Marketing
Kako je Mamić uništio kult reprezentacije
Svi mi koji smo odrastali uz utakmice reprezentacije Hrvatske smo slušali o tom fenomenu, o tom nekakvom kultu reprezentacije sa kojim smo mi Hrvati blagoslovljeni za razliku od naprimjer naših najljućih rivala Srba. I taj nam kult dakako ne omogućuje da naš desni bočni pretrči 100 metara ispod devet sekundi, ali nam u startu omogućuje psihološku prednost nad protivnikom koja njih natjera da automatski natrpaju gaće kad ugledaju kockasti dres.
E pa znate što, on je zbilja i postojao. Barem u našim očima. Svi su nas se bojali i tako smo nekad i pristupali utakmicama. Jer mi smo Hrvati, mi smo Hrvatska. Što znači da smo mi zakon i naše ime ovdje odsad znači pravda. Ta zabluda nam je omogućila da jedan Otto Barić odvede skupinu neviđenih antitalenata na europsku smotru 2004. u Portugalu i odigra časno tri utakmice u skupini i bez obzira na ispadanje svi smo bili zadivljeni što je jedna takva nogometno bijedna momčad držala Francuze u šahu do posljednjih minuta i povela protiv Engleza u zadnjem kolu skupine. A tu je dakako i Pršo, novi urbani mit nogometnih zanesenjaka, čovjek koji je došao od nikud i odjahao ravno u legendu.
Čak i ona toliko opjevana generacija vatrenih iz 1998. godine koja se okitila svjetskom broncom nije bila skupina nogometnih genijalaca kako se danas govori mladima koji se toga ne mogu sjećati. Bila je to solidna skupina kvalitetnih igrača, ali daleko od neke nogometne kreme svjetskog nogometa. Šuker je već bio preselio na klupu Reala u to vrijeme, Boban kao i uvijek, vječno u rotaciji Milana, zvijezde na zalasku, daleko od jednog Rakitića i Modrića koji su danas u svom primeu i glavni kreatori igre dva najvažnija kluba današnjice, Real Madrida i Barcelone.
Ali imali su to nešto, što ova skupina igrača nema!
Slabljenje tog kulta moglo se već namirisati u Bilićevoj eri. Bilo je nas koji smo se tješili onom velikom pobjedom u Istanbulu i časnim partijama protiv Italijana i Španjolaca, kasnije i finalista tog istog prvenstva, mada smo duboko znali da je sve izgubljeno pošto je Mamić osvajao i proširivao svoju moć da bi uskoro svi oni, od izbornika do igrača postali nebitni u njegovoj privatnoj igri. Demonstracija moći. Zato molim vas, prestanite mi spominjati Čačića jer ovdje ne pričamo o sporednim likovima.
Mamić je jedan od najvećih primjera zašto moramo paziti kako odgajamo svoju djecu. Kako im usaditi zdravu ambicioznost koja se neće vremenom pretvoriti u kronični poremećaj osobnosti i neutaživi egoizam.
Mamić je to nešto zvano kult nepovratno uništio. Tu i tamo blesne koji flash koji nam podgrije nadu da još nije sve izgubljeno, poput Ćorluke koji bi onog dana prije iskrvario na terenu nego izašao iz igre, ali sve je to premalo. Novac je postao prebitan. (Sasvim moguće da je oduvijek bio najbitniji, samo što mi mali i nebitni to nismo shvaćali i vjerovali smo u bajke)
Onda promatram njega kako mi se kezi sa onim svojim lažnim porculanskim zubima. Žao mi ga bude. Koliko god to ludo zvučalo dijelimo ja i Mamić puno toga zajedničkog. Kad gledam onaj video isječak iz jedne od epizoda Malnarove noćne more gdje drži u krilu Jajana, jednog od heroja Zagreba sa margine društva i plačući s' njim tješi ga zbog oca kojeg ovaj nikad nije upoznao ja vidim čovjeka koji je imao potencijala postati mnogo više od najvećeg zla hrvatskog nogometa, personifikacije bolesne ambicioznosti i čovjeka koji je uspio unišititi jedan kult, jednu strast i emociju koja se - barem u mom slučaju - nikad neće vratiti. Usput uništio mi je i ljubav prema nogometu općenito jer u trenutku dok ja ovo pišem Island - jedna od najljepših nogometnih priča ovog desetljeća - igra svoju najveću utakmicu u povijesti, četvrtfinale europskog prvenstva protiv domaćina Francuske, a mene to baš nimalo ne uzbuđuje.
Post je objavljen 03.07.2016. u 22:11 sati.