Kolumne drugog kruga pakla

Ne preferiram smišljanje tema za nove tekstove, poučen činjenicom da će me neka kvalitetna, nova tema udariti posred čela kad-tad. To sam gradivo utvrdio tijekom pozamašne blogerske karijere. Nakon što sam danima uređivao sam dizajn - što je rezultiralo nekim odličnim skicama - pa nekoliko dana/tjedana/mjeseci pisao, redovito bih odustao, napisavši da odlazim na poslovni put. S kojeg se nikada nisam vraćao. Cijeli teatralni događaj bio bi rezultat prevelikog broja masnica po glavi, jer teme nisu mekane.
Tako je bilo i danas. Pošao sam na jednu intelektualnu kavu, u namjeri da se kulturno uzdižem (don't get me wrong, ja se stalno uzdižem, jedino je pitanje kako). Odmah nakon što sam naručio kavu i zapalio cigaretu, primijetio sam nekoliko pogleda. Neki od njih dopirali su od muškaraca dosta dobrog izgleda. No izgled ne čini čovjeka, pa ako me nisi tražio broj, ništa od toga…
Nakon što se birc ispraznio, osjetio sam jedan uporan pogled. To je bilo to. Moj božićni poklon, za susjednim stolom, sav namirisan. Jednom riječju - savršen. Šal* koji je jedan od onih voajera ostavio, promatrao me uporno, ne dopuštajući mi nastavak kulturnog uzdizanja. Uzmi me, čuo sam ga kako ponavlja.
Kolegici sam iznio sve planove neprimjetnog posezanja za nečim tuđim, na što se slatko nasmijala. Smijeh se pojačao u trenu kad smo izašli iz birca – ona kulturno uzdignuta, ja sa šalom. To nije krađa, zar ne? Da je šal doista želio ostati kod prijašnjeg vlasnika, ostao bi, ne? Kleptoman u meni odradio je svoj današnji dio posla, i sad mi je za vratom… Šal naravno.
Na povratku kući, pješice – naravno, jer ne daj Bože da ja provezem auto gradom – tema me doista udarila u glavu dovoljno jako da me zabolio svaki mišić. Naime, ugledao sam jedno odviše poznato lice okupljeno oko dubokih, smeđih očiju. Lice mog bivšeg…zaručnika. Da, mogu ga tako nazvati, iako sama riječ označava nešto lijepo i toplo, a riječ prije te nešto potpuno suprotno. Prisjetio sam se prošlosti, a to mi nije trebalo. Pogotovo ne nakon svega što sam saznao/shvatio/umislio. Registracija mi nije bila poznata, pa je vjerojatno i to lice bilo dio moje mašte, no ponestalo mi je leda za modrice na sjećanjima. Možda je to bio duh Božića. Gužve na prometnicama objasnile bi četiri dana zakašnjenja.

*Ako vlasnik šala čita ovaj tekst, back off – ako doista želiš ovaj šal, pošalji svog dečka. Dečko za šal – jebi ga, kriza je.

Sebastian Wright

Da, homoseksualnost je bolest. Posljednja istraživanja otkrila su kako postoji gej gen, iliti gen za homoseksualnost. Ne sumnjam kako će u budućnosti roditelji na listiću imati opciju: Želite li da vaše dijete bude homoseksualno? DA/NE. Odmah uz one za boju očiju, razinu inteligencije i s koliko će godina shvatiti da su gaće prozračnije od pelena.
Homoseksualac sam, dakle – bolestan. Još k tome, zagađujem okoliš, barem ako je slušati Benedikta XVI. i njegovu svetu stolicu koja, hvala Bogu, smrdi kao i od svih nas ostalih. Istina, vjerujem da taj isti XVI. i njegova presveta stolica nisu studirali ekologiju kako bi mogli davati takve izjave. Dakle, moje su kvalifikacije jednake za povratnu izjavu: Dragi papa stop ti si prijetnja okolišu stop kao i za opću inteligenciju stop stop stop Naravno, ja nemam posebnu kapicu niti sam na vrhu neke multinacionalne kompanije kako bih bio saslušan.

Da, homoseksualac sam – smrtno bolestan. Iz dana u dan trudim se preživjeti, vidjeti novu zoru, ili je barem bezbrižno prespavati. No samo zato što vi homoseksualnost smatrate bolešću, istovremeno izigravate sudca i krvnika, srdačno se brinući o okolišu. Vjerujete onome što vam drugi serviraju, kupite tuđe mišljenje i potpisujete ga svojim imenom kako biste izbjegli potrebu za razmišljanjem. Zašto se truditi promijeniti svijet kad mogu biti kao i svi ostali, ne?

Vidite, ja, sa svojom bolešću nisam kao i ostali. Zbog toga sam poseban, drugačiji, sretan i slobodan. Jer kroz tolike svakodnevne bitke izgubio sam strah, potrebu za opravdavanjem svojih djela, misli i težnji. Ne dugujem nikome ništa.

P.S. Otkriven je i kršćanski gen. A ja ću pitanje želim li da moje dijete bude kršćanin ostaviti neodgovoreno. Neka ono samo odluči.

*Osjetit ćete se prozvani samo ako to i zaslužujete

Sebastian Wright

Poljuljan prekjučerašnjim datumom – 22.12.2008. odlučio sam pronaći ljubav života. Točnije, za to imam godinu dana, ako je vjerovati knjizi Frédérica Beigbedera, Ljubav traje tri godine. Nakon te tri godine ionako me istek roka trajanja neće previše boljeti, ako uzmemo u obzir teoriju o smaku svijeta nastalu na temelju Majanskog kalendara.
Tako sam preksinoć započeo s vraćanjem dragih mi ljudi u moju blizinu. Dopustio sam si trenutak potpuno iskrenosti kako bih se ispričao i priznao niz pogrešaka. Nitko ne bi trebao trpjeti moje ne tako rijetke ispade, iako u suštini nisam teška osoba. To je prošlo dobro, a nagradio sam se suzama. Toliko sam noći želio zaplakati, proliti tugu, no nisam mogao. Osjećaj je bio predivan, i gotovo sam pomislio kako Božić neće biti standardna srednja žalost.
Rajt.
Sinoć sam se sjetio još nekoga. Nikada nismo imali vezu u pravoj definiciji, no on je ipak bio moja ljubav. Onaj holivudski osjećaj euforije, i uspjet ću, proširio mi se tijelom do mjere da nisam znao drhtim li zbog toga ili je vrijeme da zatvorim prozor. Nakon pretraživanja prošlosti razgovora preko msna kako bih vidio zašto smo uopće zašutjeli, potom bloger.hr-a kako bih vidio piše li još uvijek. Nakon toga uslijedilo je pretraživanje kontakta u mom mobitelu, zivkanje nekoliko ljudi da dođem do njegovog broja, te za kraj pretraživanje fejsbuka da vidim je li tamo.
Drhtanje nije prestalo, no konačno sam bio spreman. Poslao sam mu poruku i odgovorio je. Znao je tko piše i sve je bilo ok do odjeba stoljeća: Sad bih te poslao u 3 pm, ali neću jer se i ja orijentiram na pozitivne stvari, a komunikacija s tobom nije jedna od tih. Pozdrav. Ako ništa drugo, morao sam mu čestitati na fenomenalnoj strukturi izjave. Nije mi više odgovarao, iako nisam odustajao od pisanja.
On bi trebao biti političar.
1. Zna čovjeka uvjeriti u suprotno od onog što misli (taj dio s pristojnim porukama sam preskočio radi osobnog mentalnog zdravlja);
2. Osjećaš se očajno nakon razgovora s njim.
3. Peder je. (pozdrav nekim mi dragim političarima)

Kasnije me nazvala kolegica s istim opisom dana, stoga smo dio noći proveli u međusobnom bit će sve dobro uvjeravanju. Uspio sam sjebati najsjebaniji Božić do sada koji sam ionako planirao ignorirati i prespavati. Da mi danas nisu rekli kako je sutra Božić, doista ne bih znao…

Sebastian Wright

Hodali smo ulicom. Nakon mnogo godina prijateljstva i dalje nerazdvojni. Ovaj i dalje itekako nema što raditi u toj rečenici s obzirom da se naše prijateljstvo mijenjalo kao godišnja doba. Tri mjeseca savršen sklad, tri mjeseca rat, pa ispočetka… U posljednje vrijeme prilagodili smo se novim vremenskim nepogodama koje su prouzročile ne tako jasna odjeljenja između proljeća, ljeta, jeseni i zime. Entuzijazam je splasnuo, interne šale prešle su na cjelokupno društvo, a i ono što smo nekoć samo nas dvoje dijelili, sada dijelimo sa barem još tri-četiri osobe, svaki.
Nije važno što nam je prijateljstvo zasnovano na temelju općeprihvatljivog mišljenja kako je bolje stvarati prijatelje nego neprijatelje, niti što je morala saznati da sam u bolnici kako bismo se zadnji put pomirili. Nije važno što smo toliko različiti, što sam ja nepredvidiv u nekim, a itekako predvidiv u drugim stvarima, dok je to kod nje obratno.
Važno je što smo se taj dan na ulici uslikali. Ne nas, već naše sjene. Njena je odisala srećom, stavom, životom. Moja je pak, bila malena, snuždena, bez posebnog izražaja. No sjena ne čini čovjeka, već čovjek sjenu.

Sebastian Wright

Nikada nisam shvaćao glupe ljude. Oni koji bi, kad bi im dali ključ i ključanicu, rastalili jedno i drugo i napravili…set noževa. Sjećam se nekih faca u srednjoj školi koje nisu mogle pripadati općepoznatom opisu homo sapiensa. Onako, blago debilna faca majmun-lajk, koja stoji pred pločom i pokušava izračunati najjednostavniju jednadžbu. Potom se odmiče da vidi valja li sve. A još se iz helikoptera vidi da NE VALJA. Uvijek bih se zapitao, što toj osobi u tom trenu prolazi kroz glavu. Maraton crtića Tom & Jerry obično bi bio zadovoljavajući odgovor.
Rado sam svima pomagao (only homo sapiens included). Objasnim gradivo, smislim ispriku za izostanke. Joj, ma to te ono profesorica zapisala zabunom, sjećaš se? Pomoć u pravo vrijeme, no ne i kad to kažete pred profesoricom koja je navodno to učinila. Zajeb grande.
Šalabahtere mi nikad nitko nije pronašao jer se od mene nije očekivalo da ih imam. Papir A4 formata zalijepljen pod klupom, u njemu papir s odgovorima zalijepljen na ravnalo. Pa ti prođi predmet. Ne, ozbiljno, prođi... Jer bilo je i onih kojima takav šalabahter ne bi pomogao. Kad na karti Hrvatske tražiš Hrvatsku bez uspjeha, sjever ti je na zapadu, a sjeverni pol na ekvatoru, onda se zabrini...

Tad sam glumio neku vrstu moderne moralne vertikale. Pijem, pa odlučim ne piti i više ne pijem. Zapalim koju cigaretu, pa sam miran par mjeseci. Joint ponekad. Xanax također, ovisi imam li koji karton i koji su problemi aktualni taj tjedan. Onda opet pokoja cigareta. I onda još par njih. Pa drančim tri tjedna dok ne shvatim da sam ovisan i da je vrijeme da nabavim svoju kutiju. Standardna priča.
Starci nikada nisu shvatili da pušim. Sprej za usta, žvakaće gume i parfem u džepu bili su mi biblija. Bog ti neće pomoći ako si ne pomogneš sam.

A glupi ljudi to neće učiniti.

Sebastian Wright

Primijetio sam kako se posljednjih dana sakrivam po stanu, gotovo ne provirujući nosom kroz prozor. Sve svakodnevne obveze natrpao sam drugima na grbaču, pa, reko, uživaj. Do pekare? Ne jedem. Do Conzooma? Kolegica. Platiti račune? Zar se to doista mora?
Čini mi se da je ova taktika ipak urodila plodom jer sam maloprije shvatio kako nisam vidio onaj božićni kič koji vlada gradom od studenog do veljače. Ove godine odlučih bojkotirati Božić. Ako Sanader kaže da stegnem remen, onda ću to i učiniti, jer ga jako volim i poštujem i obožavam i štujem… Ok, ok, ni sam ne mogu dalje od smijeha.
Fali mi moving. Ona užurbanost, pozivi, rokovi, napetost i iščekivanje. Ne nedostaju mi božićne svađe skrivene ispod sladunjavih osmjeha namještenih u slučaju da poznajemo prolaznika. Nimalo mi ne fale ljudi skloni verbalnom masturbiranju, koristeći tuđe živote kao lubrikante. Nažalost, upravo njih posljednjih pet noći sanjam. Masturbatore, ne lubrikante. Da nisam sposoban tako dobro lagati si, rekao bih da me nešto kronično muči.

No sposoban sam lagati. Ali očito ne i suočiti se s problemima.

Sebastian Wright

Činjenica: Sinoć sam gledao Operaciju trijumf. Naravno, ova bi rečenica kod svakog drugog Hrvata glasila: U nedostatku boljeg, gledao/la sam Operaciju trijumf, onako, malo, povremeno, ma više slušao/la… Sva sreća pa ja nisam svaki drugi Hrvat.

Često pratim emisije tog tipa, još uvijek tražeći osobu s onim nečim. Teško. Ne znam prijavljuju li se to u Big Brothere, Showtime, SSNMT-e (ovo zvuči kao neka obavještajna agencija), OT-e i sl-e samo svaki drugi Hrvat ili su oni koji se prijave toliko gladni pozornosti da čine sve kako bi postali popularni? Jer, očito, to je najbolji recept. Rodiš se u ZeGe-u, odšetaš do susjedne nam državičice koju su poznate američke novine uspjele izgubiti na karti (ok, Amerikanci su uspjeli i glavnim gradom Hrvatske proglasiti Sarajevo), pokupiš par titula na izborima ljepote, vratiš se natrag u Hrvatsku i gnjaviš svekoliki narod brojanjem do deset. Pokušajem brojanja. Nabadanjem…koječega.
Naravno, u tim express aparatima za slavu, pronađe se i pokoja iznimka. Osobe koje se ne prodaju u bescjenje, i baš zbog toga brzo potonu. Ne mogu ne pronaći sličnosti između nekih kandidata u raznim emisijama. Recimo, Sonja iz OT-a i Artemija (morao sam se dobrano pomučiti na guglu da pronađem ovo ime) iz Showtimea. Sličnog izgleda, sličnih vokalnih sposobnosti, donekle sličnog statusa i prošlosti, a bogami i slične pogodi moj spol građe. Začudo, obje su mi jedne od dražih osoba iz tih natjecanja.

Činjenica: Svaki drugi Hrvat još uvijek čita činjenicu numero uno.

Sebastian Wright

Inteligencija je problem. Sve se više ljudi s time rađa, iako ih, osobno, rijetko susrećem. Kao i kod svakog većeg problema, najbitnije je priznati da ga imate. U svijetu koji nije stvoren za nove ideje, ne može se preživjeti ako osoba nije glupa. Jedan Tesla bio je dovoljan, jedan Da Vinci također, a i Martin Luther odradio je svoje. Sad smo na točci s koje se ne trebamo micati. Imamo struju, televizore (plazme čak, a spominju nekakvu krizu), dolčegabane, versače – ponekad i ovako napisano, vladu koja nas štiti, sindikate, antidepresive. Pa što će ti više?
Ovaj svijet stvoren je za zatučene, utučene, navučene debile koji od sedam do petnaest pizde na poslu, od petnaest do ponoći pizde pred televizorom zbog računa za struju, a onda od ponoći do sedam mirno spavaju zbog self prescribed doze Zolofta. Najbolje je sam si propisati dozu, onako da te lijepo pukne, ne?
Cijela bi se piramida srušila kada je ne bi gradili hipnotizirani zombiji ovisni o Nazovite, recite mi točan odgovor i osvojit ćete… ili Ako nazovete odmah, dobit ćete i…

Vratimo se sada na početni zaključak – inteligencija. Osim što opasnim, neistraženim, nepotrebnim idejama navlače zombije, inteligentni ljudi opasni su za sebe, kao i za taj isti navučeni puk. Ne daj Bože da jadni ljudi moraju naprezati moždane vijuge kako bi se država spasila od krize, žrtve od nasilnika – fizičkih i psihičkih, humanost od nehumanosti i moje uši od lošeg humora, koji sam očito preuzeo u naviku.

Da je Bog želio, stvorio bi Adama i Evu dovoljno inteligentnima da znaju kako cilj života nije bezvremenska ševa.

Stoga, dragi moji inteligentni, sakrijte se što bolje, inače će vas pronaći, a onda ćete vidjeti vraga. I stegnuti remen.

Sebastian Wright