Teško je po ovakvim vručinama opustiti se i uživati, jer mi sparina svakoga trenutka otežava disanje, a žarko sunce crpi iz mene zadnje izvore energije. Nije ni čudno da u takvim, monotonim trenucima, zaželim promjenu, neku sitnicu, koja će začiniti situaciju. No, sinoć mi se desilo nešto tako bizarno i neugodno, sada smiješno, ali u tim trenucima zaista nepotrebno. Krenimo od poslijepodneva. Spremam se ja za izlazak s društvom i kao po običaju ne znam što odjenuti, a uz to još i kasnim. Izvadila sam iz ormara cijelu hrpu odječe i sa zadnjim atomima očaja izabrala slatku haljinicu, bijelu, posutu crnim zvijezdicama. No, ja ne bih bila ja da ostavim sve jednostavno. Haljina je prekratka da bi se nosila bez tajica ili nekih hlača, a več sam dulje vrijeme razmišljala o tome da je pretvorim u majicu, tako da sam bez razmišljanja iz kuhinje izvukla velike krojačke škare i odrezala dobar komad tkanine. Ubrzo sam čula trubu automobila koji me vozio u grad, špricnula na sebe omiljeni parfem, sakrila na brzinu škare i ostatak haljine ispod plahte jer majčica ne voli kada režem odječu i krenula u život. Novonastala majica je zaista izgledala dobro, odrezani rub se nije ni primijetio, a ja sam bila zadovoljna dobivenim učinkom. Lijepo sam se provela vani, i vratila se iscrpljena, u kasne noćne sate. Odmah sam se istuširala i sva mokra krenula po ručnik. I tada je uslijedio užas. Povukavši ručnik sa držača, na bijelom zidu udaljenom petnaestak centimetara od mene, ugledala sam ogromnu, smeđu, odvratnu, ljigavu stonogu. Onako sva sluzava migoljila sa po zidu lijevo-desno izazivajuči u meni največe osječaje strave i gađenja. Ako nešto ne podnosim, onda su to sve te odvratne, iako nedužne bubetine. Istog sam trenutka vrisnula, omotala se u ručnik i istrčala iz kupaone. Naravno da sam probudila i naljutila sve ukučane i jako mi je žao zbog toga, ali morala sam svojim očima vidjeti kako netko jadnu životinju uzima i baca sa balkona na cestu, daleko od naše kuće i kupaone, kada to ja nisam mogla učiniti. Naime, toj se odvratnoći, za koju ne znam kako je dospjela u našu kupaonu, ne bih približila ni pod koju cijenu, jer se moji udovi automatski počinju tresti, a želudac dizati. Ne moram ni spominjati kakve sam mjere opreza poduzela od tog nemilg događaja. I tako, kad se situacija malo smirila, uputila sam se prema mojoj sobici, još uvijek šokirana susretom sa stonogom, legla se na krevet i prepustila se čitanju štiva u kojem tako uživam. Udubljena tako u čitanje, totalno sam se isključila iz vanjskog svijeta. Taman sam krenula okrenuti stranicu, kada je pred mene, tako neočekivano i iznenađujuče pao neki predmet, vjerovali ili ne sa stropa! Uslijedio je još jedan vrisak i ubrzano lupanje srca. U toj milisekundi kroz glavu vam prođe toliko suludih misli i trebalo mi je dosta da se smirim. A eto o čemu se radi. Prije dosta godina moja je mala kumica došla u goste mojoj obitelji i kao poklon donijela mi svjetleče zvijezdice. Znate one zvijezdice koje se polijepe po stropu i onda svijetle u mrklom mraku dajuči vrlo lijep ugođaj? E pa, među zvijezdama smjestio se jedan poveči mjesec koji se baš sinoć odlučio odljepiti od stropa i doživjeti avanturu padajuči do mog kreveta. Uzrujana, zaklopila sam knjigu, ugasila svijetlo i uvukla se u moj krevetić. Bilo mi je dosta bizarnih stvari i neočekivanih događaja te noći i odlučila sam pokušati zaspati. Zatvorila sam oči i opustila sve mišiće. Nekoliko sam se puta obrnula po krevetu, nakon čega je uslijedila neizdržljiva bol. Sječate se škara sa početka priče koje sam sakrila ispod plahte? Mojim prevrtanjem po krevetu one su se rasklopile i mojim naglim pokretom zabile se u moju podlakticu, prouzročile veliku bol i stvorile ranu iz koje je dosta krvi iscurilo! I što onda odgovoriti majčici kada me pitala što su škare radile u mome krevetu? U životu se stvarno znaju desiti bizarne, čudne, smiješne, neočekivane stvari i događaji. Eto to je niz sinočnjih događaja koji su me sinoć, zapravo jutros potresli i morala sam ih podijeliti sa vama.


Sutra putujem i neće me biti neko vrijeme. Kada se vratim, kreču novi pregledi. Pozdrav svim iskrivljenim ali i ravnim kralješnicama!

Čovjek se nekad zaista zapita što je bolje. Prepustiti se strahu, nepovjerenju i slabosti ili gurati kroz život tu svoju neku lažnu jakost. Večinu vremena nisam niti svjesna svoje skolioze, niti ozbiljnosti tog problema. Ali, svaki puta, kada sam u bolnici na pretragama, sama me situacija ponuka na razmišljanje. Nije me strah. Jer nisam u situaciji opasnoj po život. No nije mi ni lako. U nekoj čudnoj povezanosti sa mojom kralješnicom nekad mi ju je žao, a nekad kao da sam ljuta na nju. Ljuta što je tako sva iskrivljena i stvara mi probleme i stres. Ali, kada opet malo bolje razmislim i predstavim si stvari na drugačiji način shvatim da sam ja godinama, taložeči probleme i patnju, iskrivila moju kičmicu. Pokušavam ju nekako osjetiti i zapravo, čestitati joj, jer se još i dobro drži sudeči da bi malo koja kralješnica uopće izdržala takvu vlasnicu. Prihvatila sam moju bolest kao nešto sasvim normalno i popravljivo. Ali, svi imamo trenutke slabosti i ponekad tako žestoko poželim da je ravna. Uštedilo bi se toliko suza, muka, boli, novca. Nekako bi mi život bio lakši i više bi mi mogučnosti bilo na raspolaganju. Prije sam mislila da sam zakinuta zbog skolioze, sramila sam se svog tijela i bila sam ljubomorna na djevojke sa ravnim leđima. Ali, život me naučio da u svemu nalazim svijetlu točku, dobru stranu problema. Naučio me da budem zahvalna na svemu što mi je sudbina pružila i da uvijek na ovom svijetu ima osoba koja više pati od mene i koja je u težoj situaciji zbog mene. Baš radi toga ne smijemo kukati, nego se boriti. Nekim sam čudom ponosna na svoju skoliozu i imam neki osječaj kao da će mi faliti poslije operacije. Voljela bih da svi ljudi sa skoliozom prihvate svoje iskrivljenje, a odbace patnju.

Danas sam obavila RTG, UZV srca i ergometriju. To je tek početak, preostalo mi je još deset uputnica, nadam se da će sve teči kao dosada. Za kraj riječi divne pjesmice. Jer ona pripada nama.


Adesso no, non voglio piu difendermi
Superero dentro di me gli ostacoli
I miei momenti piu difficili per te
There is no reason, there is no rhythm
It's crystal clear I hear your voice
And all the darkness disappears
Everytime I look into your eyes
You make me love you
Questo inverno finire
And I do truly love you
Fuori e dentro me
How you make me love you
Con le sue difficolte
And I do truly love you

I belong to you, you belong to me
Forever

Want you.. Baby I want you
And I thought that you should know
That I believe
And you're the wind that's underneath my wings
I belong to you, you belong to me
Ho camminato su pensieri ripidi
You're my fantasy
Per solitudini e deserti aridi
You're my gentle breeze
Al ritmo della tua passione ora io vivero
And I'll never let you go
L'amore attraversero
You're the piece that makes me whole
Le onde dei suoi attimi
I can feel you in my soul
Profondi come oceani
Vincero per te le parole che io sento
Quanto bruciano dentro le parole che non ho piu detto, sai...
Oh.. Want you.. Baby I want you
And I thought that you should know
That I believe
Lampi nel silenzio siamo noi yeah
I belong to you, you belong to me
You're the wind that's underneath my wings
I belong to you, you belong to me
Yeah hey yeah he
Adesso io ti sento
I will belong forever to you

Ovaj je tekst upućen svim mladim ljudima koji trebaju nositi ortozu, a to im predstavlja velik problem. Pisala sam već o mojoj staroj ortozi, sa kojom sam bila jako nezadovoljna. Prije četiri mjeseca dobila sam novu ortozu kojom sam, mogu reći oduševljena. Kao prvo i najvažnije, ova je sprava mnogo jednostavnija i prilagođenija mome tijelu. Nema šarafića ni žuljanja, čak što više, pravi je užitak kada ju nosim. Kao drugo, mislim da je jako važno prihvatiti ortozu kao prijatelja koji vam želi pomoći. Znam da je to teško. Znam da je teško izdržati u njoj više od sat vremena. Znam da boli, i fizički i psihički. Ali, ako ste jaki, izdržat ćete. Ako želite spriječiti daljnje iskrivljenje vaše skolioze, potrudite se. Ja se uvijek podsječam kako na ovom svijetu ima puno stravičnijih stvari i kako je ovo sitnica koju moram prebroditi. Jednostavno sam ju prihvatila kao nešto što moram na sebi imati barem petnaest sati na dan. Spavati je u njoj lako, jer ju u ležečem položaju niti ne osjetim. Jedini je problem po noći okretati se, ja sam dvaput poderala plahtu, zato ne preporučam novu posteljinu. Po danu ju nosim po kući i vani kada sam sa bližim prijateljima. Meni su jako čudne ove moje riječi, jer sam prije nekoliko mjeseci mrzila moju staru ortozu, ali sada sa čvrstim uvjerenjem mogu reći da ja volim svoju ortozu. Kada ju imam na sebi, ne moram se stalno truditi i ispravljati se i moji su leđni mišići nekako opušteni. A kada ju skinem, nakon npr. osamnaest sati nošenja, nedostaje mi, ništa mi ne podupire leđa i jedva čekam da ju stavim natrag. Teško je razviti ovakav odnos sa svojom ortozom. Ako vas na nekim mjestima jako žulja mislim da bi se trebali obratiti svome ortopedu koji vam može prilagoditi vašu ortozu. Ja sam u onu staru morala stavljati spužvice i podloške kako me ne bi žuljala, jer sam na tijelu imala mnogo masnica, natečenja i ogrebotina baš zbog nje. Kada se ugodno osječate u njoj, sve će biti puno lakše. Zatim ju probajte nositi po kući. Na početku je najbolje nositi ju sa prekidima. Sat vremena nošnje, pola sata pauze. Polako ćete se naviknuti nositi ju po kući pa možete probati spavati s njom. S vremenom ćete ju početi nositi i izvan kuće, a onima koji puno izbivaju od kuće, preporučam da ju nose sa sobom, jer praktički nema nikakve koristi ako ju nosite samo dok spavate. Važno je i da se ne sramite svoje ortoze ni skolioze. Niste vi krivac koji je sam sebi nanesao tu bolest. Budite ponosni što se trudite ispraviti svoju kralješnicu i budite jaki, nemojte zapostaviti svoju skoliozu. Jako je važno da se pobunite roditeljima ako vas ortoza pretjerano žulja, ali i da se vi malo prilagodite svojoj ortozi, prihvatite ju, i pokušate ju nositi. Ako tko ima kakvih pitanja ili iskustava u vezi skolioze, neka se javi.

Moje se riješenje pojavilo prije malo više od godinu dana. Nije to bilo neko prosvjetljenje, niti je to neko riješenje bez mane, ali je to postupak koji mi se čini najučinkovitiji, siguran je, a cijela Hrvatska, pa i okolica uveliko prihvača taj način liječenja. Ako ste imalo upućeni u skoliozu i ortopede sigurno ste čuli za doktora Kovača.
E, pa ja i moji roditelji do nedavno nismo bili upučeni. Godinama smo se povlačili po raznim bolnicama i slušali kako se moja kralješnica nikad neće moći ispraviti. Nitko se nije ni usudio spomenuti kako postoji rutinska operacija kralješnice, koja se svaki drugi dan obavlja u Zagrebu, kao logično riješenje za sve skolioze. Sasvim smo slučajno doznali za doktora Kovača i uputili se na pregled. Došli smo u njegovu privatnu ordinaciju i doktor me, bez puno razmišljanja, upisao za operaciju. Još jedan iznenadan šok za mene, ali pozitivan. Iako je pregled bio kratak, doktor mi je objasnio da je zasad dovoljno da sam na listi za operaciju, 120-a po redu, što znači da mogu očekivati operaciju za godinu i pol. Vrativši se kući, krenulo je moje raspitivanje o operaciji. Dopisivala sam se i upoznala sa mnogo cura koje su operirane i shvatila da ne bih trebala tako olako shvačati operaciju. Opet, neću pisati o samom postupku, nego o mom stavu prema operaciji. Naravno da me strah. Ipak, u svakoj operaciji ima rizika, no odlučila sam, i ne želim odustati. To je moje konačno riješenje i trudit ću se oko njega. U zadnjih sam godinu dana nastavila raditi vježbe, a i dobila sam novu ortozu. Imala sam tri posjeta Dubravi, bolnici gdje doktor Kovač radi. Moji utisci ne bi trebali utjecati na nikoga, pa na kraju ni na mene, ali na prvi mi se pogled, bolnica i svo liječničko osoblje u njoj, zgadi. Dubrava je, kao zgrada, meni osobno, zastrašujuča. Zelena, plastična, bez prozora. Unutra se nalazi mnoštvo nervoznih, zbunjenih pacijenata i jako zaposlenih, pomalo neodgovornih doktora. Znam da zvučim prekritično i znam da je u rijetko kojoj bolnici stanje bolje, ali nekako sam, u zadnjem kutku podsvijesti, priželjkivala da sve bude savršeno. No bez mani ovaj svijet ne bi bio savršen. Uglavnom, u sva sam tri posjeta bolnici najprije čekala po 4,5 sati da bi došla na red. Doktor Kovač zna biti jako neugodan, no na kraju se ispostavi da on obavlja svoj posao, koji nije nimalo lagan i trebamo mu zahvaliti što postoji. Sljedeći put pišem o novoj ortozi.

Za nekoliko je mjeseci stigla i ortoza. A s time i šok. Ja sam zamišljala jedan jednostavan elastičan komad tkanine koji če obujmiti moja leđa i u kojem ću se normalno kretati. Ali, ispred sebe sam vidjela ogroman, krut, nekako neprijateljski nastrojen komad plastike. Nije ni čudo, za jedno krhko biće (i fizički i psihički), takvo je strano tijelo predstavljalo oklop kojim odbijam sve oko sebe. Ortoza je zaista bila grozna i bezosječajna, nije bila na sklapanje, nego je imala 8 šarafića, pa se zatvarala i otvarala odvijačem. Ja nisam imala snage da ju sama zašarafim, pa je to svaki put morao napraviti tata. Jedna je jako velika mana te ortoze bila i ta što ju nisam sama mogla skinuti sa sebe. Prve sam se noći sa ortozom probudila u krevetu i osjetila da me jako steže. Počela sam duboko disati, no to je disanje postajalo sve teže i počela sam se gušiti. Teško sam prikupila snage da dozovem tatu koji ju je skinuo sa mene. Ovime ne želim zastrašiti ljude koji kreću nositi ortozu, nego samo istaknuti njihovu nepraktičnost. Danas su ortoze ipak prilagođenije. Eh, sada. Bilo je teško jednom, pomalo razmaženom djetetu objasniti da je ortoza nešto korisno, što će mi pomoći. Zaista sam ju mrzila. Predstavljala je mog najvećeg neprijatelja. Nisam podnosila kako mi oteževa disanje punim plućima i kako se urezuje u moje kukove, rebra i ključnu kost. Najprije sam ju nosila samo po noći, dok spavam. Mnogim je ljudima najteže nositi ju na spavanje, ali meni to nije predstavljalo problem, pošto sam inače velika spavalica i ništa mi ne može omesti moj najdraži hobi. Nakon par dana počela sam ju nositi i po kući. Sječam se da ju nisam nikako podnosila, ali roditelji me nisu prisiljavali na nošnju. Jednostavno su mi prepustili odgovornost nad njom, i ja sam se s time slagala. Dogovor je bio da ju nosim po kući na spavanje, jer nije bilo te sile koja bi me nagovorila da ju nosim u školi. Moram samo napomenuti da sam u to vrijeme počela trenirati veslanje i drago mi je da sam ga trenirala pune četiri godine, sa užitkom, iako su mi svi govorili kako veslanje nije dobro za moju kralješnicu. Moram pohvaliti mog trenera koji je sa razumijevanjem prihvatio moju skoliozu i potrudio se napraviti mi prilagođene oblike treninga, a da se ja nisam osječala manje vrijednom. Vratimo se sad ortozi. Jednom sam ju u životu nosila izvan dvorišta i to u naselje, na igru s djecom, potpuno nesvjesno. Jedan je dječak primjetio kako se kroz jaknu ističe šipka na leđima i krenuo rukom prema mojim leđima. Srce mi je zakucalo i sječam se da sam se osječala jako neugodno. Očekivala sam ismijavanje i negativnu reakciju. No, toga uopće nije bilo. Dječaku je naime moja ortoza bila zanimljiva i simpatična. Kod novog sam ortopeda dobila vježbe koje sam uporno radila skoro svaki dan pune četiri godine. Ne bih sada o mome gledištu na odnos sa ortozom i kralješnicom, o tome ću pisati u sljedećim tekstovima. Promijenila sam puno pulskih ortopeda, no svi su me odreda razočarali. Za dane velike svote novca dobivala sam nesigurnu pomoć koja nije pružala rezultate. Iako sam se trudila raditi vježbe i nositi ortozu, u četiri je godine moja krivulja narasla na gornje iskrivljenje od 60 i donje od 70. No sada, u zadnjih godinu dana, pojavilo se jedno riješenje koje mi se čini uvjerljivo i sigurno. O čemu se radi, otkrit ću za par dana.

Neću vam pisati općenito o skoliozi. Kako nastaje, kako se liječi i što je to uopće. O tome možete na sveobuhvatne načine čitati na internetskim stranicama, no pošto one više i nisu toliko informativno ispravne (na jednoj sam čak stranici pročitala kako je skolioza neizlječiva deformacije kralješnice-vidi čuda, po njima nas vrsni ortopedi sve vuku za nos), više preporučam književnu literaturu. Najbolji je način ipak da se otvoreno obratite osobama koje imaju iskustva što se skolioze tiče.
Danas ću pisati o mojim iskustvima od trenutka kada sam doznala da imam skoliozu pa na dalje. Kao maloj djevojčici, roditelji su me stalno podsječali da se ispravim. Ne znam točno kada je nastalo moje iskrivljenje, a niti kako. Naime, nitko još nije došao do stopostotne teorije kako nastaje skolioza. Naravno, svatko ima svoju teoriju, no ne znam da li dokazanu. I tako se moje iskrivljenje razvilo i nastavilo svoj razvitak. Tek je na sistematskom pregledu u petom razredu utvrđeno da imam skoliozu od 40 stupnjeva. Svakim se danom iznova pitam kakav je to posao moja doktorica opće prakse obavljala na svakom pregledu kad nije primjetila moje, sve očitije iskrivljenje. No, nečemo sad o tome. Sječam se svog prvog pregleda kod ortopeda. U Mornaričkoj bolnici pregledavao me doktor Laštra. Bila sam tako uplašena jer me on stalno odmjeravao, nezadovoljno kimao glavom lijevo desno i mrmljao si u bradu ˝Ovo mora u Lovran˝. Osječala sam se kao da sam ja neko svjetsko čudo koje svi ti ortopedi po prvi puta vide. Zatim je uslijedio put u Lovran. Sječam se nekako u magli da mi je mama govorila da če mi jedan čovjek zagipsati trup i da će to biti slično kao kad sam jednom slomila ruku pa su me gipsali. Moram samo napomenuti, koliko čujem po maminim pričama, da je hrvatsko zdravstvo toliko neorganizirano (mislim, to več ionako sami znate). Imali smo jako velikih problema što se tiče uputnica, socijalnog osiguranja i putnih naloga. Uglavnom, doktor me lijepo zagipsao i to mi je bilo fora. Pitao me da li volim nositi traperice. To mi je bilo čudno, ali sam odgovorila potvrdno. Zatim je on rekao da je to dobro jer ću dobit ortozu sa uzorkom trapera (dobar nečin poticanja voljenja ortoze, ha?).
To je to za danas, uskoro slijedi nastavak.