Upravo gledam dokumentarac o Ani Dragičević. Ne znam što da kažem. Iskreno, kroz glavu mi prolaze samo pitanja - kako je moguće da se ovakve stvari događaju, da i dalje postoje toliko zadrti ljudi da djecu smještaju na psihijatriju jer žele živjeti život koji im je dodijeljen.
Tko zna, možda će jedna-dvije glave koje gledaju istu emisiju shvatiti nešto. Jer, sitni pomaci su ipak pomaci. Nema tog Pride-a koji će ljude natjerati da shvate što shvatiti trebaju. Pristup jedan-na-jedan jedini je koji pomaže. Tako se i Skinheadove educira, pa i ostatak ekipe. Problem je što ljudi nemaju strpljenja.
A ja ne mogu odrađivati svoj i tuđi posao.
Post je objavljen 30.07.2009. u 21:58 sati.