Moje se riješenje pojavilo prije malo više od godinu dana. Nije to bilo neko prosvjetljenje, niti je to neko riješenje bez mane, ali je to postupak koji mi se čini najučinkovitiji, siguran je, a cijela Hrvatska, pa i okolica uveliko prihvača taj način liječenja. Ako ste imalo upućeni u skoliozu i ortopede sigurno ste čuli za doktora Kovača.
E, pa ja i moji roditelji do nedavno nismo bili upučeni. Godinama smo se povlačili po raznim bolnicama i slušali kako se moja kralješnica nikad neće moći ispraviti. Nitko se nije ni usudio spomenuti kako postoji rutinska operacija kralješnice, koja se svaki drugi dan obavlja u Zagrebu, kao logično riješenje za sve skolioze. Sasvim smo slučajno doznali za doktora Kovača i uputili se na pregled. Došli smo u njegovu privatnu ordinaciju i doktor me, bez puno razmišljanja, upisao za operaciju. Još jedan iznenadan šok za mene, ali pozitivan. Iako je pregled bio kratak, doktor mi je objasnio da je zasad dovoljno da sam na listi za operaciju, 120-a po redu, što znači da mogu očekivati operaciju za godinu i pol. Vrativši se kući, krenulo je moje raspitivanje o operaciji. Dopisivala sam se i upoznala sa mnogo cura koje su operirane i shvatila da ne bih trebala tako olako shvačati operaciju. Opet, neću pisati o samom postupku, nego o mom stavu prema operaciji. Naravno da me strah. Ipak, u svakoj operaciji ima rizika, no odlučila sam, i ne želim odustati. To je moje konačno riješenje i trudit ću se oko njega. U zadnjih sam godinu dana nastavila raditi vježbe, a i dobila sam novu ortozu. Imala sam tri posjeta Dubravi, bolnici gdje doktor Kovač radi. Moji utisci ne bi trebali utjecati na nikoga, pa na kraju ni na mene, ali na prvi mi se pogled, bolnica i svo liječničko osoblje u njoj, zgadi. Dubrava je, kao zgrada, meni osobno, zastrašujuča. Zelena, plastična, bez prozora. Unutra se nalazi mnoštvo nervoznih, zbunjenih pacijenata i jako zaposlenih, pomalo neodgovornih doktora. Znam da zvučim prekritično i znam da je u rijetko kojoj bolnici stanje bolje, ali nekako sam, u zadnjem kutku podsvijesti, priželjkivala da sve bude savršeno. No bez mani ovaj svijet ne bi bio savršen. Uglavnom, u sva sam tri posjeta bolnici najprije čekala po 4,5 sati da bi došla na red. Doktor Kovač zna biti jako neugodan, no na kraju se ispostavi da on obavlja svoj posao, koji nije nimalo lagan i trebamo mu zahvaliti što postoji. Sljedeći put pišem o novoj ortozi.