savršena prepreka

Mom najmlađem djetetu je smrtna uvreda kad mu kažete da je normalan. Kategorički odgovara da on NIJE normalan. Naravno to proizlazi iz činjenice da isto tako odgovara i kad mu kažete da je zločest, pospan, gladan, malen....Na sve te tvrdnje on odgovara negacijom.
Jednako tako i kad ga pitate jel tvoja mama normalna, on kaže da nije. Za sada, dok je još mali, to nam je simpatično i smiješno ali ne znam da li bu ikad shvatil kaj to uopće znači biti normalan.
Zašto? Pa evo zašto:
Sjedimo neki dan u kafiću moj bivši muž, njegova draga, moj dragi, ja i naši klinci. Pod tim „naši“ se podrazumijeva dvoje djece od bivšeg i jedno od sadašnjeg. Mene djeca zovu „mama“, a njima dvojici se obraćaju sa tata odnosno imenom. Ako bi netko sa strane probao odgonetnuti tko je tu kome kaj mislim da bi mu to teško pošlo za rukom. Da se razumijemo, meni to nije nikakav bed!!! Dapače! Zar nije bolje da je tak nego da se ne smijemo sresti na cesti?!? I sad se vraćam na ono što je normalno, a što nije. Ne kažem ja da je svakako bolje biti rastavljen nego u braku!! Samo vam želim reći da smo mi iako drugima to izgleda nenormalno sasvim normalni. Zapravo smo normalniji od većine obitelji koje ja poznajem. Unatoč tome moj sinčić kaže da on nije normalan.
Ziher je nekaj krivo skopčal.
Ili još ništ ne kopča?
Da, da bit će da je to. Još je premali.
Kad naraste bit će velik i normalan ko i njegova mama.
Ziher!

P.S. Upravo primjetih da su ukinuli kategoriju "razno"!!! I kam da ja sad strpam ovaj post?? Hm...dvoumim se između gastronomije i mode..ili možda glazba???

Već drugi produženi vikend za redom. Imam sreće jer moji direktori vole jedriti i planinariti pa mi stalno nekaj spajamo. Ne bi se oni osudili otići, a da mi ostanemo delati. Moji inženjeri bi mam digli seljačku bunu. I tak sam si malo napunila baterije da izdržim još cijeli sedmi mjesec jer tek u osmom idem na godišnji. Kao najljepše provedeni dan izdvojila bi ovu subotu.
Dragi me probudil oko 5 ujutro i rekel mi da zbudim djecu. Prvo sam mislila da se nekaj dogodilo, a onda sam u hodniku vidjela spakiranu putnu torbu. Nije mi htio reči kam idemo tak da sam klince probudila i rekla im da tata ima iznenađenje za nas.
U 6:00 smo krenuli i to starom Karlovačkom. Nakon toga stara cesta prema Rijeci. Budući da mi nije dao da provirim u torbu nisam znala da li idemo nekam u brda ili možda na more. Dječica su u autu nastavila spavati, a ja sam, koristeći sve svoje ženske smicalice, pokušala navuć dragog da mi prizna kud nas vodi. Kako da mi zemljopis nije jača strana, a i odavno se nisam vozila starom cestom, tek kada smo došli do Kupjaka znala sam da mi je „suđeno“ namakati se u moru taj dan.
Naše odredište bilo je Selce i tam smo ostali do navečer. Usput je još pao i romantičan ručak o kojem vam ipak neću pričati.
I tak nakon višesatnog frljenja na suncu i namakanja u moru krenuli smo domeka. Vraćali smo se po autoputu ali sam ja izrazila želju da u Karlovcu opet odemo na staru cestu.
Tu počinju muke po Koki.
Ostalo mi je u sjećanju da postoji neki prečac do Samobora odmah nakon Jastrebarskog. I stvarno postoji ali odmah NAKON Jastrebarskog. To je bila moja kobna pogreška. Na jednom (a vjerojatno i jedinom) raskršću u Jastrebarskom ja sam ugledala tablu „SAMOBOR“ i sumanuto počela vikat dragom da baš tu mora skrenut . Njemu je to odmah bilo sumnjivo ali se nije štel mešati.
Prava agonija počinje kad nas putokaz za Samobor upućuje na Plješivicu. Tada nam je sve postalo jasno. Moramo proći preko cijele Plješivice da bi došli od Samobora. Mislim, nije to ništ strašno ak si baš to i naumil ali ako si cijeli dan bil na suncu i plival onda je to poprilično zamorno. Tim više što se spustil mrak i ne vidi se prst pred nosom. Klinci su šutili samo je najmlađi u jednom trenutku pital da li tu žive medo i vuk? Trebalo nam je točno 45 minuta. Ne moram vam niti reči što su mi sve izgovorili kad smo napokon ugledali Samobor.
Ja sam se branila, šutnjom i bojom kose.
Jedino što sam im rekla je ono što je i moja mama uvijek govorila mom tati u sličnim situacijama:

Znam da ispada da se ponavljam ali volim ove stihove jer su mi promijenili život.

Da nije bilo tebe i divlje i mazne.
Da nije bilo tebe i nagrade i kazne.
Da nije bilo tebe nezaobilazne,
stigao bih daleko!
Da nije bilo tebe, moja savršena prepreko!

Sretan ti rođendan maleni

Kao i svaki ponedjeljak, „veselo“ sam dolepršala na posel, skuhala si kavicu i upalila komp.
Kad odjednom, na monitoru se pojave nekakvi hijeroglifi!?! Vaaauuu! Možda je to znak? Možda me izaziva da ih odgonetnem? Možda su to nekakvi tajni kodovi? Možda su u šumi? Nakon izvjesnog blejanja u te nečitke znakove, pametno zaključim da bi bilo bolje da ga ugasim. I što sad? Došla sam na posel pol sata ranije jer mi je to najdraže vrijeme kad mirno pijem kavicu i čitam postove dok ne stignu ostali kolege. Ne da mi vrag mira i ponovo palim komp. Ponovo me s monitora vrebaju tajni kodovi. Hm, da li sam možda pod utjecajem nedavno pročitane knjige (sigurno znate koje)? Da li sam baš ja „izabrana“ da riješim tajnu čovječanstva? Na zemlju me „nježno“ spušta kolega informatičar koji ugledavši tajni kod na mom monitoru sumanuto počinje vikati: „Gasi kompjuter!!! Napal te neki opaki virus!“
Ha??? Kakav virus? Pa ja tako pazim na njega. Mazim ga, redovito brišem prašinu s njega, tek povremeno ga opalim nogom kad zašteka....
I tako, jučer sam se, očiju punih suza, oprostila od svog kompa. Sa njim zajedno otišli su i svi moji folderi koji su sadržavali preko 800 telefonskih brojeva, bezbroj slika, adresa, pjesama, a da vam ne pričam o cijeloj „bazi“ objavljenih postova....
Kolega, vrli informatičar, utješio me rekavši mi da će probati spasiti barem dio tih podataka.
Ja se nekako ne mogu pomiriti s tim i stalno mi se čini da je tu umješala prste neka viša sila...
Da sam samo imala još malo vremena piljiti u te kodove....
Sigurna sam da su skrivali neku tajnu....

Kako se rješavate napasti zvane „ dosadna osoba“?
Što podrazumijevam po tim „ dosadna“?
Pa to su vam oni ljudi koji misle da sve znaju o vama i uvijek su spremni udijeliti vam pokoji „dobronamjerni“ savjet. Zatim su to ljudi koji uporno misle da mogu zauzeti važan položaj u vašem životu iako ste im vi preko nekoliko puta jasno rekli da se to nemre desiti ama baš nikad. To su ljudi koji su vam nametnuti bilo po rodbinskoj bilo po poslovnoj vezi. Ti ljudi uđu u vaš život na neka sporedna vrata, a zauzmu gotovo cijeli dnevni boravak. Nastojite prema njima biti ljubazni točno toliko koliko je potrebno da vas se ne svrsta u neodgojene napasnike no oni to doživljavaju baš suprotno iz ne znam kojeg razloga. Ustrajni su u svom naumu da vam se dopadnu više nego što je uopće moguće prihvatiti. Zapravo, nakon izvjesnog vremena, počinjete se pitati što vi to tako pogrešno činite kad oni i dalje ne posustaju? Da li im stvarno treba onak neodgojeno reči: Čuj draga/dragi, u buduće me zaobilazi u velikom luku! Znam, neki od vas će mi sada reći da svakoga treba prihvatiti i to uvažavam ali ne treba svakome biti prijatelj, rame za plakanje, a da ne kažem nešto više od toga. Ja baš imam peh da se na mene ljepe baš takve osobe. Ne znam čime ih privlačim. Nemam baš neku ljubaznodobročiniteljsku facu. Dapače, vrlo sam oštra, jezičava, nehumana kučka tvrdog srca...ali svejedno oni me pronalaze na svakom koraku.
Neki ljudi, iskusniji od mene u svakom pogledu, rekli su mi da probam te i takve dosadnjakovićke i dosadnjakoviće ignorirati. Pokušavam ali mi ne ide baš najbolje.
Zapravo mi se upravo dešava baš obrnuta stvar.
Mene su počeli ignorirati.
Ko?
Oni.
Ko su oni?
Oni će znati ko su oni.
Velika „ljubav“ se pretvorila u veliko ignoriranje.
Prema tome zaključujem da sam i ja dosadna osoba.

Napokon malo sunčeka jutros.
Sa sunčekom došle i suknjice.
Sa suknjicama i štiklice.
Tu nastaje problem.
Svi znate da sam ja tajnica. Dakle, pretpostavlja se da bi mi po nekakvom dress code-u bile propisane i cipele s visokom petom. Ako zanemarimo dress code ostaju puste želje mojih kolega koji stalno njurgaju zbog toga. Kolegama se pridružuje i moj dragi. Trebaju mi cipele. Veli da bu mi kupil pet pari ako pristanem na one s petom. Tu i tamo se dam nagovoriti i kupim si jedne koje onda stoje u ormaru, a ja hodam u starim, pohabanim mokasinama. Zašto je tome tako, ne znam. Jednostavno se ne osjećam dobro u visokim petama. Nemam čak niti problem sa održavanjem ravnoteže kao niti sa vožnjom auta ali nekak mi ne leže i gotovo. Maksimum koji podnosim su zimske čizme s petom i to ispod hlača. I tako dok ostatak ženske populacije i mlade i stare i debelih i tankih nogu, veselo poskakuje na visokim peticama ja muku mučim.
Da li je to zbog struka koji se više ne nazire niti u tragovima pa mi se onda šlaufeki još jače tresu?
Ili zbog guze koja se onda talasa ko Tsunami sa tendencijom da se odtalasa u neželjenom smjeru?
Stvarno ne znam.
Samo znam da se sa visokim petama osjećam ko krava sa sedlom.

Bolujem od teške bolesti.
Dijagnozu je postavio moj dragi.
Dugo mi je trebalo da se složim s tom njegovom tvrdnjom ali sam pritisnuta brojnim dokazima jednostavno morala.
Počela sam pomno pratiti simptome koji su neminovno ukazivali na tu tešku bolest.
Mislim, da se razumijemo, ja tu bolest ne smatram tako opasnom kao moj dragi ali priznajem da nije ugodna. Znate onaj osjećaj kad imate neki feler i onda vam se čini da svi samo čekaju kad bu vam se to dogodilo. E, pa tako i moj dragi. Gleda u mene ko u Boga. Promatra svaki mišić na mom licu, a ja to nemrem kontrolirati. Jednostavno je jače od mene.
O čemu se zapravo radi, pitate se?
Pa eto, na sam spomen riječi „ sex“ ja zijevam. I to tak zijevam da mi suze idu na oči. Zinem ko nilski konj. Ne samo da zijevam nego ak ležim počne mi se odma i spavati. Ma ne moram čak niti ležati. Jučer sam sjedila u autu na putu kući i on me pristojno pital: „Bumo kaj peglali danas?!“. To mu je nova fora ( ko je gledal film „Tko pjeva zlo ne misli“ zna o čemu se radi). Sama asocijacija na riječ „sex“ meni je bila dovoljna da zijevnem ko slonica i jedva održim kapke otvorenima.
Moj dragi je jako isfrustriran zbog toga, a meni je to smiješno pa onda ne samo da zijevam nego kad vidim njegovu izbezumljenu facu počnem se zijevajući i smijati.
Grozno.
Ne znam zapravo koga da više žalim?
Sebe ili njega?

Čitam jutros na naslovnici o tome koliko blogera se poznaje i u „stvarnom“ svijetu.
Spadam među one koji su imali prilike upoznati njih tridesetak. Sve faca do face.
Na sva ta upoznavanja sam išla bez nekih predrasuda i očekivanja. Istina, uvijek me „mučilo“ kako ti ljudi izgledaju. Većinom su se uklopili u „moj“ profil iako su kod nekih bila prisutna i znatna odstupanja ( ne bojte se, ne bum nikoga imenovala). Stvarno je zanimljivo kad sjednete sa potpuno nepoznatim ljudima za stol i pričate s njima kao da se poznajete oduvijek.
Sjećam se svojih početaka i problema koji se me svakodnevno „zaposjedali“. Imala sam neopisivu potrebu upoznati sve te ljude s kojima svakodnevno komuniciram. Pokušavala sam ih prepoznati na ulici, u kafiću, kod doktora, na cesti....
I tako, danas se mogu POHVALITI da ih eto nekolicinu poznajem.
S nekima svakodnevno komuniciram i izvan bloga. Ovaj vikend sam upoznala još jednu krasnu ženu blogericu i njene klince. Da se nismo smrzavale sjedeći vani u restoranu jer unutra nije bilo mjesta, vjerojatno bi razgovarale još dugo, dugo...Ali, biti će prilika.

Usuđujem se reći da mi je blog postao sastavni dio života.

A vama?

Kao prvo, hvala svima koji brinete i pitate me kako sam. Moj odgovor je tak-tak. Stalno me pomalo cuka glava. Slijedeći tjedan uzimam slobodan dan tak da se mogu napokon otići naručiti za sve pretrage.Eto, toliko o mom „zdravlju“.
Inače danas samo u totalnom šlusu. NE RADI MI TRUBA!!!!!
Zamislite, ja koja tako JAKO volim trubiti, ostala sam bez osnovnog sredstva za zadovoljstvo. Meni je to bolje od ....hm...ne smijem to ovak javno izgovorit..:). Ja trubim od ranog jutra. Čim sjednem u auto malčice potrubim tak da susjedi znaju da odlazim na posel. Zatim prolazeći kraj benzinske trubim i mašem stričekima koji tam rade. Zatim trubim fizikalcima u bagerima koji kopaju Ljubljansku u 6 sati ujutro. Jadni ljudi, nije njima lako. A bome ni meni koja im jutros nisam mogla potrubiti. Zatim trubim kapima kiše koje mi padaju po šajbi. Pa onda trubim jer je svira super pjesma na radiju. Trubim kad skrećem na parking ispred svoje firme. Nek svi znaju da stižem, zanemarujući činjenicu da sam ja prva koja stiže. I na kraju potrubim tek toliko kad izlazim iz auta pozdravljajući samu sebe jer JA SAM ONA KOJA TRUBI!!!!
I možete si sada zamisliti moje razočaranje kad jutros nisam mogla potrubiti???

Ne, nisam luda..imam na pismeno da mi je mozak potpuno zdrav..časna pionirska...