnici nisu plaćeni nego dovodi u pitanje koliko pojedina poduzeća uplaćuju nadnica u spomenuti fond. Prema dostupnim podacima tako su i žene, djeca do 15 godina i starci rodom iz Veliškovaca slani na vanjski rad na obližnja tada već državna dobra. To su bila državna dobra Belje i Retfala. Na državno su dobro Belje poslani Ana (rođena 1920.), Josip (rođen 1930.) i Kata (rođena 1908.) Evinger početkom 1946. godine, točnije 5. siječnja. Prema dokumentima komunističke vlasti radnici su slani i u obližnja naselja na vanjski rad. Tako recimo imamo dopis od 13. lipnja 1945. godine u kojemu se navodi da na ciglani u Veliškovcima ima 11 „slobodnih radnika“. U nastavku se dopisa još navodi: „Ujedno se stavlja do znanja da nijesam dobio traženu količinu radnika, od 130, već sam dobio 50 radnika, 13 žena i djece koja nijesu sposobna za rad i to sam razpodijelio na gore navedene ciglane. Budući da ostali broj radnika još do danas nije prispio ovdje, ovime molim gornji naslov da užurba za potražnjom istih radnika.“ Tijekom istog mjeseca pročelnik Stjepan Nemet za istu ciglanu nekadašnjeg naselja s većinskim folksdojčerskim stanovništvom traži hranu za 11 slobodnih i 17 logorskih radnika.
Na osnovi popisa upućenih na vanjski rad iz Radnog logora Valpovo 1945. i 1946. godine možemo vidjeti i da su pojedinci rodom iz Veliškovaca radili i druge poslove koji nisu uključivali niti rad na polju niti rad u ciglani. Tako je Julija rođena 1912. godine iz Veliškovaca bila 7. travnja 1946. izuzeta na rad kod izuzimatelja Logorske milicije. Za neke se navodi samo da su slani na vanjski rad, ali ne i gdje. To je slučaj kod Lize (rođene 1932.), Roze (rođene 1935.) i Terezije (rođene 1912.) Faj iz Veliškovaca. Za prve je dvije napisano da su djeca, a za posljednju da je kućanica. Sličan je slučaj bio i kod dvojice Šima Gajera iz Veliškovaca. Uz obojicu ne piše gdje su radili, ali piše da su radnici.
Također su kao i svi ostali i veliškovčanski Folksdojčeri umirali od različitih bolesti. U prvom redu od tifusa, dizenterije, ali i od iznemoglosti od loših uvjeta života, a na koje je utjecao i rad na navedenim poljoprivrednim dobrima ili u ciglanama. Tako je 19. ožujka 1946. godine umrla u prostoru logora Valpovo Terezija Aman, rođena 1897. godine u Veliškovcima. Komanda je radnog logora napomenula da je potonja umrla od „kljenuti srca“, odnosno mišićne slabosti srca. Sahranjena je u roku jednog dana na valpovačkom groblju. Za neke se koji su umrli kao logoraši valpovačkog logora ne zna, nije zapisano gdje su pokopani. Možemo navesti slučajeve Ivana Hetiha (rođen 1861.) koji je rođen u Apatinu, a živio je u Veliškovcima i Kate Gajer (rođena 1878.). Oboje su umrli u listopadu 1945. godine.15 Veliškovčanke i Veliškovčani koji su izdržali težak i mukotrpan jednogodišnji logoraški život puštani su iz logora tijekom travnja i svibnja 1946. godine. Jedna je od primjera i Terezija Aman, rođena 1926. godine. Njezinu je otpusnicu u ime uprave logora potpisao drug Globočnik. Istog je dana, 29. travnja otpuštena i Kata Aman koja je rođena 1939. godine. Obje su morale: „otputovati u mjesto Veliškovci i javiti se narodnim vlastima.“
Na osnovi svega navedenoga možemo doći do nekih okvirnih teza koje će se moći tijekom daljnjih istraživanja produbljivati uz korištenje arhivske građe. Također ne smijemo izostaviti niti usmena izlaganja sudionika događaja iz 1930-ih i 1940-ih godina. U prikupljanju će potonjih veliku ulogu odigrati i metode oralne povijesti. Između ostalih možemo iznijeti tezu da je sudbina Folksdojčera iz Veliškovaca u skladu s planom politike komunističke vlasti prema svim jugoslavenskim Folksdojčerima. Od proljetnih su mjeseci 1945. godine u Veliškovcima ostali starci, žene i djeca do 15 godina. Naravno, bilo je i muškaraca koji su imali manje od 50 godina, ali oni su bili u manjini. Svi oni koji nisu uspjeli otići u Austriju ili Njemačku završili su u sabirnim i radnim logorima, prvenstveno u Radnom logoru Valpovo. Ondje su živjeli u lošim uvjetima i umirali, ali i slani na takozvani vanjski rad. Najčešće su radili na poljoprivrednim državnim dobrima, u ciglanama, ali i kod pojedinaca. U zadnjem su slučaju pretežito slane mlađe ženske osobe. Tezi da je odnos prema veliškovčanskim Folksdojčerima u skladu s planom kolonizacijske komunističke vlasti ide u prilog i činjenica da su u manje od tri godine Veliškovci naseljeni s Hrvatima iz Hrvatskog zagorja. Prema popisu iz 1948. godine u Veliškovcima je bilo 852 pretežito doseljena stanovnika.“
M. Sučić – „Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera.“ U: DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380.
Oznake: Folksdojčeri, sjeveroistočna Slavonija, 1945.
subota, 05.05.2018.
Povijest poreznih opterećenja – negodovanje se širi diljem Slavonije (II.)
Slika: slavonska ravnica s "američkom" kulturom
U prošlom je članku bilo govora o odnosu podložničkog stanovništva i habsburške uprave koncem 17. i početkom 18. stoljeća. Podložnici (kmetovi) su bili razočarani novim porezima koji su ih pogodili s dolaskom nove – habsburške vlasti umjesto osmanske. Zapravo, prosječnom čovjeku 17. i 18. stoljeća bilo je svejedno jeli mu vladar u Beču ili u Istanbulu.
„Brojne podložničke tužbe prikupljene tijekom 1736. godine odnosile su se na veliko porezno opterećenje. Ono je dodatno dolazilo do izražaja uz nisku produktivnost. Prema već objašnjenom obrascu ponašanja neki su podložnici odlazili u hajduke, neki su selili u druge dijelove Habsburške Monarhije, ili čak u dijelove Osmanskoga Carstva. Hajduci su u većini slučajeva percipirani od strane vlasti i podložnikâ kao razbojnici, dok se ne bi stvorila kritična masa nezadovoljnikâ. Tada bi došlo, na određenom vlastelinstvu, do općega nezadovoljstva koje bi se transformiralo u bunu…“ Kada bi nastala pojedina buna organizirale su se komisije od strane vlasti. Jedna je od „komisija na kraju odlučila kazniti buntovnike“… u istočnoj Slavoniji „u čemu je glavnu ulogu imao pukovnik Fefershofen. On je bio svjestan stvarnosti i napominjao je, kao i njegovi prethodnici, i drugi časnici, da su podložnici prekomjerno opterećeni jer obaveze nisu bile usuglašene. To se podudaralo s izvješćem generala Khevenhüllera iz 1733. godine. On je napomenuo obraćajući se caru Karlu VI. da podložnici zbog poreznih iskorištavanjâ diljem Slavonije postaju razbojnici na cestama i šumama.
Ova pobuna nije bila niti jedina niti prva. I prije i poslije su se podložnici diljem Slavonije i Srijema, ali i šire, dizali protiv nameta koji su bili iznad određenoga i obveznoga. Kao primjer možemo također navesti područje vlastelinstva Valpovo. U njemu su se razbojništva konstantno događala od kraja 1720-ih godina na područjima veće koncentracije šumskih i močvarnih predjela, konkretnije na zapadnom i južnom području valpovačkoga vlastelinstva. U tom je kontekstu u Slavoniju poslana komisija na čelu s generalom Hamiltonom. Ona je popisivala stanovništvo, pokretnu i nepokretnu imovinu. Na temelju popisa donesena je urbarijalna regulacija cara Karla VI. 22. svibnja 1737. godine. Njezina je glavna svrha bila reguliranje odnosa između zemljoposjednikâ i podložnikâ. U četrnaest točaka urbar donosi odredbe koje su trebale spriječiti nesuglasice na zemljoposjedima i zloupotrebe.
Novodoneseni urbar napominje kako otkup robote i dalje vrijedi 8 forinti. Pri tomu dodaje da se samo ceste i mostovi trebaju popravljati od strane podložnikâ i ništa drugo. Iz toga možemo zaključiti da su i podložnici tjerani na druge vrste poslova. Pod drugom točkom urbar naglašava i precizira, za razliku od prijašnjih uredbi, da u veliku desetinu ulazi vino, žito, raž, ječam, zob i kukuruz pri čemu njihovo prenošenje, odnosno voz, ide na trošak zemljoposjednikâ. Mala se desetina za razliku od prijašnjih odredbi zabranjuje, osim pod uvjetom ako ne dođe do dogovora između zemljoposjednikâ, biskupâ i podložnikâ… Budući da su vlastelini i njihovi činovnici prikupljali sve potrepštine i sav je višak proizvodnje išao u riznicu zemljoposjednika, odnosno u privatne ruke činovnika. Toga je car bio svjestan i napomenuo je da se to više ne radi. Nakon što je sve navedeno zapisano, odredio je da se svi zapovjednici, zemaljski gospodari, odnosno vlastelini i podložnici, moraju držati napisanoga dok on drugačije ne odluči.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina, Lucius: Zbornik radova Društva studenata povijesti „Ivan Lučić-Lucius“, sv. 22. 2017.)
Nakon donošenja Karlova urbara 1730-ih godina nastavila su se negodovanja podložnika diljem Slavonije pa tako i u Valpovu, Miholjcu i okolici. „Tijekom 1740-ih godina životni su se uvjeti dodatno pogoršali. Započeo je Rat za habsburšku baštinu u kojemu su sudjelovali i krajišnici s područja Slavonije te prisilno unovačivani razbojnici i podložnici, dolazilo je do pojačanih nemirâ i gospodarskih problemâ. Unatoč tomu što vojska više nije boravila na području međuriječja, slavonski su podložnici i dalje financirali krajišnike koji su ratovali u tuđini… Nakon što se smirila vanjskopolitička situacija sa završetkom Rata za habsburško naslijeđe, a pod utjecajem izvještaja iz Slavonije, ali i drugih dijelova Monarhije, kraljica dostavlja odredbe dvorskoj kancelariji da krajišnik i podložnik moraju imati dovoljno zemljišta za život. U svibnju 1749. godine šalje komisiju na čelu s generalom Engelshofenom i predsjednikom dvorske kancelarije grofom Gasalkovićem. Oni su tražili materijal od županija u vezi sporova s Vojnom krajinom u kojima su jedni druge optuživali za loše gospodarsko stanje zemlje, a samim tim i podložnikâ. Tijekom ispitivanja podložnikâ uvidjeli su kako se pretežito tuže na vlastelinske i komorske činovnike. Tako recimo u Valpovu tijekom ljeta 1749. godine naglašavaju da ih upravitelj Sebastijan Freudhofer sa svojim podređenima istjeruje s krčevina.“ (M. Sučić, Okolnosti i nastanak slavonskih urbara 1737. i 1756. godine: međuodnos između vlasti, kmeta i vlastelina…)
Tih je godina nekoliko komisija oformljeno s ciljem prikupljanja pritužbi kmetova protiv djelovanja vlastelina i njegovih službenika. Članovi su komisija „putovali u mnogobrojna slavonska mjesta, pa tako i u Valpovo gdje su se kmetovi žalili u srpnju i kolovozu 1743. godine…“ Nakon jedne od komisija uslijedio je novi urbar kraljice Marije Terezije 1756. godine. „Unatoč detaljnijim i iscrpnijim odredbama, nije se osobito promijenilo stanje koje je prethodilo donošenju urbara. Iako je otad postojala osnova međuodnosa vlastelina i podložnika, i dalje nije bilo dovoljno moći, sredstava i želje da se u potpunosti provodi. Ovisno o potrebama i željama pojedinog vlastelina i upravitelja s činovnicima veleposjeda podložnička su se podavanja povećavala ili smanjivala. Tako je barun Petar II. Antun Hilleprand von Prandau i dalje imao sporove sa svojim kmetovima diljem vlastelinstva Valpovo. Jedna je od komisija saznala za te nesuglasice pa je vodila razgovore s podložnicima u Miholjcu, Šaptinovcima i Rakitovici.“
Zanimljivo je i da su se neke tužbe kmetova valpovačkog vlastelinstva vezale uz pojedine životinje. „Na uzroke gospodarskih problema pa samim time i dijela razbojništva tijekom prve polovice 18. stoljeća utjecali su i pravilnici vlastelinstva u kojima su neke točke bile vezane i uz konje. Tako je u pravilniku od 5. svibnja 1723. godine zapisano da podložnik koji drži konje ili volove daje četiri vučne rabote, odnosno tlake. Navedeno se treba staviti u kontekst da se barun Prandau i njegova uprava vlastelinstva Valpovo nije previše obazirala na točke Karlova urbara i da je uz spomenutu rabotu uzimao po selištu 11 forinti. Prema tome, ne trebaju čuditi već navedene pritužbe podložničkog stanovništva pojedinih naselja vlastelinstva Valpovo iz 1737. godine koje su bile vezane uz konje. Primjer da se nije samo žalilo podložničko stanovništvo, nego i plemstvo, odnosno barun Prandau, imamo iz siječnja 1755. godine. On je napominjao da se na Slavoniju ne može protegnuti jedno urbarijalno uređenje zbog okolnosti područja i sposobnosti puka. To mišljenje zapravo ima određene sličnosti s pogledima putopisca Taubea o stanovništvu u Slavoniji (putopisac Taube je opisivao stanje okoliša i ponašanje slavonskog stanovništva tijekom 18. stoljeća). Barun Prandau iz tog je razloga ponudio određena rješenja među kojima je spomenuo i tlaku koja uključuje konje i volove.“ (M. Sučić, Počeci habsburške Valpovštine, Ogranak Matice hrvatske u Valpovu, 2017.)
Više možete čitati u knjizi Počeci habsburške Valpovštine do koje možete doći preko facebook stranice Šegrtski zapisi, bloga Šegrtski zapisi ili internet pošte segrtski.zapisi@gmail.com.
Oznake: Slavonija, porezi, 18. stoljeće
