Kolumne drugog kruga pakla

Hodali smo ulicom. Nakon mnogo godina prijateljstva i dalje nerazdvojni. Ovaj i dalje itekako nema što raditi u toj rečenici s obzirom da se naše prijateljstvo mijenjalo kao godišnja doba. Tri mjeseca savršen sklad, tri mjeseca rat, pa ispočetka… U posljednje vrijeme prilagodili smo se novim vremenskim nepogodama koje su prouzročile ne tako jasna odjeljenja između proljeća, ljeta, jeseni i zime. Entuzijazam je splasnuo, interne šale prešle su na cjelokupno društvo, a i ono što smo nekoć samo nas dvoje dijelili, sada dijelimo sa barem još tri-četiri osobe, svaki.
Nije važno što nam je prijateljstvo zasnovano na temelju općeprihvatljivog mišljenja kako je bolje stvarati prijatelje nego neprijatelje, niti što je morala saznati da sam u bolnici kako bismo se zadnji put pomirili. Nije važno što smo toliko različiti, što sam ja nepredvidiv u nekim, a itekako predvidiv u drugim stvarima, dok je to kod nje obratno.
Važno je što smo se taj dan na ulici uslikali. Ne nas, već naše sjene. Njena je odisala srećom, stavom, životom. Moja je pak, bila malena, snuždena, bez posebnog izražaja. No sjena ne čini čovjeka, već čovjek sjenu.

Sebastian Wright