Za nekoliko je mjeseci stigla i ortoza. A s time i šok. Ja sam zamišljala jedan jednostavan elastičan komad tkanine koji če obujmiti moja leđa i u kojem ću se normalno kretati. Ali, ispred sebe sam vidjela ogroman, krut, nekako neprijateljski nastrojen komad plastike. Nije ni čudo, za jedno krhko biće (i fizički i psihički), takvo je strano tijelo predstavljalo oklop kojim odbijam sve oko sebe. Ortoza je zaista bila grozna i bezosječajna, nije bila na sklapanje, nego je imala 8 šarafića, pa se zatvarala i otvarala odvijačem. Ja nisam imala snage da ju sama zašarafim, pa je to svaki put morao napraviti tata. Jedna je jako velika mana te ortoze bila i ta što ju nisam sama mogla skinuti sa sebe. Prve sam se noći sa ortozom probudila u krevetu i osjetila da me jako steže. Počela sam duboko disati, no to je disanje postajalo sve teže i počela sam se gušiti. Teško sam prikupila snage da dozovem tatu koji ju je skinuo sa mene. Ovime ne želim zastrašiti ljude koji kreću nositi ortozu, nego samo istaknuti njihovu nepraktičnost. Danas su ortoze ipak prilagođenije. Eh, sada. Bilo je teško jednom, pomalo razmaženom djetetu objasniti da je ortoza nešto korisno, što će mi pomoći. Zaista sam ju mrzila. Predstavljala je mog najvećeg neprijatelja. Nisam podnosila kako mi oteževa disanje punim plućima i kako se urezuje u moje kukove, rebra i ključnu kost. Najprije sam ju nosila samo po noći, dok spavam. Mnogim je ljudima najteže nositi ju na spavanje, ali meni to nije predstavljalo problem, pošto sam inače velika spavalica i ništa mi ne može omesti moj najdraži hobi. Nakon par dana počela sam ju nositi i po kući. Sječam se da ju nisam nikako podnosila, ali roditelji me nisu prisiljavali na nošnju. Jednostavno su mi prepustili odgovornost nad njom, i ja sam se s time slagala. Dogovor je bio da ju nosim po kući na spavanje, jer nije bilo te sile koja bi me nagovorila da ju nosim u školi. Moram samo napomenuti da sam u to vrijeme počela trenirati veslanje i drago mi je da sam ga trenirala pune četiri godine, sa užitkom, iako su mi svi govorili kako veslanje nije dobro za moju kralješnicu. Moram pohvaliti mog trenera koji je sa razumijevanjem prihvatio moju skoliozu i potrudio se napraviti mi prilagođene oblike treninga, a da se ja nisam osječala manje vrijednom. Vratimo se sad ortozi. Jednom sam ju u životu nosila izvan dvorišta i to u naselje, na igru s djecom, potpuno nesvjesno. Jedan je dječak primjetio kako se kroz jaknu ističe šipka na leđima i krenuo rukom prema mojim leđima. Srce mi je zakucalo i sječam se da sam se osječala jako neugodno. Očekivala sam ismijavanje i negativnu reakciju. No, toga uopće nije bilo. Dječaku je naime moja ortoza bila zanimljiva i simpatična. Kod novog sam ortopeda dobila vježbe koje sam uporno radila skoro svaki dan pune četiri godine. Ne bih sada o mome gledištu na odnos sa ortozom i kralješnicom, o tome ću pisati u sljedećim tekstovima. Promijenila sam puno pulskih ortopeda, no svi su me odreda razočarali. Za dane velike svote novca dobivala sam nesigurnu pomoć koja nije pružala rezultate. Iako sam se trudila raditi vježbe i nositi ortozu, u četiri je godine moja krivulja narasla na gornje iskrivljenje od 60 i donje od 70. No sada, u zadnjih godinu dana, pojavilo se jedno riješenje koje mi se čini uvjerljivo i sigurno. O čemu se radi, otkrit ću za par dana.