|
|
| veljača, 2009 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Paa... Samo me zovite Sad Girl... 
Datum rođenja: 27.6.1994.god.
Osobnost: Depresivna, tužna, sanjarka, pesimistik, usamljena, povučena,
inspirativna, lakoumna, teška...
Što volim slušati? .........Metal najviše, ali slušam i sve ostalo.........
Što čitam? ..............Večernji list..........hehe
velika sam ljubiteljica knjiga... čitam sve što mi dođe pod ruku... pa tako uživam u Elizabeth Kostovoj, J.K.Rowlling, Bali Raiu, Stephenie Meyer... neću dalje...
Čime se zabavljam u slobodno vrijeme:
Crtanjem (Nimalo nadarena!), pisanjem, čitanjem, slušanjem glatbe i msn-om...
msn adresa: krvavi_tragovi@hotmail.com
Ljubav: trenutno slobodna i sretna....
I will never let you fall I'll stand up with you forever I'll be with you throw it all Even if you say me That you don't need me any more... I will be your eyes in dark... When angels from heaven will sleep I will be awake... I will never leave you alone... I will never turn my back on you... Forever your Forever broken guardian angel...
"The wise man said just raise your hand
And reach out for the spell
Find the door to the promised land
Just believe in yourself
Hear this voice from deep inside
Its the call of your heart
Close your eyes and your will find
The way out of the dark"
Opsjena, varka, maya
Ljubav, božanski nektar
Osmijehom ozari lice
Toplinu u srce utka
Zahvati nas strelimice.
Sva sunca, sva zviježđa
Darove nebeske pruža
U glavi već potvrđuješ izbor;
Voljeno biće: ženu ili muža.
A ljubav kano ljubav
Istina zanauvijek je stara
U potaji kad se gradi
Užitak opojni nam stvara.
A čim kraljevstvo njeno
Na rukohvat nam dođe
Gle, odjednom čuda
U tren-dva nas prođe.
Ugase se časkom zlatna sunca
Zviježđa potmula su sjaja
Nemir bićem nam ovlada
Čemer s jadom jedino nas spaja.
Opsjena. Varka, maya
Što magičnu snagu nosi
Tren zamamna ludila
Opstojnosti nestvarnoj prkosi.
Želimir Hercigonja.
Bez straha hodam dolinom smrti
Bez straha jer moje je vrijeme došlo
Hodam gdje nekad su bili mrtvi
Hodam,gdje vrijeme je prošlo
Bez straha nastavljam hod
Još samo malo do kraja
Još samo malo do raja
Bez straha shvatim
Bez kraja, zašto ovom stazom
Vrijeme svoje tratim
Vidim raj al ceste nema više
Gledam vražiji sljedbenici me love
A anđelčiči mali s druge strane preko
Vatre se proči boje...
Jedna lijepa pjesmica...ne znam vama, ali ja ju obožavam...
nisam autorica, na žalost, ali sam joj zahvalna
što je napisala ove riječi... (= Osmijeh za nju
DOTAKNUO ME KRILIMA LEPTIRA……
Dotaknuo me krilima leptira i stavio mi osmjeh na lice…….
Dotaknuo me krilima leptira i nestale su moje brige….
Taj nježan dodir njegove ruke, taj pogled,
taj posljednji zagrljaj njegove ljubavi……..
Taj anđeoski leptir s zlatnim krilima….nestao je zauvijek,
nikad ga više neću vidjeti, nikad ga više neću osjećati,
ali znam da ću ga voljeti….nikad ga neću prestati,
vječno će biti zaključan u mome srcu, i nikad ga neću pustiti….
Taj leptir s zlatnim krilima….
Obećajem ti, neću te više smarati, neću te više voljeti,
kad prestanem živjeti, kad nestanem s ovoga svijeta….
Posjećivat ću te u tamnoj, hladnoj noći,
dok budeš lijepo sanjao,
poljubit ću te u obraz….. nastat će velika čarolija,
dok ti budeš snio,
prelijepi leptire s zlatnim krilima…….
Probudit ćeš se, ali nećeš znati što se zbilo…
Nikad te neću zaboraviti, uvijek ću te voljeti.....
Zbogom zauvijek….
Anđeoski leptire s zlatnim krilima……
Danas sam obukla svoj rozi kaputić na crnu majicu, raspustila svoju dugu crnu kosu i stavivši ruksak na rame izašla van... Put do škole je bio kratak, a cijelo vrijeme mi je sunce svojim zrakama presijavalo po kosi davajući joj plavičasti odsjaj... I onda sam došla u tu jednoličnost škole i opet ostala zarobljena između četiri zida... pa ima i neko dobro od toga... tako je proizašla i ova pjesma kojoj sam ja bila muza, a moja prijateljica i susjeda u klupi autorica... Pročitajte i recite mi što mislite...
LIFE IS NOT LIFE,
LIFE IS A FIGHT,
AND CATS MUST LIVE,
THIS IS NOT HUNG-FUNG...
Nakon navale smijeha koja je proizašla iz nas zbog ovih riječi ja sam se bacila na posao i pomalo depresivnu pjesmu iznijela iz glave opet (po njenom) zasjenivši sve... Prokomentirajte mi i ovo molim vas... jako me zanima vaše mišljenje...
U pozadini svjetla,
mislim da je tama,
pa kad luta sjena
osjećam se sama.
Traže od mene sve,
a ne mogu im dati ništa,
kako im reći ne,
kako im reći išta?
Traže li nadu,
ne nađem joj izvora,
pa ležim u hladu,
braneć izroda.
Traže li ljubav,
ne nađem joj para,
i da ugrize me udav,
tuga srce para.
I kako im onda dati?
Kako im objasniti,
što to znači kad ti ne daju sedativ,
kad ti brane u smrt ranit...
Beskrajne noći, snovi meki,
raskoš topline, iluzija jutra.
Što me to tjera da idem dalje,
što me upravlja i podiže kad padnem?
Je li to sretna misao koja,
je li to prijateljica moja,
je li to ruka koju neznac pruža
il je to pjesma koju voli duša?
Ma kao da je bitno,
pomoć mi treba hitno.
Posrnula sam tamo gdje nisam smjela,
pala sam tamo gdje nisam htjela.
Dušu sam ostavila osobi krivoj,
leđa okrenula prijateljici miloj.
Sretnu sam misao mijenjala tugom,
a snove predala nekom drugom.
Ostala sam sama, ogoljele duše,
a nigdje utočišta od vjetra što puše.
I onda mi moja iluzija jutra
u zoru sa suncem dovodi druga.
Neznanac mi ruku pruža sa smiješkom
i ja ju prihvaćam ne mareć za greškom.
Onda mi sine, ne novo jutro,
nego se sjetih da ne izgubih sve,
sjetih se da su ostale uspomene.
Tebi,
koji moj život činiš drugačijim,
otvorih davno vrata svijeta tajni.
Ustuknuše sjene podsvijesti
zarobljene u prošlosti,
postidješe se jednostavnosti
kojom prihvatismo ljubav.
Tebi,
čiji smijeh rascvate moje srce,
pa dolazim Ti čista, onakva kakva jesam,
rekoh davno da ljubav se ne boji
ni vjetra, ni mraka...
(...jer tko može pobijediti snagu istinom i srcem iskovanu...)
Spustivši usne na usnulo Ti lice
prepoznah slobodu
pa razbiše se okovi
i srušiše tamnice.
Dok neke zelene rijeke
prale su moje oči
kišama boje istine
bivala sam sve dalje od bola,
razigrana,
na putu od tuge ka sreći.
Ewo jedna pjesmica u drugom postu.. meni za dušu..
nadam se da wam se swidjela.. *Osmijeh za swe*
Logika? Ima li išta što radimo logike? Vjerojatno ne, ali po mom skromnom mišljenju ljudi nisu logička stvorenja. 
stoga i ne bi trebali raditi ništa logično. pa tako, eto, ni ovaj moj blog neće imati nikakve logike vama dok će meni biti nešto kao rame za plakanje ili ispušni ventil... 
Ma neću ja pisat više gluposti jer me vjerojatno nitko neće ni shvatiti.. al morala sam nešto napisati za taj prvi post... pa eto... uživajte... 
