Marketing
Pendrek lomi kosti, ali srce nikad
Ovo je prvenstveno priča o jednom dečku koja se na nekim mjestima možda i poklapa sa mojim iskustvima ili iskustvima nekih ljudi koje poznajem, pa može biti autobiografska fikcija, ali nikako ispovijest.
Engleska i njena prijestolnica London podarili su nam toliko lijepih stvari da mi koji se trsimo biti zapadnjaci toga ponekad i nismo svjesni. Npr. u glazbi dali su nam floyde.Ali dali su nam i neke malo manje lijepe stvari, ali ako ništa barem fascinantne. I ne, nije ovo priča o dečku koji više voli pojesti englesko govno nego hrvatski gastronomski specijalitet, poznajem nekolicinu takvih i zbilja su naporni. Ali pokažite mi hrvatske floyde ili odjebite sa takvim usporedbama.
Taj dečko je oduvijek davao prednost domaćim stvarima, kad je u pitanju pop kultura od glazbe, filmova, nekih trendova pa na dalje. Ali problem je nastao kad je dovoljno odrastao da zamijeti kako je većina tog našeg samo blijeda kopija originala. I to je problem sa današnjom urbanom omladinom ovih istočnoeuropskih vukojebina, predobro pričaju engleski, pametniji su od političara koji ih vode i ne možeš im prodavati muda pod bubrege kao njihovim očevima. Oni piju vodu sa izvora, a ne petsto kilometara nizvodno kad je sva zapišana, zagađena i bezvrijedna, štoviše opasna jer te može zaglupiti.
Casual kulturu (za ove neupućene u tematiku, casual potiče iz Engleske i vremenom širi se na sve ostatke svijeta, osim onih gdje bereš pamuk za 5 centi dnevno ili gdje ženu kamenuju ako prevari čovjeka) je prihvatio jer ga je fascinirala i realno jer ga je jedina donekle prihvatila nakon što je ranije dobio odbijenicu od punkera za čije je ukuse bio prematerijalistički nastrojen kako mu je rekla jedna ispirsana pička dok je još bio prištav. Poslije nekoliko godina ista ta je preko veze sjela u fotelju jednog od onih izmišljenih radnih mjesta u državnoj službi kojim najveće dvije političke stranke u Hrvata časte svoje poslušnike.. Ali da, imao je tu potrebu pripadati nečemu i istovremeno ne biti kao drugi.
Nije mu bio problem promijeniti dres jer se casual na mnogim mjestima poklapa sa punkom, a i sam je jednim dijelom nastao iz istog. Plus dečko je oduvijek bio spretan sa šakama, a bome niti noge mu nisu bile za baciti.
Težio je onom idealu svih casualaca, pametan, uspješan, mišićav sa još većim i mišićavijim srcem, kojeg jednako cijene i vole kako ljudi unutar te subkulture, tako i oni koji nemaju veze sa tim samo znaju da je on jedan dobar dečko koji ima tu manu da se voli vikendom izludirati na stadionu, ponekad pošibati zbog svojih sumnjivih ideala. I bila mu je to fora, izgled i reputacija bad guya koji je istovremeno normalan, da normalniji ne može biti.
Brzo ju je priglio, ali isto tako i odbacio kad je nakon početnog ushita shvatio da ima tu dosta fejkanja i laži kao uostalom u svim subkulturama ovoga svijeta. A iako to nikad ne bi priznao svojim suborcima, nije baš uživao vraćati se doma razbijene glave.
Ali najveći problem je imao sa filozofijom pokreta. Cilj je pomicati letvicu i postavljati nove standarde. To danas rademožda ruski i poljski casualci, dok hrvatski kasne već deset godina. Nije volio način odijevanja. Bio mu je besmislen jer je prvenstveno osmišljen da bi se vizualno utopio u sredinu u kojoj se živi i da bi jednom drotu bilo teže prepoznati navijača u masi ljudi, a ne da bi nas razdvajao po socijalnom statusu. I što oni rade?
Umjesto da se počnu odijevati u skladu sa običnim prosječnim čovjekom u Hrvatskoj - a to nije super brendirana odjeća niti majica žuja je zakon, nego neka sredina - on počinje furati bijele lacostice koje koštaju gotovo kao pola mjesečne plaće njegove mame koja radi na kasi u Konzumu. I precijenjene Fred Perry polo majice. A oni najluđi od njih su furali Burberry šilterice i Stone Island jakne. Nekako su usput zaboravili da je ono standardno u Londonu i Kopenhagenu, kod nas preluksuzno. Umjesto da se utope u masi, oni su birali biti primjećeni. Danas je situacija malo bolja jer su profurani neki brendovi koji su nam ekonomski dostupni, ali u njegovo vrijeme svaki jebeni hrvatski drot ih je namirisao na 10 kilometara zbog jebenih bijelih tenisica i kariranih šilterica.
Nije dugo bio dio toga, prvo jer mu je dosadilo i to nikad nije reprezentiralo njega u cijelosti kao osobu kakva uistinu jeste, a i počeo je tražiti dlaku u jajetu i oblikovati tu kulturu prema sebi umjesto da se utopi u nju. Razočarao se u neke svoje idole koje je vjerno pokušavao prekopirati, ali isto tako postajao je presnažan individualac. Ali i nije nikad pobjegao skroz od nje kao neki koje poznaje i koji su u četrdesetima išli precrtavati svoje tetovaže i glave bulldoga pretvarati u neke besmislene crteže. Postao je vanjski suradnik. I dalje je bio tu za grupu, ali znali su da ga smiju aktivirati samo kad gori pod nogama. Koliko god to bilo teško, našao je bezbolan način da ode i istovremeno zadrži dignitet.
To iskustvo kao i sva ostala ipak je ostavilo nekog traga na njemu. I ne radi se tu o tetovaži, izbrijanoj glavi, solidnoj borbenoj spremi, polo majicama i kariranim šiltericama i svim tim imidž elementima koje manje više i dalje slijedi (iako ja kao treće lice nemam pojma zašto), radi se o tome da je i dalje spreman dati sve za ljude koje voli, žrtvovati se i u ime toga ići do nekih granica lojalnosti nepoznate nama normalnima. Zbog toga je ponosan na sebe i zbog toga je ponosan na casual kulturu i njeno kratko prisustvo u njegovom životu. Ideali su mu možda malo drugačiji, ali i dalje je to isti onaj fajter, krvoločni hunter, vječni ratnik podzemlja što bi Stole rekao.
"A man who stands for nothing, will fall for anything." Malcolm X
Post je objavljen 20.06.2016. u 21:33 sati.