Šegrtski zapisi
četvrtak, 01.06.2017.
I Bog rekne: „Laku noć, Slavonijo!“ II. dio
Slavonska ravnica
Slavonija je sinonim za krajeve na području Republike Hrvatske koji se u javnosti predstavljaju kao zaostali, napušteni i bez perspektive.
Tko je tome kriv prosudite sami. Možda nađete odgovor u medijima između onih silnih informacija i vijesti iz i o Metropoli ili na predstojećim lokalnim izborima.
Možda je netko primijetio da sam u prethodnom (prvom) članku spomenuo „ljudi iz Zagreba, zagrebačke uže okolice, obalnog dijela Dalmacije i Istre“? Naveo sam samo te krajeve jer je stanje u Banovini, Kordunu, Gorskom kotaru, Lici, Dalmaciji (ne u onoj obalnoj nego u onoj ponosnoj gdje je stolovao kralj Zvonimir) isto ili još i gore. Inače je područje Dalmatinske zagore i Ravnih kotara bilo prvotno područje na kojemu se rasprostiralo hrvatsko ime tijekom srednjega vijeka. U isto je vrijeme dalmatinsko ime bilo namijenjeno samo za uski prostor uz Jadransko more, a slavonsko ime za područje između rijeke Sutle na zapadu i rijeka Dunava i Save na istoku. S dolaskom, točnije prodorom osmanske (turske) vojske i vlasti na područje jugoistočne Europe i jačanja kraljeva koji su stolovali na prostoru današnje Mađarske pri čemu su vladali i hrvatskim povijesnim prostorima „pomiču“ se prostori koji su se promatrali kao hrvatski, slavonski i dalmatinski. Tako se povijesno-geografski pojam Hrvatska pomiče na sjever preko Like, Korduna, Bihača do Zagreba i Varaždina, pojam Slavonija se sužava prema istoku od rijeke Ilove do Dunava, dok se pojam Dalmacija s protjerivanjem osmanske (turske) vlasti iz Drniša, Sinja, Imotskog tijekom 18. stoljeća širi na prostor Zagore. S tim procesom dolazi do djelomičnog prostornog poklapanja današnje Dalmacije s nekadašnjom rimskom provincijom Dalmacijom. Tijekom opisanih je procesa „najgore“ prošla Slavonija koja se najviše smanjila. Unatoč svemu nabrojanom kroz sva su stoljeća postojale tri kraljevine – Hrvatska, Dalmacija i Slavonija. Od 19. stoljeća uvriježio se političko-pravni naziv Kraljevina Hrvatska, Dalmacija i Slavonija, a u čemu bi možda i danas mogli tražiti rješenje problema regionalizacije.
Sve u svemu, na kraju mogu još samo reći i da u Zagrebu nije tako bajno kako se može dobiti dojam iz ovoga članka. Sjećam se svojih mnogobrojnih šetnji po Zagrebu, ali ne onome iz medija gdje se naslikavaju „ugroženi“ nego onih dijelova Metropole gdje žive socijalno, zdravstveno ugroženi ljudi. Zašto zdravstveno – sjećam se prije nekoliko mjeseci, a možda već i godinu dana da su mladi okupljeni u Palmotićevoj crkvi na misama mladih skupljali novce i sve što je potrebno za gradnju septičke jame. Ta se septička jama nije trebala graditi u nekom slavonskom selu, nego do neke kuće jedne obitelji u širem centru Metropole.
Na temelju je svega navedenoga vidljivo da neki potpomognuti medijima govore za Slavoniju (kao i za Liku, Banovinu, Dalmatinsku zagoru) da joj je Bog rekao laku noć pri čemu se zaboravlja da je Slavonija kao i Dalmacija i Hrvatska prošla „sito i rešeto“ povijesti. S vremenom je s Dalmacijom zahvaljujući providnosti hrvatskih političara u potpunosti integrirana pod jedno hrvatsko ime. Kao i svi drugi dijelovi današnje Hrvatske daje jedan „štih“ Hrvatskoj i ne treba biti (ne)svjesno „šikanirana“ kao niti jedan drugi dio današnje Hrvatske i hrvatskih povijesnih prostora. „Šikaniranjem“ se Slavonije ne omalovaža i zaboravlja oranica, šuma, rijeka nego ljudi koji su zapravo Slavonija dok je sve ovo prethodno nabrojano samo okvir. Odlaskom ljudi iz Slavonije ili iz nekog drugog dijela Lijepe naše ostat će samo spomenuti okvir koji će brzo netko prepoznati kao „Bogom dan“ pri čemu će prepoznati potencijal slavonskih oranica, dalmatinskih pašnjaka, šuma Banovine, Like i Gorskog kotara. Štoviše, s ponosom će se naseliti slušajući božje riječi: „Plodite se i množite i napunite zemlju i sebi je podložite!“
Više na facebook stranici Šegrtski zapisi.
