Marketing
Ruke mu se pozlatile!
Profesor, doktor, ortoped, magistar znanosti, doktor medicinskih znanosti, docent, kirurg, pročelnik odjela ortopedije i ne znam ni sama što već ne. Ali, zanemarimo sve te teško stečene naslove i naglasimo da je on čovjek od krvi i mesa koji je u svoje ruke, na svoju dušu i odgovornost uzeo stotine i tisuće života i ispravio isti broj iskrivljenih kralješnica. Njegovo je ime, naravno, Vladimir Kovač.
Moglo se već zaključiti da prema profesoru nisam imala velike simpatije. Na pregledima je uvijek bio nekako drzak, neprisutan, i meni osobno antipatičan. Shvaćala sam da je zaposlen, da je on tu da me pregleda, ali jako je rijetko izdvojio par lijepih i utješnih riječi za mene, naprotiv, često se dešavalo baš suprotno. Imala sam osjećaj da mi baš nije izašao u susret i samim odgađanjima moje operacije izgubila sam neku vjeru u njega. Puno mi je cura koje su prošle operaciju prije mene govorilo da je on zapravo vrlo simpatičan čovjek i da će se moje mišljenje ubrzo promijeniti, i pokazalo se da nisu lagale.
Shvatila sam da profesor, kada po propisima postanete njegov pacijent, promijeni odnose sa vama. Na razgovoru o samoj mojoj operaciji pokazao se u sasvim drukčijem svjetlu, ubacio je i par šala, i razumno porazgovarao sa mnom. Prvi je puta potpuno odgovorio na moja pitanja i mogla sam u očima tog čovjeka vidjeti jednu veliku uravnoteženost, smirenost, odgovornost i želju da mi pomogne. Sljedećih je dana profesor dolazio nasmiješen u vizite, sa već poznatom rečenicom :`Pa kako ste vi meni, mlade dame?` Mene je zvao smiješkom, Puležankom i optimisticom i uvijek me pitao:`A kod tebe je još uvijek sve super?` Bilo mi je jako smiješno kada bi se svi od osoblja, vidjevši da dolazi profesor, uozbiljili i postali kao bubice.
Samim time bi i moje srce zatitralo jer sam prema tom čovjeku razvila jedno veliko divljenje. Kako i ne bi kada mu se nerijetko dešava da ima i po četiri, pet operacije dnevno! Mislim da čovjek mora biti jako čvrst i siguran u sebe da cijeli život posveti medicini, putuje, predaje, upravlja, operira, a opet uspijeva zadržati obitelj i-igrati tenis! (priznao nam je da ga svake nedjelje igra) 
Mislim da ne bi svatko uspio izdržati na takvom poslu u kojem osim fizičkog, morate unijeti mnogo psihičkog rada, zar ne? Nevjerojatan je i po tome što ga ništa ne može spriječiti da operira. U kolovozu je imao teških zdravstvenih problema i zato je moja operacija bila odgođena. Cure koje su bile na halotrakciji rekle su mi da ih je svaki dan posjećivao u pidžami pošto je i sam bio smješten kao pacijent u Dubravi. Uskoro je otpušten iz bolnice i trebao je na jednomjesečno bolovanje, ali ga je odbio jer nije mogao dopustiti da pacijenti previše čekaju.
Žao mi je što ga se uopće ne sjećam iz operacijske sale (nekog se osoblja sjećam i kažu mi da sam bila još budna kad je on ušao) jer je on ipak uzeo odgovornost nad mojim životom, jer svaka je operacija, koliko god bila ispraksirana i proučena rizična. Polako postajem svijesna da je on zapravo zarezao rez na mojim leđima, postavio šipke uz moju kralješnicu i time ispravio skoliozu, izravnao i moja leđa te riješio jedan moj veliki problem. I zato mu od svega srca i duše želim zahvaliti i zaželjeti u životu dobroga onoliko koliko je dobroga i činio svih ovih godina, a toga ima u velikim količinama!
Mnogi se brinu o tome što će biti kada on prestane operirati kraljšnice, pošto je zasada jedini koji obavlja takve operacije, ali, nadajmo se da dobro poučava studente i da će se izdvojiti netko kome će on biti uzor i na koga će se ugledati. Sve u svemu, ja sa velikom sigurnošću mogu reći da profesor Kovač za mene jest uzor i veliki heroj u mojim očima i da mu ljudi koliko se god trudili, nikad neće biti ni do koljena! Kao što su več neke blogerice spominjale bilo bi jako dobro da mu se digne spomenik i time pokaže naša zahvalnost njemu!
Post je objavljen 13.10.2008. u 11:50 sati.