05:45

Medicinske sestre vas bude i mjere vam tjelesnu temperaturu, a nekad vam ju izmjere i bez da vas bude. U slučaju da časna radi, morate se probuditi jer ona pali svijetla i svojim glasom ne dopušta nikome da spava.

07:00

Službeno se budite i ubrzo dolaze sestre dati vam tzv.terapiju to jest nešto protiv bolova. Ubrzo dolazi i profesor Kovač u vizitu. To je trenutak kada su svi na odjelu uzbuđeni, i pacijenti i osoblje se nadaju samo najboljim riječima iz profesorovih usta.

08:00

Polako se sve budi, noćna smjena odlazi, drugi dolaze. Dolazi i doručak. Ako niste drenom vezani za krevet, idete jesti za stol.

09:30

Dolazi fizioterapeut i s njim radite vježbe. Ako vam dođe Damir, imati ćete sreće, jer ćete se više smijati nego vježbati s njime.

10:30

Slobodni ste do ručka. Mi smo cure to vrijeme koristile za priču ili bi se slušala muzika. TV uopće nisam gledala jer su mi se oči previše umarale.

12:00

Dolaze vam roditelji. Ako ste u mogućnosti šećete, ako niste, samo ih gnjavite iz kreveta
Sestre su tu opet za terapiju i uskoro dolazi ručak.

14:00

Vrijeme za odmor. Tih je par sati stvarno vladala tišina, iako je službeno vrijeme posjeta tek tada počinjalo.

16:00

Još malo hodate ako možete. Radite vježbe bez nadzora fizioterapeuta.

18:00

Večera.

19:00

Polako tjeraju roditelje i mi curke opet krećemo sa pričom i smijehom.

21:00

Opet terapija. Vrijeme je za spavanje. Ali mi bi bile budne još barem dva, tri sata. Osim kada ste neposredno operirani, onda vam nije do ničega osim spavanja.


Eto, tako to otprilike ide. Iako na izgled jednostavno, bilo je teških trenutaka u bolnici, a i onih lijepih, zbog čega mi i boravak u 11-ici toliko fali.
Spomenut ću se četiri česte teme, u vezi kojih sam već dobila pitanja od cura koje čekaju operaciju.

HRANA:
I nije tako strašna, kao što inače bolnička hrana biva. Na odjelu sam boravila tri dana prije operacije i tada sam stvarno sve jela. Poslije operacije mi se apetit smanjio, što je bilo i očekivano. Hrana je bila možda malo nezačinjena, no to je i normalno u bolnici. Ako niste preizbirljivi, pasat će vam.

VAĐENJE DRENA:
Ta tema svima stvara nedoumicu i strah. I meni je. Nakon operacije se probudite sa drenom, tj.sa cjevčicom koja se nalazi u vašoj rani i čisti ju. Nepotrebne tvari odlaze sa krvlju u bočicu na kojoj razina tekućine mora dvaput biti ispod sto, da bi vam ga izvadili. Ne boli, samo smeta pri kretanju. Ja sam imala tu sreću da sam dobila mali dren i mogla sam hodati sa njime. Skinuli su mi ga tri dana nakon operacije, a zna se desiti da cure imaju dren i po 15 dana. Sve je to normalno, jer svako tijelo individualno reagira na takve pojave. Dakle, bilo je oko 14:00 sati i sestra je zamolila sve roditelje da izađu iz sobe. Inače profesor vadi dren, ali pošto je moj dren bio mali, sestra je to obavila. Prvo je skinula flaster sa mojih leđa i onda je nešto čačkala oko drena. Bila sam spremna na malu bol i čvrsto sam rukama stisnula jastuk. Osjetila sam kako dira cjevčicu i kako ju je prerezala kako bi joj bilo lakše izvući ju. Odjednom je stavila gazu na mjesto gdje je dren ulazio i zvala je Tomu da stavi flaster. Molim? Zar je gotovo? Pih.. To sam si pomislila, zato nemojte da vas plaši vađenje drena ili konaca jer ste proživjeli nešto puno bolnije i strašnije!

KAHLICA:
Imala sam tri dana prilike gledati kako curama kahlicu donose dečki i kako one nuždu obavljaju u krevetu, pred svima! To mi je tada bilo nevjerojatno i rekla sam samoj sebi da si to neću dopustiti. Ali jesam. Poslije operacije sam shvatila da je sasvim normalno ići na kahlicu, i to u krevetu, jer drukčije ne možete. A shvatila sam da je čak i bolje kada vam kahlicu donesu dečki jer su puno pažljiviji i strpljiviji od sestara.

TUŠIRANJE:
Tuširate se dan prije operacije i to je to. Sljedećih tjedan dana dopušteno vam je (a i niste u mogućnosti za ništa drugo) samo osvježiti se vlažnim maramicama. Dan prije odlaska, dakle šest dana nakon operacije, mama me istuširala u bolničkom kupatilu i bilo je to veliko olakšanje!

I za kraj, par slikica iz bolnice:

Moja leđa dan nakon operacije:



Danijel, ma najbolji je na odjelu:



Šipke i šarafići:



Rez kojeg sam tako zavoljela:



Čisto radi usporedbe:

Došlo je i jutro. Dan moje operacije. Probudila me sestra kako bi mi izmjerila temperaturu oko 6 ujutro. Zatim sam se još jedanput istuširala jer je to vrlo važno prije operacije. Zatim sam sjela i malo razmišljala. Cure su u sobi još spavale i polako je svitalo. Nije mi nikako dolazilo do glave da idem na operaciju. Na operaciju koja nije tako bezopasna. Poznavajući sebe otprije očekivala sam veliku paniku. Ali, naprotiv, bila sam jako smirena. Nisam uopće razmišljala o ničemu, samo sam znala da sam jako, jako gladna Polako su se cure probudile i profesor je došao u vizitu. Rekao mi je:`A ti i ja se sada vidimo dole, ha?` Zatim sam odjenula njihovu spavačicu i legla u krevet. Tamara i Matija su me gurali do sale. Tako sam se glupo osjećala dok su me gurali i stalno sam ih molila da me puste da pješačim sa njima. Kada sam shvatila da mi se želja neće ispuniti zamolila sam ih da barem malo ubrzaju, pa su počeli pjevušiti Gas, Gas ismijavajući Severinu. Operacija mi nije bila uopće na pameti. Uspjela sam se pozdraviti sa roditeljima i onda su me još vozikali kroz mnoštvo hodnika. Moram samo napomenuti da ni našim roditeljima nije lako čekati tih par sati dok nas operiraju. Sestre i doktor su često naglašavali da smo mi puno hrabriji i puno lakše podnosimo operaciju od naših roditelja. Zatim su me dovezli u neku prostoriju u kojoj je bilo puno pacijenata koji su ležali na krevetima i koji su, po meni, također čekali operaciju. Prošlo mi je kroz glavu smiješna misao:`Pa neću valjda sve njih morati čekati?` Matija i Tamara su me napustili i prišla mi je neka nepoznata sestra. Stavila mi je cjevčice za infuziju na ruke i dala mi injekciju za smirenje. Od tada mi je pamćenje sve slabije. U magli se sjećam da su me doveli u salu. Bila je sva zelenkasta, vidjela sam na stropu one velike reflektore, oko mene je bilo mnogo medicinskih pomagala. Vidjela sam i puno nepoznatog medicinskog osoblja, jedini je Matija bio od poznatih. Poslije operacije mi je rekao da sam ga pitala gdje je Tamara i stalno sam mu naglašavala da me operiraju stražnjim pristupom-zašto? Ne pitajte me jer ne znam Zadnje čega se sjećam je ravan, plastični stol kraj kreveta na kojem sam ja ležala. Umrtvili su moje živce i ubrzo sam zaspala. Sljedećih je par sati, profesor Kovač radio na meni i ispravio moju skoliozu i za mene je to jako poseban i važan trenutak i nekako mi smeta što se osjećam kao da nisam prisustvovala operaciji.

U osam sati i trideset minuta su me odvezli u operacijsku salu, a malo prije podne su me vratili. Toga se dana jako slabo sjećam, naravno, radi uspavljivanja i same operacije. Sjećam se da sam se probudila u svojoj sobi i da me nije baš jako boljelo, pošto su mi dali nešto protiv bolova. Al imala sam taj nepodnošljivi osjećaj natečenosti leđa, kao da su mi u njih ugradili betonsku ploču tešku 100 kg, a ne dvije titanske šipke. Kao što je i uobičajeno, vikala sam da želim na bok, a kada su me uz puno muke okrenuli odmah sam htjela natrag. Taj sam dan i noć, uz rijetka buđenja i bolove prespavala. Bila sam jako osjetljiva na dodire, mirise i zvukove. Bilo mi je jako teško složiti misao u glavi, a kamoli otvoriti oči ili izreći rečenicu. Bila sam jako nervozna, ali negdje duboko u mojoj duši stvorilo se veliko zadovoljstvo i kao da sam na popisu mojih briga prekrižila skoliozu. Sutradan sam nešto malo jela i stala na noge, a sljedećih sam dana sve više napredovala. U sljedećem ću vam postu opisati jedan dan na ortopedskom odjelu.

Inače, ja sam dobro, u srijedu je bilo mjesec dana od moje operacije i mogu reći da se osječam odlično! Moje su tjelesne funkcije još uvijek mrvicu ograničene, ne mogu se spustiti rukama do poda, ne mogu raditi nagle pokrete..ali puno sam uznapredovala i osjećam da ću još više. Radim vježbe i rez lijepo zarasta.

U srijedu sam također bila na vađenju konaca u Dubravi i moram priznati da sam se toga malo pribojavala, ali, vjerujte mi, nisam ni osjetila kada je sestra izvukla šav. Pošto sam svježe operirana odmah sam došla na red i bilo mi je jako čudno što nisam morala čekati par sati da dođem na red. Sjela sam na ležaj u ambulanti i sestra mi je nekom tekućinom pošpricala leđa. Od toga su mi leđa malo utrnula kako bi mi lakše izvadila šav. Ona i mama su pričale o nečemu kako bi mi odvratile pozornost, ali sam jasno osjetila kako mi je odrezala šav na početku i na kraju rane. Onda ga je uhvatila na donjem kraju i u jednom potezu izvukla, kao da iz dijela trenerke koji vam ide na bokove izvučete lastiku. Nije ništa boljelo, nisam ni znala da ga je izvadila. Pokazala mi je taj dugačak, najlonski končić bez kojeg mi je sada puno lakše kretati se. Zatim sam ponovno otišla na RTG i vidjela sam sliku svoje kralješnice i šipki i šarafa. Ne mogu vam opisati moju sreću kada sam shvatila koliko mi je kralješnica izravnata. Zatim me profesor Kovač pregledao. Kao što sam već rekla, on je u jako lošem zdravstvenom stanju i jako mi je žao radi toga. Vidjela sam dio cura koje su boravile sa mnom u sobi, Ivanu i Biljanu. Ajme, bilo mi je tako drago što sam ih vidjela i ujedno žao što nisam vidjela ostale. Sva mi je ta situacija i sama bolnica vratila puno uspomena na divne trenutke koje sam sa njima provela u bolnici. Otišle smo gore na odjel i bilo mi je užasno drago kada sam vidjela Damira, Danijela i Matiju. (časnu malo manje)
U jedanaestici se sada nalaze tri male bebice i to me jako pogodilo. Nadajmo se da će sa njima sve biti u redu. Do sljedećeg puta veliki pozdrav!!

Dakle, krenimo sa mojom pričom. Nemojte mi zamjeriti ako ovaj post bude malo pobrkan i ako stvari budu nerazumljive. Ovo je moj cjelokupni dojam i ako vas zanima nešto što nisam spomenula, slobodno pitajte.

Bio je to petak ujutro i spremala sam školske knjige u torbu misleći na ispitivanje iz Latinskog jezika. Dva dana prije, u srijedu, očekivala sam poziv u Dubravu, no javili su mi da je operacija, po ne znam koji put odgođena. I tako, dok sam se užurbano pripremala za odlazak u školu zazvonio mi je telefon. Bio je to tata.
`Hej Ivana, jesi u školi?`
`Nisam imala prvi sat, sad krečem, zašto?`
`Nemoj ni ići, za tri sata putujemo u Zagreb, u ponedjeljak ti je operacija!`
Ha? Molim? Što? U meni se izmijenilo puno različitih oblika oduševljenja, šoka, nevjerice, sreće i zbunjenosti. U ta sam tri sata stigla spremiti stvari za bolnicu i pozdraviti sa većinom prijatelja i obitelji. I tada je sve započelo. Još uvijek nesvjesna svega krenula sam prema onome za što se pripremam već godinu i pol dana. Mogu reći da mi je drago što su me zvali tako nenadano jer mi time nisu dopustili ono grozno iščekivanje i predomišljanja koja sam imala priliku osjetiti par puta.
Ušla sam u Dubravu i najednom mi se nije činila tako odbojna. Papirologija se brzo sredila i otišli smo na odjel. Odjel koji mi je u sljedećih tjedan dana toliko prirastao srcu. Prišla mi je časna i otpratila nas na kraj odjela, u jedanaesticu. Mogla sam skinuti ortozu i tata ju je odnio u auto. Tog sam ju trena zaboravila i bio je to predivan osjećaj iako mi je bilo jako neobično spavati bez nje. Odmah sam se upoznala sa tri cure koje još jednom puno, puno pozdravljam. Ivana i Josipa, koje su ovo ljeto bile na halotrakciji i operirane su par dana prije nego sam ja došla i Kristina koja je došla isti dan kada i ja. Cure su me odmah upoznale sa odjelom, osobljem i cijelom procedurom na našem odjelu i baš mi je drago da sam baš sa njima završila u sobi.
Soba nam je bila baš simpatična, naravno, zelenih zidova, sa četiri kreveta, televizorom, ormarićima i umivaonikom. Jedino što mi se nije sviđalo je to što je naša soba jedina na odjelu bez vlastitog kupatila, a i pogled nam baš nije bio predivan, svaki puta kada bih pogledala kroz prozor, imala bih dojam da gledam na neko groblje, što su ustvari bili neki bolnički spremnici. Zatim sam se raspakirala i sljedećih sam dana shvatila da sam stvarno nosila previše stvari. Operirane su me cure s kojima sam bila u kontaktu prije odlaska u bolnicu upozoravale da ne nosim previše stvari, samo ono osnovno, ali dok se spremaš, uvijek pomisliš, pa neće mi škoditi da ponesem i ovo, i tako se nakrca puno nepotrebnih stvari. Napisat ću popis stvari za osobe koje se pripremaju ili će se pripremati za operaciju, vjerujte, sve što vam treba je zapravo odjeća i malo kozmetike, a ako nešto i zafali, roditelji vam lako mogu nabaviti u bolnici. Postoji butik sa odjećom, hranom, kozmetikom, kapelica i kafić.

Popis stvari za bolnicu:

*Odjeća:
-Ono u čemu dođete, u tome ćete i otići, u bolnici vam neće ni dopustiti da budete u ičemu drugom osim pidžame, ja sam nosila par kompleta trenerki, pa traperice.. To mi je samo smetalo.
-Tri pidžame, od kojih bi barem jedna trebala imati gornji dio na kopčanje, pošto vam ju poslije operacije odjenu obrnuto, sa prednjim dijelom na leđima, kako bi lakše mogli previjati ranu. Preporučam da budu pamučne i da malo šire prianjaju uz tijelo.
-Papuče i ogrtač.
-Donje rublje(gaćice, čarape, kanotjere, grudnjake zaboravite na neko vrijeme). Nemojte pretjerati, ponesite desetak pari svega, jer vam poslije operacije ionako neće biti do ničega, kamoli do presvlačenja.
-Preporučila bih i majicu kratkih rukava, po mogućnosti na kopčanje, jer u bolnici navečer zna biti jako toplo, pogotovo ako imate povišenu tjelesnu temperaturu.

*Kozmetika:
-Dva-tri ručnika.
-Šampon, balzam, gel za tuširanje.
-Mlijeko za tijelo.
-Četkica i pasta za zube.
-Vlažne maramice.
-Četka za kosu.
-Labello.
-I to je to. Možete po želji ponijeti što želite, ali ovo je dovoljno, ja sam nosila svega i svačega, dovoljno za cijeli kozmetički tretman, a na kraju mi je samo nepotrebno zauzimalo mjesto u ormariću.
-Moram samo napomenuti da prije operacije morate skinuti lak sa noktiju i ošišati ih ako ih inače puštate, morate se obrijati ispod pazuha ako idete na operacije prednjim pristupom, tj.sa strane, a i ne preporuča se farbati kosu neposredno prije operacije.

*Hrana i piće:
-Voda ili ledeni čaj.
-Voće i po želji.
-Ostalo je, po meni nepotrebno. Bolnička je hrana sasvim OK(poslije ću pričati i o njoj), a ako ste previše ovisni o slatkome i grickalicama, morati ćete tijekom boravka mrvicu smanjiti tu naviku.

*Ostalo:
-Mobitel i mp4 ili što već imate. Razmišljala sam i o nošenju notebooka, ali to ipak ne preporučam. Nakon operacije nećete baš moći dugo sjediti, a budete li ležećki pokušavali ići na Internet, samo ćete stvarati pomutnju u sobi.
-Nemojte zaboraviti punjače za bijelu tehniku, inače će vam Tomo morati potajno puniti mp4 na bolničkom kompjutoru
-Knjigu također ne preporučam, možda više neki časopis. Ja sam primljena u bolnicu tri dana prije operacije, pa sam imala nešto vremena za čitanje, no većina ih bude primljena dan prije operacije, a poslije operacije nemaju ni volje ni želje za čitanje.
-Slamke su jako važne jer ćete nakon operacije ležećki piti pa će to biti puno lakše sa slamkom.

Dakle, raspakirala sam se i sljedećih sam par dana provela u šali sa curama, malo sam čitala, gledala TV, slušala muziku, švrljala po bolnici sa roditeljima i Kristinom, jela, pričala sa prijateljima preko mobitela, spavala, lagano vježbala sa operiranim curama i tako je došla i nedjelja navečer. Tijekom ručka sam smjela pojesti samo juhu pošto me čekalo 48 sati bez jela i pića(naravno, to nadoknađuje infuzija). Vadili su mi krv i posjetio me anesteziolog. Za one koji se plaše igala, pomirite se sa tim, u bolnici vas toliko izbockaju da vam to postane dio svakodnevnice. Dan prije operacije, nakon ručka, dobit ćete jednu odvratno-slatkastu tekućinu da popijete, koja vam treba pročistiti želudac i crijeva, potjerati vas na stolicu i tako vas pripremiti za operaciju. Mislim da je jako važno da tu tekućinu popijete postupno, a ne na eks, poput mene. Ispila sam cijelu bočicu, a tekućina je stvarno odvratna i pojavio se protuučinak. Nisam mogla cijelo popodne na stolicu i trpila sam jake bolove u stomaku, mogu čak reći da mi je taj dan bio teži od sutrašnjeg, operacijskog dana. Profesor Kovač je došao razgovarati sa mnom u vezi operacije. Spomenuo mi je par stvari koje sam već znala, odgovorio mi na par pitanja i dogovorili smo se da će me operirati odiza, pošto imam dvostruko iskrivljenje, i gornja mi je krivulja bila dosta visoko, pa bi bilo i opasno operirati me sa strane što se tiče srca i krvnih žila. Spustila se i noć i tek mi je tada došlo do svijesti-Hej, pa sutra ti je operacija! No, nisam bila uzbuđena ni uplašena. Dali su mi tabletu za smirenje i spavanje, ugasila sam mobitel, pomolila se, i utonula u san. Za samo nekih desetak sati trebalo se desiti ono što toliko iščekujem i priželjkujem. Pošto sam već dosta produžila, nastavak slijedi za par dana. Pozdrav svima!

Profesor, doktor, ortoped, magistar znanosti, doktor medicinskih znanosti, docent, kirurg, pročelnik odjela ortopedije i ne znam ni sama što već ne. Ali, zanemarimo sve te teško stečene naslove i naglasimo da je on čovjek od krvi i mesa koji je u svoje ruke, na svoju dušu i odgovornost uzeo stotine i tisuće života i ispravio isti broj iskrivljenih kralješnica. Njegovo je ime, naravno, Vladimir Kovač.

Moglo se već zaključiti da prema profesoru nisam imala velike simpatije. Na pregledima je uvijek bio nekako drzak, neprisutan, i meni osobno antipatičan. Shvaćala sam da je zaposlen, da je on tu da me pregleda, ali jako je rijetko izdvojio par lijepih i utješnih riječi za mene, naprotiv, često se dešavalo baš suprotno. Imala sam osjećaj da mi baš nije izašao u susret i samim odgađanjima moje operacije izgubila sam neku vjeru u njega. Puno mi je cura koje su prošle operaciju prije mene govorilo da je on zapravo vrlo simpatičan čovjek i da će se moje mišljenje ubrzo promijeniti, i pokazalo se da nisu lagale.

Shvatila sam da profesor, kada po propisima postanete njegov pacijent, promijeni odnose sa vama. Na razgovoru o samoj mojoj operaciji pokazao se u sasvim drukčijem svjetlu, ubacio je i par šala, i razumno porazgovarao sa mnom. Prvi je puta potpuno odgovorio na moja pitanja i mogla sam u očima tog čovjeka vidjeti jednu veliku uravnoteženost, smirenost, odgovornost i želju da mi pomogne. Sljedećih je dana profesor dolazio nasmiješen u vizite, sa već poznatom rečenicom :`Pa kako ste vi meni, mlade dame?` Mene je zvao smiješkom, Puležankom i optimisticom i uvijek me pitao:`A kod tebe je još uvijek sve super?` Bilo mi je jako smiješno kada bi se svi od osoblja, vidjevši da dolazi profesor, uozbiljili i postali kao bubice.

Samim time bi i moje srce zatitralo jer sam prema tom čovjeku razvila jedno veliko divljenje. Kako i ne bi kada mu se nerijetko dešava da ima i po četiri, pet operacije dnevno! Mislim da čovjek mora biti jako čvrst i siguran u sebe da cijeli život posveti medicini, putuje, predaje, upravlja, operira, a opet uspijeva zadržati obitelj i-igrati tenis! (priznao nam je da ga svake nedjelje igra) Mislim da ne bi svatko uspio izdržati na takvom poslu u kojem osim fizičkog, morate unijeti mnogo psihičkog rada, zar ne? Nevjerojatan je i po tome što ga ništa ne može spriječiti da operira. U kolovozu je imao teških zdravstvenih problema i zato je moja operacija bila odgođena. Cure koje su bile na halotrakciji rekle su mi da ih je svaki dan posjećivao u pidžami pošto je i sam bio smješten kao pacijent u Dubravi. Uskoro je otpušten iz bolnice i trebao je na jednomjesečno bolovanje, ali ga je odbio jer nije mogao dopustiti da pacijenti previše čekaju.

Žao mi je što ga se uopće ne sjećam iz operacijske sale (nekog se osoblja sjećam i kažu mi da sam bila još budna kad je on ušao) jer je on ipak uzeo odgovornost nad mojim životom, jer svaka je operacija, koliko god bila ispraksirana i proučena rizična. Polako postajem svijesna da je on zapravo zarezao rez na mojim leđima, postavio šipke uz moju kralješnicu i time ispravio skoliozu, izravnao i moja leđa te riješio jedan moj veliki problem. I zato mu od svega srca i duše želim zahvaliti i zaželjeti u životu dobroga onoliko koliko je dobroga i činio svih ovih godina, a toga ima u velikim količinama!

Mnogi se brinu o tome što će biti kada on prestane operirati kraljšnice, pošto je zasada jedini koji obavlja takve operacije, ali, nadajmo se da dobro poučava studente i da će se izdvojiti netko kome će on biti uzor i na koga će se ugledati. Sve u svemu, ja sa velikom sigurnošću mogu reći da profesor Kovač za mene jest uzor i veliki heroj u mojim očima i da mu ljudi koliko se god trudili, nikad neće biti ni do koljena! Kao što su več neke blogerice spominjale bilo bi jako dobro da mu se digne spomenik i time pokaže naša zahvalnost njemu!

Napokon s velikim ponosom mogu reći-operirana sam. Moja je kralješnica ravna.

Kronologija:
19.09=primljena u bolnicu
22.09=operirana
23.09=stala na noge
25.09=skinuli mi dren
29.09=otpuštena iz bolnice

OK, prepuna sam utisaka, informacija, iskustava, misli i dojmova, ali mi je jako naporno sjediti i tipkati tako da ću vam u sljedečim postovima iznijeti sve sitnice. (ni ne pitajte me koliko mi je trebalo da napišem ovaj za mene kratak post)

Moram samo napomenuti da ovu operaciju smatram jednim jako pozitivnim iskustvom, ne kajem se ni trunke i svima koji se predomišljaju u vezi operacije imam uputiti-hrabro, usudite se, jer, vjerujte mi, to je najbolje riješenje za vaše skolioze! (aaaah ne moram pisati naše skolioze)

Ovom prilikom pozdravljam cure iz legendarne 11-ice. Jedanaest dana, dvadeset četiri sata na dan, zajedno u svemu. Tako kratko razdoblje bilo je dovoljno da se zbližimo, povežemo i postanemo kao sestre. Curke, jako sam ponosna na nas, sve loše što smo proživjele, iza nas je, a sve dobro, uvijek ću pamtiti. Sada smo ravne i isplatilo se unijeti malo truda. Jako mi je teško jer sam svjesna da se neke od nas možda nikad više neće susresti jer smo iz različitih dijelova Hrvatske, ali želim da ostanemo u kontaktu i vjerujte mi, nikad vas neću zaboraviti. Veelliku pusu šaljem:

*Kristini
*Josipi
*Ivani
*Marini



Veliki pozdrav i Biljani, Ivi i Luciji te dvijema bakicama koje su jednu noć prenočile s nama, želim vam svima sve najbolje!

Neću zaboraviti ni legendarno osoblje koje je naše dane u bolnici učinilo posebnijima!
Moram izdvojiti Valeriju, Danijela, Tomu, Matiju, Tamaru, Marijanu i Damira.
Pozdravljam vas sve, želim da i dalje uljepšavate dane curkama koje čekaju operaciju i koje su operirane, a i ostalim pacijentima! Bilo je dovoljno par dana provesti s vama u smijehu i zezanciji da uđem u vaš mali svijet i naviknem se na vas. Jako je čudno doći kući i leči u moj krevet. Sama u mračnoj sobi, bez Biljane koja će viknuti "Samo pojačajte, moj styling to može podnijeti". Ili bez Josipe koja će nam pjevati, bez Marine s kojom ću se smijati časnoj.. Nema Danijela koji će te gađati papirima ili Tome koji će ti potajno puniti mp4.. Kakva sam ja čudna biljka, prvu noć kod kuće sam jako plakala, pukla me neka nostalgija i htjela sam se vratiti u bolnicu.

Velika hvala svima koji su bili uz mene, svima koji su slali mailove i sms-ove, i posječivali me!

Uglavnom, sljedeći ću post posvetiti osobi koja je za mene heroj. Divim se toj osobi, možemo reći da je za mene ona uzor i mislim da je vrijedna da joj se posveti cijeli blog, a ne samo jedan post. O kojoj se osobi radi, večina može predpostaviti. Do sljedečeg puta, puno vam pozdrava šalje Ivana. To jest BIVŠA SKOLIOZA Ivana.