|
Mislim da je naslov ovog posta zaista istinit. Ne volim lagati, i osjećam se neugodno kada se dovedem u takvu situaciju. Smatram da zapravo svaka laž jednom izađe na vidjelo i sve što pokušavamo skriti ipak ne može zauvijek ostati tajna.
No, da ne bih previše skrenula sa prave teme, ajmo samo naglasiti da je netko posjetio ovaj moj blog. I to, nitko drugi no profesor Kovač!! 
Bila sam danas na zadnjem pregledu u Dubravi, pošto mi je prije osam dana bilo četiri mjeseca od operacije. Vidjela sam Marinu i Ivanu, cure iz moje sobe, operirane u slično vrijeme kao i ja. S njima sam posjetila odjel ortopedije i uspomene su, naravno, samo navirale. U jedanaestici se sada nalaze četiri cure na halotrakciji, kojima želim sve najbolje! Od osoblja sam vidjela Valeriju i Danijela, moje najdraže osoblje od početka. Nakon ne tako dugog čekanja, došla sam na red kod profesora. Pregledao me i rekao da je sve u redu. Dvije su stvari koje su me zabrinjavale, ali nisu toliko bitne i nadam se da će se brzo riješiti. Prva su šarafi, koje rukom mogu jasno opipati i činilo mi se da malo previše strše ispod kože. No profesor kaže da je to normalno za mršavije osobe, isto kao i izraženija desna lopatica. Druga je stvar moja nemogućnost spuštanja vrata prema naprijed. Preporučeno mi je da se o tome raspitam kod fizijatrice u Puli.
Nakon uspješnog pregleda, odjenula sam se i čekala da nam profesor kaže da možemo ići, no onda mi se obratio meni iznenađujućim riječima:˝Ivana, ja sam tebi jako zahvalan na nečemu.˝ U tom mi je trenutku kroz glavu prošlo mnogo misli i bila sam na neki način šokirana.  No, brzo sam zaključila da je profesor sigurno čitao moj blog. Rekao je kako mu se jako sviđa moj post posvećen njemu. U šali je naglasio kako je na blogu Ivane iz Zagreba primijetio neke moje negativne stavke o njemu, ali svi smo mi ljudi i nisu to bile negativne stavke, već neka moja mišljenja, koja sam lijepo obrazložila u tekstu posvećenom profesoru Kovaču, nekoliko postova prije, točnije u listopadu. Ne znam kako je dospio do mog bloga, i kako je imao vremena za njegovo čitanje, ali mogu vam reći da su me njegove današnje riječi jako iznenadile i razveselile. Svi znate koliko se divim tom čovjeku i koliko strahopoštovanje gajim prema njemu. I sad takav velikan, čita moje riječi posvećene njemu i njegovu radu te je još zahvalan na tome.  Mogu samo reći da sam ponosna i nevjerojatno sretna radi toga te napominjem kako sam ja ta koja treba biti zahvalna i koja stvarno i jest zahvalna legendarnom profesoru Kovaču!
Eto, time zapravo i završava moja priča o skoliozi. Mislim, ostaje tu još dosta oporavljanja i posljedica, ali sa sigurnošću mogu reći da je taj problem riješen. Ne mogu vjerovati da se sve zbilo u zadnjih 5 mjeseci. Operirana sam u Dubravi, riješila se skolioze i ortoze, upoznala divno osoblje i pacijente te doživjela ogromno pozitivno iskustvo. Zatim me čekao oporavak kod kuće te rehabilitacija u Krapinskim toplicama, gdje sam također upoznala jako puno zanimljivih i dobrih ljudi. Sve će to ostati duboko urezano u mojemu pamćenju kao dio života u kojem sam se namučila, ali i dobila pozitivne rezultate.
Jedno pitanje za operirane skolioze, idete li na preglede u Dubravu i ako da, koliko često? Profesor nam je rekao da je današnji pregled bio posljednji, ali ja bih voljela provjeravati svoje stanje barem jedanput godišnje.
Još jednom velika hvala svim blogerima koji su me obasipali savjetima i bili uz mene u periodu prije i poslije operacije. Veliki poljubac svima! 
|
