Kolumne drugog kruga pakla

Za početak, moram se ispričati čitateljima. Znate kako ide - počne posao, nakupe se obaveze, i nema se vremena ni za što. Ovom prigodom samo želim dati do znanja kako sam živi (hibernacija) i proslijediti link koji sam upravo dobio.

Lavina

Vrijedi pogledati o čemu se radi!

Upravo gledam dokumentarac o Ani Dragičević. Ne znam što da kažem. Iskreno, kroz glavu mi prolaze samo pitanja - kako je moguće da se ovakve stvari događaju, da i dalje postoje toliko zadrti ljudi da djecu smještaju na psihijatriju jer žele živjeti život koji im je dodijeljen.
Tko zna, možda će jedna-dvije glave koje gledaju istu emisiju shvatiti nešto. Jer, sitni pomaci su ipak pomaci. Nema tog Pride-a koji će ljude natjerati da shvate što shvatiti trebaju. Pristup jedan-na-jedan jedini je koji pomaže. Tako se i Skinheadove educira, pa i ostatak ekipe. Problem je što ljudi nemaju strpljenja.

A ja ne mogu odrađivati svoj i tuđi posao.

Tek sam si na putu kući prevrtio film u glavi. Kako dobar uvod... Zaplet, pak, vrhunski. Kraj još nisam pogledao, i nadam se da neću. Jer, zbog toga živim. Živim zbog nedovršenog filma, gdje nema potrebe za „živjeli su sretno do kraja života“. Nećemo biti sretni uvijek, niti ćemo uvijek plakati, ali nadam se da ćemo trajati.
Mi umjetnici, ludi smo, zar ne? Nisam tvoja muza, iako te nadahnjujem. Tvoja je muza bila uz tebe kada si promijenio državu i krenuo iznova. Gradili ste život toliko godina, i taj proces nikada nije završio. Čitam o vama na netu, iako misliš da me ne zanima tvoj rad. Samo distanca dragi, još neko vrijeme, jer ne želim zadirati u sve sfere tvog života. Ali, ne želim da budeš moja muza. Imaš svoju životnu priču i nitko je neće bolje ispričati od tebe. Ja radim stvari koje se mene tiču, i ti me se tičeš, i bit ćeš tu negdje, u mojim djelima, u srcu i šarenicama.
Rekli su mi da su mi oči promijenile boju. Sada su žućkaste, što znači da sam sretan. Dvije godine nisam osjećao ovo što osjećam sada. Tada je bilo ozbiljno, ali je brzo puklo. Tek sad vidim da me ta priča naučila kako postupati u ovoj.
Bio sam u pelenama kada si ti završio sa školovanjem. Smiješno, nikada me nisu privlačili stariji muškarci. Nisi star, naravno, ali si stariji. Obojici će godine ići, a razlika će ostati. Nadam se i osjećaji. Jer ova priča je jedna od zanimljivijih, dostojna svih nagrada za sve oblike umjetnosti. Ti si već moja nagrada.
Nisam ni sanjao da ću, poljubivši njega, dobiti tebe. A njega izbaciti iz tvog života, stana i kreveta. Osjećam se grozno i to je jedini razlog zašto mu želim pomoći. Savjest je kuja, rekoše mi.
Naišao si upravo tada kada sam se dvoumio. Ni ne znaš da mi je sadašnji grad toliko dopizdio da se jednostavno moram iz njega maknuti. Imao sam dvije moguće destinacije. A sada je samo jedna – tamo gdje si ti.
Nisam ti na takav način htio reći da te volim. Ali bez obzira na to, bilo je iskreno. Jer, to i tražimo jedan od drugog. Teško je započeti vezu na ruševinama koje sam ja napravio, na razdoru između vas. Ne vjeruj mi, dok se ne dokažem. A dokazat ću se. Čitaj mi pogled kao što mi već čitaš dušu.
Onaj sam cvijet sačuvao. Svih desetak sati putovanja čuvao sam ga i sada stoji negdje na sigurnom, kao uspomena na taj trenutak.
A bit će ih još.

Sebastian Wright

I tako, kaže mi neki dan: „Trebala bih te upoznati s jednim.“ Nije važno tko kaže, ni sveopće oduševljenje okoline, već... Zar mi na majici piše da sam solo? Kakve sam sreće, ne samo na majici. No, prvo si uopće to moram priznati. Da, luzeru, solo si, onaj posljednji za kojeg si mislio da je Mister Right misteriozno je odrightao s lica zemlje. Nije dovoljno da kasni s javljanjem dovoljno da svaki iole normalni ženski čovjek pomisli kako bi u nedostatku međunožnog crvenila trebao kupiti monster-tester.
Ne volim to. Činjenicu da sam opsesivno-kompulzivni romantičar, a ni to. Pošteno se ponadaš, a onda vrijeme za tabi papa. Da bi ironija bila veća, znalo se od početka da će tako završiti. Možda on nije, no ja, nešto što bi mnogi nazvali gay-sponzoruša, na to sam navikao. Ali i dalje ne shvaćam, ako sam sponzoruša i svako malo pronalazim semi-poznate Hrvate punih novčanika, zašto nikad nemam para? I zašto odbijem svaki poklon?
E luzeru, možda si zato solo.


Sebastian Wright

Pozdrav ljudi. Nisam vas zaboravio, niti zaboravio pisati, ali se iskreno ne mogu sjetiti linka bloga. Nema veze, ionako ne čitam svoje nebuloze. Ajmo sada na nešto još manje pametno.
Što se može reći o današnjem danu? Osim što sam se dva puta mrtav trijezan skoro razletio na stepenicama, odlučio sam oplakivati drago novo sranje drage mi državice, pa otišao na kavu. Primjećujete da nešto nedostaje? Cigareta. Kafić koji je inače bio dupkom pun, sada je bio prazan. Prisutni su se držali kao na misi, no nisam siguran je li to zbog cigareta ili što prvi put vide sugovornike bez navlake dima. Ono, vide kako im sugovornici doista izgledaju. Strašno.
Ne znam što je gore - izlaziti van kako bih zapalio, i osjećao se kao životinja kraj penzića koji prolaze i komentiraju da je divan dan, a tako malo nedostaje da im čik zabijem u cvikere, ili pak to što sam poput pravog kronera prisiljen snifati posljednje čestice dima iz odjeće?
Danas sam prvi put u životu osjetio želju da naudim drugom ljudskom biću. Ok, i prije me to hvatalo, ali od onog silnog dima nisam znao gdje se moja skorašnja žrtva nalazila.

Naručio sam knjigu preko neta. Blaženi net. Samo zato što sam vidio u filmiću o autorici da puši jednu za drugom.

Sebastian Wright