Savršeni marginalac

nedjelja, 03.07.2016.

Kako je Mamić uništio kult reprezentacije

Svi mi koji smo odrastali uz utakmice reprezentacije Hrvatske smo slušali o tom fenomenu, o tom nekakvom kultu reprezentacije sa kojim smo mi Hrvati blagoslovljeni za razliku od naprimjer naših najljućih rivala Srba. I taj nam kult dakako ne omogućuje da naš desni bočni pretrči 100 metara ispod devet sekundi, ali nam u startu omogućuje psihološku prednost nad protivnikom koja njih natjera da automatski natrpaju gaće kad ugledaju kockasti dres.

E pa znate što, on je zbilja i postojao. Barem u našim očima. Svi su nas se bojali i tako smo nekad i pristupali utakmicama. Jer mi smo Hrvati, mi smo Hrvatska. Što znači da smo mi zakon i naše ime ovdje odsad znači pravda. Ta zabluda nam je omogućila da jedan Otto Barić odvede skupinu neviđenih antitalenata na europsku smotru 2004. u Portugalu i odigra časno tri utakmice u skupini i bez obzira na ispadanje svi smo bili zadivljeni što je jedna takva nogometno bijedna momčad držala Francuze u šahu do posljednjih minuta i povela protiv Engleza u zadnjem kolu skupine. A tu je dakako i Pršo, novi urbani mit nogometnih zanesenjaka, čovjek koji je došao od nikud i odjahao ravno u legendu.

Čak i ona toliko opjevana generacija vatrenih iz 1998. godine koja se okitila svjetskom broncom nije bila skupina nogometnih genijalaca kako se danas govori mladima koji se toga ne mogu sjećati. Bila je to solidna skupina kvalitetnih igrača, ali daleko od neke nogometne kreme svjetskog nogometa. Šuker je već bio preselio na klupu Reala u to vrijeme, Boban kao i uvijek, vječno u rotaciji Milana, zvijezde na zalasku, daleko od jednog Rakitića i Modrića koji su danas u svom primeu i glavni kreatori igre dva najvažnija kluba današnjice, Real Madrida i Barcelone.

Ali imali su to nešto, što ova skupina igrača nema!

Slabljenje tog kulta moglo se već namirisati u Bilićevoj eri. Bilo je nas koji smo se tješili onom velikom pobjedom u Istanbulu i časnim partijama protiv Italijana i Španjolaca, kasnije i finalista tog istog prvenstva, mada smo duboko znali da je sve izgubljeno pošto je Mamić osvajao i proširivao svoju moć da bi uskoro svi oni, od izbornika do igrača postali nebitni u njegovoj privatnoj igri. Demonstracija moći. Zato molim vas, prestanite mi spominjati Čačića jer ovdje ne pričamo o sporednim likovima.

Mamić je jedan od najvećih primjera zašto moramo paziti kako odgajamo svoju djecu. Kako im usaditi zdravu ambicioznost koja se neće vremenom pretvoriti u kronični poremećaj osobnosti i neutaživi egoizam.

Mamić je to nešto zvano kult nepovratno uništio. Tu i tamo blesne koji flash koji nam podgrije nadu da još nije sve izgubljeno, poput Ćorluke koji bi onog dana prije iskrvario na terenu nego izašao iz igre, ali sve je to premalo. Novac je postao prebitan. (Sasvim moguće da je oduvijek bio najbitniji, samo što mi mali i nebitni to nismo shvaćali i vjerovali smo u bajke)

Onda promatram njega kako mi se kezi sa onim svojim lažnim porculanskim zubima. Žao mi ga bude. Koliko god to ludo zvučalo dijelimo ja i Mamić puno toga zajedničkog. Kad gledam onaj video isječak iz jedne od epizoda Malnarove noćne more gdje drži u krilu Jajana, jednog od heroja Zagreba sa margine društva i plačući s' njim tješi ga zbog oca kojeg ovaj nikad nije upoznao ja vidim čovjeka koji je imao potencijala postati mnogo više od najvećeg zla hrvatskog nogometa, personifikacije bolesne ambicioznosti i čovjeka koji je uspio unišititi jedan kult, jednu strast i emociju koja se - barem u mom slučaju - nikad neće vratiti. Usput uništio mi je i ljubav prema nogometu općenito jer u trenutku dok ja ovo pišem Island - jedna od najljepših nogometnih priča ovog desetljeća - igra svoju najveću utakmicu u povijesti, četvrtfinale europskog prvenstva protiv domaćina Francuske, a mene to baš nimalo ne uzbuđuje.

utorak, 28.06.2016.

Brexit

Ponekad sam imao osjećaj da odrastam u prilično dosadnom svijetu, barem kad se radi o lijepoj našoj EU. Realno, moj osobni komfor ništa nije ugrožavalo, a za raju po svijetu, od obale Gaze do ukrajinskih ratišta, imam duboko suosjećanje ali i svijest da im ja osobno nikako ne mogu pomoći. Kod nas u EU, dosada buraz. Nema velikih ratova, kuge, virusa, gladi, rata, nema novih pokreta, novac je nova religija, a MMF bogomolja kako je to rekao u jednoj svoj pjesmi Damir Avdić. Prestao sam upotpunosti pratiti politička dešavanja i nekako sam se preporodio od tada i napredovao kao ljudsko biće. Nije više bilo ničeg da me truje.

Pijem neki dan pivo kod jednog dobrog prijatelja i on mi usput baca informaciju da su Britanci izglasali izlazak iz europske unije, vijest koja me uzbuđuje na jedan čudan način. Uglavnom me instantno zabrinjava iako nemam pojma o čemu se točno radi. Sklon sam misliti da se slično osjećao i neki Hans iz Hamburga, kad mu je otac rekao da je Hitler pobijedio na izborima 1933. godine. Ili neki Edin iz Bugojna kad je čuo vijest da je Tito umro 1982. godine. Osjećaš da se dešava nešto veliko, što bi u budućnosti moglo izazvati velike potrese iako sad naizgled ne izgleda prestrašno.

Malo sam zagrebao po vijestima, kolumnama i komentarima na forumu pokušavajući donijeti neki svoj stav o svemu tome - a ja sam jedan od onih koji se trsi imati stav o svemu i svačemu - ali ništa. Još sam zbunjen. Sve je to povuci potegni, kao što i rezultati referenduma kažu. Svi imaju svoje stavove zašto je dobro što je Britanija van EU, zašto bi bilo dobro da je ostala unutra, ali i jedni i drugi ne mogu sa sigurnošću pričati o posljedicama, a one me i jedino brinu.

Nije ovo mala stvar, po prvi put u povijesti jedna zemlja izlazi iz EU. Definitivno nije mala stvar. Budućnost cijelog projekta ujedinjene Europe je pod upitnikom, budućnost ujedinjenog kraljevstva još pod većom.

Nije me začudilo što je politička opcija koja je zagovarala odvajanje od EU koristila jedno od najprljavijih i istovremeno najefikasnijih oružja, sijanju straha od imigranata, čudnih ljudi, čudnog imena koji su se pojavili nepozvani i prijete istrijebiti domaćine kroz sljedećih nekoliko stoljeća.
Smatram se anacionalnim i to ima svoju kronologiju i nije definitivno pozersko stanje uma, ali o tome jednom drugom prilikom. Možda me zbog toga iskreno zaboli briga tko će ovdje biti za 500 godina. Rusi, Ameri, Italijani, Turci, Tatari, ono, baš me zaboli. Nismo ni mi ovdje oduvijek. Migracije, seobe naroda i sve što dolazi u paketu je konstanta od postanka svijeta. Bojati se toga mi je malo čudno, isto kao bojati se evolucije.

Sa druge strane trudim se imati razumijevanja za ljude koji imaju malo razvijenije patriot emocije od mene i mogu se složiti da je strah donekle i opravdan i ima svoje argumente, ali u svakom slučaju je pretjeran, pogotovo ako uzmemo u obzir način na koji se problem imigranata predstavlja od strane tih populističkih opcija širom svijeta.

Ponekad imam osjećaj da moraš biti retardiran da nasjedneš na tu spiku, ali to naravno nije točno jer nitko nije imun na to. Imam i u vlastitoj obitelji primjer rođenog oca koji je na doseljavanje jedne kineske obitelji u naše malo mjesto odakle vučem korijene reagirao poprilično neprikladno, toliko neprikladno da sam se zapitao kako je jedan takav čovjek uspio odgojiti slobodoumnog mladića širokih svjetonazora poput mene (usta moja hvalite me). Možda je istina u tome da me nikad i nije odgajao, nego mi je prepustio slobodu misli, što je opet pohvalno.

Da se vratimo na posljedice, trenutno nemam pojma što će biti niti se trudim izigravati forum stručnjaka koji sve zna i predviđa sve kao da mu je sami Nostradamus tatica. Takvih svakako imamo na bacanje. Moglo bi biti potresa, moglo bi i ne biti. Odlučio sam po prvi put ne imati svoj stav o nečemu. Sad tražim sebično ove naoko nebitne posljedice koje meni idu u korist. Evo, naprimjer, turistička posjeta Londonu od sada mi je ekonomski puno prihvatljivija, jer ću za svoj euro dobiti puno više funti nego prije. I to mi je baš fora! A prijatelj sa kojim sam pio pivo dok mi je javljao ovu novost je rekao da je ovo po prvi put da se jedna zemlja odlučuje odvojiti od nečega i da nitko ne zvecka oružjem i prijeti tenkovima. Festival demokracije i poštovanja tuđih izbora. Nije ni to za baciti!

ponedjeljak, 27.06.2016.

Malo o UFC-u, McGregoru i apsolutnoj slobodi

Najpopularnija borilačka promocija današnjice - američki UFC - svoj status neprikosnovenih vladara borbe u kavezu izgradila je na balansiranju sporta i show biznisa i održavanje te ravnoteže je jedan od najvećih izazova sa kojim se svakodnevno susreću. Balansirati nije lako, novac je proklet i ima tu misiju da zavlada sa osobom i njenim mislima, da te natjera da doneseš nepromišljenje odluke koje te mogu skupo koštati u budućnosti. Moram priznati Danu Whiteu, braći Ferttiti i ostatku ekipe iz sjene kako se uspješno nose sa tim prokletstvom. Koliko god da vole novac, nisu nikad dopustili da im ovlada zdravim razumom. Nisu pohlepnici koji trpaju u vreće dok mogu sa strahom da će izvor brzo presušiti. Dečki su vizionari.

I tako nisu dopustili Conoru McGregoru da ih ucijenjuje. Najveća i neprikosnovena MMA zvijezda današnjice je u jednom trenutku pomislila da je postala veća od same organizacije koja ga je učinila velikim. I odlučio je izazvati tu ekipu na obračun! Na stol je stavio ogromnu količinu novca, lupio šakom i rekao bit će po mome ili gubite sve ovo. Ja sam ovdje tata, a ne vi, da mene nema ne bi imali kruha za jesti. Zaboravio je Conor dakako da je ta ekipa oduvijek imala kruha za jesti i da nisu svi preko noći postajali umišljene i nepromišljene zvijezde poput njega.

Za razliku od fizičkog dvoboja u kavezu gdje je McGregor jedan od neprikosnovenih i neustrašivih, u ovom drugom obračunu McGregor je početnik i sigurno mu nisu najjasnija niti osnovna pravila, iako mu je mama sigurno mnogo puta ponovila da se ne grize ruka koja te hrani. U tom obračunu gdje je puno više toga na stolu, jer osim hrpe novca tu je još i ugled i tašti egotripovi likova koji su stvorili tvornicu novca gotovo iz ničega i za kojih je jedan Conor McGregor obični mali miš, potrošna roba kao i stotine prije njega, od Randy Couturea, Chuck Lidella do Brocka Lesnara. To su ljudi koji su stvorili gotovo savršen sistem u kojem ih niti jedan pohlepni borac i njegov menadžer neće moći držati u šahu. I ljudi koji će bez problema pljunuti na hrpu milijuna na stolu, ako im ona ugrožava priljev novca u budućnosti i još bitnije status zajebanih američkih motherfuckera koje nitko na svijetu ne može zajebati, pogotovo ne neki riđokosi europski seljačić od kojeg su oni napravili planetarnu pop ikonu. Oni se ne boje nikoga, toliko su dominantni da svoju tkz. konkurenciju uglavom tapšaju po ramenu u maniru starijeg brata. Toliko su uvjereni u vlastitu briljantnost da svojim borcima slobodnu poručuju da testiraju tržište, nikoga ne vežu robovlasničkim ugovorima i svi imaju pravo otići. Njihovi lanci su slava, novac i borilački dignititet, super paket tri u jedan kojeg niti jedna druga promocija ne može osigurati svojim borcima.

McGregor je odlučio progutati govno sa tužnim saznanjem da ga posjeduju. Za utjehu mu i dalje ostaje već spomenuti paket, slava, novac i borilački dignititet. Štoviše, "Fighting Irish" je nacionalna ikona kao niti jedan drugi borac prije njega. Može sutra otići u mirovinu i prestat se boriti. Ali dok god se bori morat će biti mali, poslušni i ponizni vojnik jednog velikog UFC-a. I nekako čisto sumnjam da se osjeća dobro sa tim saznanjem i bojim se da ga taj poraz boli više nego zahvat Nate Diaza kojim ga je ovaj majstor brazilske jiu jitse prisilio na prvo tapkanje otkad je postao "netko i nešto" u ovom današnjem nastranom facebook/twitter svijetu bolesnih egotripova u kojima jedino vrijediš ako si upravo "netko i nešto". I nekako čisto sumnjam će to ikad više biti isti onaj Conor McGregor, neustrašivi lav sa nemjerljivom količinom samopouzdanja koja se najbolje vidi na video snimci od prije šest godina kada još uvijek mladi, bubuljičavi i anoimni Conor nasmijava kamermana izjavom da će jednog dana biti prvak svijeta. I kad takva osoba spozna da nebo nije granica, štoviše da su granice ponekad niže nego što smo sanjali, to mora ostaviti nekog traga na psihi.

Conor će se nastaviti boriti, jer čovjek poput njega ne odustaje lako. Privremeno se povukao, regrupira snage i slaže novu taktiku. I ta njegova borba za raspodjelu moći i komad torte sa velikim dečkima puno je interesantnija od doslovne borbe u kavezu gdje će po mojoj procjeni našamarati mlađeg Diaza u revanšu kao nitko prije njega i dokazati da je prva borba bila splet nesretnih okolnosti.

Apsolutna sloboda je mit. U današnjem svijetu sloboda je limitirana i svi postaju - prije ili kasnije - robovi samih sebe, robovi svoje udobnosti i svog komfora. I kad se zanesemo u lažnoj fotošopiranoj slici vlastite snage i veličine, nepreostaje nam ništa drugo nego kleknut na koljena i popušiti ga onima većima i snažnijima i sve to za svoje dobro.

ponedjeljak, 20.06.2016.

Pendrek lomi kosti, ali srce nikad

Ovo je prvenstveno priča o jednom dečku koja se na nekim mjestima možda i poklapa sa mojim iskustvima ili iskustvima nekih ljudi koje poznajem, pa može biti autobiografska fikcija, ali nikako ispovijest.

Engleska i njena prijestolnica London podarili su nam toliko lijepih stvari da mi koji se trsimo biti zapadnjaci toga ponekad i nismo svjesni. Npr. u glazbi dali su nam floyde.Ali dali su nam i neke malo manje lijepe stvari, ali ako ništa barem fascinantne. I ne, nije ovo priča o dečku koji više voli pojesti englesko govno nego hrvatski gastronomski specijalitet, poznajem nekolicinu takvih i zbilja su naporni. Ali pokažite mi hrvatske floyde ili odjebite sa takvim usporedbama.

Taj dečko je oduvijek davao prednost domaćim stvarima, kad je u pitanju pop kultura od glazbe, filmova, nekih trendova pa na dalje. Ali problem je nastao kad je dovoljno odrastao da zamijeti kako je većina tog našeg samo blijeda kopija originala. I to je problem sa današnjom urbanom omladinom ovih istočnoeuropskih vukojebina, predobro pričaju engleski, pametniji su od političara koji ih vode i ne možeš im prodavati muda pod bubrege kao njihovim očevima. Oni piju vodu sa izvora, a ne petsto kilometara nizvodno kad je sva zapišana, zagađena i bezvrijedna, štoviše opasna jer te može zaglupiti.

Casual kulturu (za ove neupućene u tematiku, casual potiče iz Engleske i vremenom širi se na sve ostatke svijeta, osim onih gdje bereš pamuk za 5 centi dnevno ili gdje ženu kamenuju ako prevari čovjeka) je prihvatio jer ga je fascinirala i realno jer ga je jedina donekle prihvatila nakon što je ranije dobio odbijenicu od punkera za čije je ukuse bio prematerijalistički nastrojen kako mu je rekla jedna ispirsana pička dok je još bio prištav. Poslije nekoliko godina ista ta je preko veze sjela u fotelju jednog od onih izmišljenih radnih mjesta u državnoj službi kojim najveće dvije političke stranke u Hrvata časte svoje poslušnike.. Ali da, imao je tu potrebu pripadati nečemu i istovremeno ne biti kao drugi.

Nije mu bio problem promijeniti dres jer se casual na mnogim mjestima poklapa sa punkom, a i sam je jednim dijelom nastao iz istog. Plus dečko je oduvijek bio spretan sa šakama, a bome niti noge mu nisu bile za baciti.

Težio je onom idealu svih casualaca, pametan, uspješan, mišićav sa još većim i mišićavijim srcem, kojeg jednako cijene i vole kako ljudi unutar te subkulture, tako i oni koji nemaju veze sa tim samo znaju da je on jedan dobar dečko koji ima tu manu da se voli vikendom izludirati na stadionu, ponekad pošibati zbog svojih sumnjivih ideala. I bila mu je to fora, izgled i reputacija bad guya koji je istovremeno normalan, da normalniji ne može biti.

Brzo ju je priglio, ali isto tako i odbacio kad je nakon početnog ushita shvatio da ima tu dosta fejkanja i laži kao uostalom u svim subkulturama ovoga svijeta. A iako to nikad ne bi priznao svojim suborcima, nije baš uživao vraćati se doma razbijene glave.

Ali najveći problem je imao sa filozofijom pokreta. Cilj je pomicati letvicu i postavljati nove standarde. To danas rademožda ruski i poljski casualci, dok hrvatski kasne već deset godina. Nije volio način odijevanja. Bio mu je besmislen jer je prvenstveno osmišljen da bi se vizualno utopio u sredinu u kojoj se živi i da bi jednom drotu bilo teže prepoznati navijača u masi ljudi, a ne da bi nas razdvajao po socijalnom statusu. I što oni rade?

Umjesto da se počnu odijevati u skladu sa običnim prosječnim čovjekom u Hrvatskoj - a to nije super brendirana odjeća niti majica žuja je zakon, nego neka sredina - on počinje furati bijele lacostice koje koštaju gotovo kao pola mjesečne plaće njegove mame koja radi na kasi u Konzumu. I precijenjene Fred Perry polo majice. A oni najluđi od njih su furali Burberry šilterice i Stone Island jakne. Nekako su usput zaboravili da je ono standardno u Londonu i Kopenhagenu, kod nas preluksuzno. Umjesto da se utope u masi, oni su birali biti primjećeni. Danas je situacija malo bolja jer su profurani neki brendovi koji su nam ekonomski dostupni, ali u njegovo vrijeme svaki jebeni hrvatski drot ih je namirisao na 10 kilometara zbog jebenih bijelih tenisica i kariranih šilterica.

Nije dugo bio dio toga, prvo jer mu je dosadilo i to nikad nije reprezentiralo njega u cijelosti kao osobu kakva uistinu jeste, a i počeo je tražiti dlaku u jajetu i oblikovati tu kulturu prema sebi umjesto da se utopi u nju. Razočarao se u neke svoje idole koje je vjerno pokušavao prekopirati, ali isto tako postajao je presnažan individualac. Ali i nije nikad pobjegao skroz od nje kao neki koje poznaje i koji su u četrdesetima išli precrtavati svoje tetovaže i glave bulldoga pretvarati u neke besmislene crteže. Postao je vanjski suradnik. I dalje je bio tu za grupu, ali znali su da ga smiju aktivirati samo kad gori pod nogama. Koliko god to bilo teško, našao je bezbolan način da ode i istovremeno zadrži dignitet.

To iskustvo kao i sva ostala ipak je ostavilo nekog traga na njemu. I ne radi se tu o tetovaži, izbrijanoj glavi, solidnoj borbenoj spremi, polo majicama i kariranim šiltericama i svim tim imidž elementima koje manje više i dalje slijedi (iako ja kao treće lice nemam pojma zašto), radi se o tome da je i dalje spreman dati sve za ljude koje voli, žrtvovati se i u ime toga ići do nekih granica lojalnosti nepoznate nama normalnima. Zbog toga je ponosan na sebe i zbog toga je ponosan na casual kulturu i njeno kratko prisustvo u njegovom životu. Ideali su mu možda malo drugačiji, ali i dalje je to isti onaj fajter, krvoločni hunter, vječni ratnik podzemlja što bi Stole rekao.

"A man who stands for nothing, will fall for anything." Malcolm X

četvrtak, 16.06.2016.

Ne želim se više igrati

Oduvijek sam želio biti veliki igrač. Sa zavišću u očima koja graniči sa mržnjom promatrao sam plejadu mangupa koji su prodefilirali mojim životom uključujući i neke likove iz moje bližnje obitelji. Nisu bili ni po čemu posebni osim što su imali tu nelogičnu i neobjašnjivu moć da natjeraju žene da im jedu iz ruke nakon nekoliko rečenica. A nekad nisu trebali ni usta otvoriti!

Dugo godina sam razvijao svoj stil. Koji je nekad palio, nekad i ne, a rupe u taktici sam popunjavao svakim novim iskustvom.

I došao gotovo do savršenstva i osjetio onaj barnejstinsonovski osjećaj moći koji samo velikani među nama jebačima uspiju osjetiti.

Onda je došla ona.

Od tad ja mislim samo na njene zelene oči i njen osmijeh. I prizivam ton njenog glasa koji mi kaže da sam preloš svaki put kad je uspijem nasmijati nevjerojatno glupom i djetinjastom forom.

Od tad me briga jesam li igrač ili ne, osjećam se kao pobjednik i želim samo disati u njenoj blizini.

P.S. Bio bi ja i patetičniji, ali ona ovo čita, a patetiku ne podnosi (wannabe hladna ko špricer).

ponedjeljak, 13.06.2016.

Povratak u budućnost 1

Draga moja nerođena djeco,

Radite ono što želite od svog života! To vam sad govorim - tek mi je 27 - jer znam kad zbilja dođe vrijeme da počnete svoj život, neću biti tako razuman. Znat ću što je bolje za vas. Uvjeravat ću vas da vam je bolje upisati ovaj fax od onoga, da vam je bolje raditi ovaj posao od onoga, da vam je bolje živjeti tamo nego vamo. Jednostavno gledat ću što je bolje za mene i pod krinkom roditeljske ljubavi nametat vam svoju sliku onoga kakvi bi vi trebali biti, a to je ništa drugo do projekcija onoga što sam ja trebao biti, a nisam nikad uspio. Ali neću biti toga svjestan, bit ću star i glup!

Zato, budite čvrsti. Pošaljite me slobodno u kurac kad zaslužim. Budite buntovni, budite svoji. Budite glas, a ne eho.

Pošaljite u kurac i one što će vam se smijati samo zato što se drukčiji. Što bi rekao striček Charles Bukowski, smijte se vi njima zato što su isti.

Realizirajte se! Pronađite svoju sreću neovisno o mom poimanju sreće koja će gotovo sigurno biti u potpunoj suprotnosti sa vašim poimanjem. Koji ja kurac znam! Ja sam stari prdonja kojeg vrijeme gazi, a vi tek širite svoja krila.

Zato letite i ne obazirite se na mene!

Ali jedno ne zaboravite. Ja vas volim. I samo zbog toga imam pravo i na greške. Vi ste mlađi i pametniji, vi morate opraštati. Vi morate imati razumijevanja. Vi postajete roditelji, a ja ću postati vaše dijete.

<	srpanj, 2016
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv