Kolumne drugog kruga pakla

Nikada nisam shvaćao glupe ljude. Oni koji bi, kad bi im dali ključ i ključanicu, rastalili jedno i drugo i napravili…set noževa. Sjećam se nekih faca u srednjoj školi koje nisu mogle pripadati općepoznatom opisu homo sapiensa. Onako, blago debilna faca majmun-lajk, koja stoji pred pločom i pokušava izračunati najjednostavniju jednadžbu. Potom se odmiče da vidi valja li sve. A još se iz helikoptera vidi da NE VALJA. Uvijek bih se zapitao, što toj osobi u tom trenu prolazi kroz glavu. Maraton crtića Tom & Jerry obično bi bio zadovoljavajući odgovor.
Rado sam svima pomagao (only homo sapiens included). Objasnim gradivo, smislim ispriku za izostanke. Joj, ma to te ono profesorica zapisala zabunom, sjećaš se? Pomoć u pravo vrijeme, no ne i kad to kažete pred profesoricom koja je navodno to učinila. Zajeb grande.
Šalabahtere mi nikad nitko nije pronašao jer se od mene nije očekivalo da ih imam. Papir A4 formata zalijepljen pod klupom, u njemu papir s odgovorima zalijepljen na ravnalo. Pa ti prođi predmet. Ne, ozbiljno, prođi... Jer bilo je i onih kojima takav šalabahter ne bi pomogao. Kad na karti Hrvatske tražiš Hrvatsku bez uspjeha, sjever ti je na zapadu, a sjeverni pol na ekvatoru, onda se zabrini...

Tad sam glumio neku vrstu moderne moralne vertikale. Pijem, pa odlučim ne piti i više ne pijem. Zapalim koju cigaretu, pa sam miran par mjeseci. Joint ponekad. Xanax također, ovisi imam li koji karton i koji su problemi aktualni taj tjedan. Onda opet pokoja cigareta. I onda još par njih. Pa drančim tri tjedna dok ne shvatim da sam ovisan i da je vrijeme da nabavim svoju kutiju. Standardna priča.
Starci nikada nisu shvatili da pušim. Sprej za usta, žvakaće gume i parfem u džepu bili su mi biblija. Bog ti neće pomoći ako si ne pomogneš sam.

A glupi ljudi to neće učiniti.

Sebastian Wright