Došlo je i jutro. Dan moje operacije. Probudila me sestra kako bi mi izmjerila temperaturu oko 6 ujutro. Zatim sam se još jedanput istuširala jer je to vrlo važno prije operacije. Zatim sam sjela i malo razmišljala. Cure su u sobi još spavale i polako je svitalo. Nije mi nikako dolazilo do glave da idem na operaciju. Na operaciju koja nije tako bezopasna. Poznavajući sebe otprije očekivala sam veliku paniku. Ali, naprotiv, bila sam jako smirena. Nisam uopće razmišljala o ničemu, samo sam znala da sam jako, jako gladna Polako su se cure probudile i profesor je došao u vizitu. Rekao mi je:`A ti i ja se sada vidimo dole, ha?` Zatim sam odjenula njihovu spavačicu i legla u krevet. Tamara i Matija su me gurali do sale. Tako sam se glupo osjećala dok su me gurali i stalno sam ih molila da me puste da pješačim sa njima. Kada sam shvatila da mi se želja neće ispuniti zamolila sam ih da barem malo ubrzaju, pa su počeli pjevušiti Gas, Gas ismijavajući Severinu. Operacija mi nije bila uopće na pameti. Uspjela sam se pozdraviti sa roditeljima i onda su me još vozikali kroz mnoštvo hodnika. Moram samo napomenuti da ni našim roditeljima nije lako čekati tih par sati dok nas operiraju. Sestre i doktor su često naglašavali da smo mi puno hrabriji i puno lakše podnosimo operaciju od naših roditelja. Zatim su me dovezli u neku prostoriju u kojoj je bilo puno pacijenata koji su ležali na krevetima i koji su, po meni, također čekali operaciju. Prošlo mi je kroz glavu smiješna misao:`Pa neću valjda sve njih morati čekati?` Matija i Tamara su me napustili i prišla mi je neka nepoznata sestra. Stavila mi je cjevčice za infuziju na ruke i dala mi injekciju za smirenje. Od tada mi je pamćenje sve slabije. U magli se sjećam da su me doveli u salu. Bila je sva zelenkasta, vidjela sam na stropu one velike reflektore, oko mene je bilo mnogo medicinskih pomagala. Vidjela sam i puno nepoznatog medicinskog osoblja, jedini je Matija bio od poznatih. Poslije operacije mi je rekao da sam ga pitala gdje je Tamara i stalno sam mu naglašavala da me operiraju stražnjim pristupom-zašto? Ne pitajte me jer ne znam Zadnje čega se sjećam je ravan, plastični stol kraj kreveta na kojem sam ja ležala. Umrtvili su moje živce i ubrzo sam zaspala. Sljedećih je par sati, profesor Kovač radio na meni i ispravio moju skoliozu i za mene je to jako poseban i važan trenutak i nekako mi smeta što se osjećam kao da nisam prisustvovala operaciji.

U osam sati i trideset minuta su me odvezli u operacijsku salu, a malo prije podne su me vratili. Toga se dana jako slabo sjećam, naravno, radi uspavljivanja i same operacije. Sjećam se da sam se probudila u svojoj sobi i da me nije baš jako boljelo, pošto su mi dali nešto protiv bolova. Al imala sam taj nepodnošljivi osjećaj natečenosti leđa, kao da su mi u njih ugradili betonsku ploču tešku 100 kg, a ne dvije titanske šipke. Kao što je i uobičajeno, vikala sam da želim na bok, a kada su me uz puno muke okrenuli odmah sam htjela natrag. Taj sam dan i noć, uz rijetka buđenja i bolove prespavala. Bila sam jako osjetljiva na dodire, mirise i zvukove. Bilo mi je jako teško složiti misao u glavi, a kamoli otvoriti oči ili izreći rečenicu. Bila sam jako nervozna, ali negdje duboko u mojoj duši stvorilo se veliko zadovoljstvo i kao da sam na popisu mojih briga prekrižila skoliozu. Sutradan sam nešto malo jela i stala na noge, a sljedećih sam dana sve više napredovala. U sljedećem ću vam postu opisati jedan dan na ortopedskom odjelu.

Inače, ja sam dobro, u srijedu je bilo mjesec dana od moje operacije i mogu reći da se osječam odlično! Moje su tjelesne funkcije još uvijek mrvicu ograničene, ne mogu se spustiti rukama do poda, ne mogu raditi nagle pokrete..ali puno sam uznapredovala i osjećam da ću još više. Radim vježbe i rez lijepo zarasta.

U srijedu sam također bila na vađenju konaca u Dubravi i moram priznati da sam se toga malo pribojavala, ali, vjerujte mi, nisam ni osjetila kada je sestra izvukla šav. Pošto sam svježe operirana odmah sam došla na red i bilo mi je jako čudno što nisam morala čekati par sati da dođem na red. Sjela sam na ležaj u ambulanti i sestra mi je nekom tekućinom pošpricala leđa. Od toga su mi leđa malo utrnula kako bi mi lakše izvadila šav. Ona i mama su pričale o nečemu kako bi mi odvratile pozornost, ali sam jasno osjetila kako mi je odrezala šav na početku i na kraju rane. Onda ga je uhvatila na donjem kraju i u jednom potezu izvukla, kao da iz dijela trenerke koji vam ide na bokove izvučete lastiku. Nije ništa boljelo, nisam ni znala da ga je izvadila. Pokazala mi je taj dugačak, najlonski končić bez kojeg mi je sada puno lakše kretati se. Zatim sam ponovno otišla na RTG i vidjela sam sliku svoje kralješnice i šipki i šarafa. Ne mogu vam opisati moju sreću kada sam shvatila koliko mi je kralješnica izravnata. Zatim me profesor Kovač pregledao. Kao što sam već rekla, on je u jako lošem zdravstvenom stanju i jako mi je žao radi toga. Vidjela sam dio cura koje su boravile sa mnom u sobi, Ivanu i Biljanu. Ajme, bilo mi je tako drago što sam ih vidjela i ujedno žao što nisam vidjela ostale. Sva mi je ta situacija i sama bolnica vratila puno uspomena na divne trenutke koje sam sa njima provela u bolnici. Otišle smo gore na odjel i bilo mi je užasno drago kada sam vidjela Damira, Danijela i Matiju. (časnu malo manje)
U jedanaestici se sada nalaze tri male bebice i to me jako pogodilo. Nadajmo se da će sa njima sve biti u redu. Do sljedećeg puta veliki pozdrav!!