Oduvijek sam želio biti veliki igrač. Sa zavišću u očima koja graniči sa mržnjom promatrao sam plejadu mangupa koji su prodefilirali mojim životom uključujući i neke likove iz moje bližnje obitelji. Nisu bili ni po čemu posebni osim što su imali tu nelogičnu i neobjašnjivu moć da natjeraju žene da im jedu iz ruke nakon nekoliko rečenica. A nekad nisu trebali ni usta otvoriti!
Dugo godina sam razvijao svoj stil. Koji je nekad palio, nekad i ne, a rupe u taktici sam popunjavao svakim novim iskustvom.
I došao gotovo do savršenstva i osjetio onaj barnejstinsonovski osjećaj moći koji samo velikani među nama jebačima uspiju osjetiti.
Onda je došla ona.
Od tad ja mislim samo na njene zelene oči i njen osmijeh. I prizivam ton njenog glasa koji mi kaže da sam preloš svaki put kad je uspijem nasmijati nevjerojatno glupom i djetinjastom forom.
Od tad me briga jesam li igrač ili ne, osjećam se kao pobjednik i želim samo disati u njenoj blizini.
P.S. Bio bi ja i patetičniji, ali ona ovo čita, a patetiku ne podnosi (wannabe hladna ko špricer).
Post je objavljen 16.06.2016. u 22:19 sati.